Cognac story - Naše devedesete

COGNAC STORY

Iskreno moja žica za biznis i praktičnu ekonomsku znanost, kombiniranu uz putovanja i provod, datirala je još iz moga najranijega djetinjstva, kada me je u prvi šverc »uvukao« moj otac Kruno. U biti nije to bio klasični šverc, jer izravni povod nije bilo financijsko bogaćenje već ono što je mom čiči uvijek bilo najdraže. Ribe. U to vrijeme susjedna Madžarska je bila još pod sovjetskom čizmom i najmanja zapadna blagodat, poput primjerice traperica ili tadašnjih Long play ploča smatrane su vrhunskim jet set atributima. Za tako nešto se moglo dobiti puno love ili identično pisane engleske riječi. Stari švaler je odmah ukapirao cool način da se omasti inozemnim mladim mesom u zamjenu za hitove Baccare ili Boney M-a. Nikad nije bio materijalista. I tako smo pod zadnjim sjedištem starog Forda taunusa, kojeg je imao prije jugića, nekoliko puta do obližnjeg Szegeda prenijeli po dvadesetak LP ploča. Četvrtina je išla u »propagandne svrhe«, ostatak za pokrivanje troškova provoda. Čiča bi prvo, što i nije bila neka super vještina, rasprodao glazbu, potom bi bezecovao ribu koja mu se najviše svidjela, darivao je s »mitom« i s dijelom zarađene kinte vodio u hotel. Ostatak kinte mi je velikodušno davao u vidu drugog mita, da ćutim o svemu, i ja sam svoju nagradu trošio na kolače u glasovitoj slastičarni »Virag«. Obzirom kako smo bili puni forinata, ostatak smo obično potrošili na gala ručak u najskupljem gradskom restoranu i shopping za naše pojmove nevjerojatno jeftinih prehrambenih proizvoda. Zimske salame i kvalitetnog sira. Još zarana sam naučio kako se isplatiti šutjeti. I biti punog trbuha...

Samantha je za sve te Krunislavove ino avanture znala, ali ju je kao i za domaće bolelo uvo. Samo mu je znala, katkada, prebaciti kako nije baš lijepo da sina, zarana, uvlači u sve to.

Deset godina poslije stiglo je vrijeme promijena, Madžarska se potupno otvarala prema svijetu i polako je, i kod njih, bilo svega. Svega osim jeftinih pića, jer je žestina bila izuzetno skupa. Za biznis uvijek raspoložena Subotica, očas se okrenula novom izvoru zarade i počela »izvoziti« robu. Poučen iskustvima iz svojih prvih madžarskih tura, predložio sam Bibesu novu biznis viziju. Ostatak kinte koji nam je preostao, a to i nije bila neka suma, jer nas je višak financija »žuljao« pa smo se napasti oslobodili trošenjem na krpe i druge lijepe stvari, odlučili smo investirati za probnu turu izvoza alkohola. Za poslovni savet glede nabave robe koja sigurno ide konzultirali smo Gezu, našeg starog druga iz osnovne, koji je istina ponavljao sedmi, pa je samo do tog razreda išao s nama. Kako to u životu biva, isti taj ponavljač Geza, pao je iz matematike, nije ni srednju završio, ali je umjesto škole »doktorirao« u praksi. I pritom je usavršio biznis matematiku. Taj je u sekundu znao sve konverzije forinte. Bilo u dolare, marke ili dinare. Po njegovom naputku kupili smo nekoliko boca »Louisa XVI«, jezive imitacije francuskoga konjaka, sat vremena ih studiozno sakrivali u čičinom jugu i pomalo u strahu krenuli put granice. Šverc alkohola je, ipak predstavljao, solidan prekršaj, a i boce su kabasta materija. Zauzimaju puno prostora, pogotovo u malom autiću poput ponosa kragujevačke auto industrije, i uvijek su potencijalna opasnost da se razbiju. I tako smo Bibes i ja sve isplanirali, osim jednog dosta važnog detalja, na koji smo posve zaboravili u velikoj psihozi potencijalnog poslovnoga uspjeha. Zaboravili smo natankirati automobil. Starim putem do Horgoša treba oko 45 km do graničnoga prijelaza i negdje poslije 20 minuta shvatili smo kako se jugo počinje sve češće tresti i trzati.

• Koji mu je?...nervozno je, malo-malo, zapitkivao Bibes. Strah od približavanja granici dodatno mu je povećavao nervozu.
• Otkud ja znam koji mu je. Nisam ja mehaničar. Znaš dobro kako nemam veze s nikakvom tehnikom.
• Mom starom tako Lada zapinje kada nema goriva. Ali ona troši toliko mnoog da gotovo nikad ni nema benca u rezervoaru...odjednom semalo pribrao moj ortak i suvozač...Kako stoji mjerač?
• Po ovoj kazaljci ima još pola rezervoara...pun samopouzdanja sam očitao stanje kazaljke koja je stojala na polovici puta između praznoga i punoga tanka.
• Jes' ti siguran?
• Jes' ti ćorav? Pogledaj...upro sam prstom i dodatno, u želji, očevidnijeg dokumentiranja stanja, udario u zaštitno staklo komandne table. Istog trenutka se kazaljka mjerača goriva stropoštala na dno lijevoga podeoka s oznakom R. rezervoar je nepovratno bio posve prazan, a mjerač goriva neispravan.
• Jebem ti auto...opsovao sam naglas.
• Jebem ja tebe...dodao je Bibes...Sve si isplanirao, osim da naliješ goriva. Stvarno si kreten.
• Nisam ja kriv. Bio sam ubijeđen da imamo dovoljno za put.
• Zbilja nisi ti kriv. Kriv je tvoj stari, što te je takvoga napravio...besnio je i dalje Bibes.

U stvari Kruno je bio zbilja kriv za sve. Radeći i jureći ribe, nikad nije imao vremena za redovitiju skrb o svojim autobilima. Vozio ih je dok su išla, potom ih je šlepao do majstora i sve tako dok ih ne bi posve satrao. Biser s pokvarenim mjeračem goriva uopće me nije iznenadio. Osim što nas je ostavio na pola puta do granice.

- I što ćemo sada?...raširio je ruke Bibes.

Najbliža pumpa u oba smjera, u ono vrijeme, bila je najmanje 15 km udaljena. Na guranje nismo ni pomišljali, a da cijela stvar bude još gora, nismo imali ni kintu u džepu. Sav aktivni kapital bio je investiran u dobro skrivene boce Louisa XVI.

Sjedili smo još jedno pola sata u autu, kojeg smo u međuvremenu odgurali uz kraj ceste. Obzirom kako smo krenuli dosta kasno tog zimskoga popodneva, prvi mrak je ubrzo počinjao tamniti horizont i postajalo je sve hladnije. I tada mi je, kako to biva u životno rizičnim situacijama, sinula spasonosna ideja.

• Znam!
• Što znaš?...trgnuo se Bibes, koji se u međuvremenu posve smirio i stoički podnosio glupu situaciju.
• Sipat ćemo konjak u rezervoar i vratiti se kući.
• Misliš da to može?
• Što ne bi moglo. Čitao sam kako u Brazilu već teraju kola na alkohol.
• Pa, ajde onda da probamo.

Ispakirali smo vješto skirvene boce, usuli njihov sadržaj u rezervoar juga i auto je zbilja upalio. I krenuo. Istina cijelim putem doma se trzao i kašljao, ali smo ipak nekako uspjeli stići do moje zgrade.

• Koji smo mi debili...udario se po glavi, na rastanku, Bibes...Ode naša lova u rezervoar juga...
• Tako ti je to, moj Bibes, u biznisu. Događa se.
• Ali sada smo total švorc...tužno je slegnuo ramenima.
• Nije nam prvi puta...odmahnuo sam rukom
• A vjerojatno ni posljednji...filozofski je replicirao, stavivši ruke u prazne džepove... Idem doma spavati. Umorio me ovaj biznis...

Nije samo njega umorila naša alkohol avantura. Siroti čičin jugić doživio je ozbiljna oštećenja od strane nekvalitetnog falš alkoholnoga pića i tata Kruno ga je, sutradan, morao odšlepati do majstora. Kada mu je Boško, njegov stari mehaničar, saopćio razlog kvara, momentalno je sve ukapirao i samo se nasmijao. Vjerojatno se sjetio svojih davnašnjih šverc tura. Ali i mladih Madžarica...

JEDNA OD MNOGOBROJNIH TRAGIKOMIČNIH PRIČA IZ ANTI ROMANA DRAŽENA PRĆIĆA LIJEPE STVARI.
ROMANA KOJI ĆE VAS NASMIJATI DO SUZA I NA ROMANTIČAN NAČIN VRATITI U PROŠLOST KOJU NIKADA NEĆEMO MOĆI ZABORAVITI