Shopping u Grazu

Shopping u Grazu

Koliko je bio vješt s »onim« stvarima, kvalitetno obavljajući ženski ginekološki remont, toliko je za obične, životne stvari bio čisti amater. Za ribe je bio profi, a sijalicu nije znao promijeniti. Naravno, riječ je o mom legendarnom čiči Krunislavu. Glede tehnike, osim one stručno-medicinske, nije se maknuo dalje od dvadeset godina starog televizora »Gorenje«, deset godina starije perilice »Zanussi« i pra starog radio prijamnika »Sokol 403«, kojeg je naslijedio od svog oca, mog djeda, Tomislava. U biti telkač je bio vrlo malo rashodovan, jer Kruno nije previše gubio vrijeme na program. Uvijek je više preferirao live prijenose, recimo ženskog stripteasa i mjesto člana komisije za ocjenjivanje. Trandžu je tu i tamo slušao u ordinaciji, obično vijesti i vremensku prognozu, ali je zato talijanska perilica već solidno ispustila dušu, perući svih proteklih godina njegove švalerske krpe. Kruno je bio perfekcionist kada je oprava bila u pitanju. Taj nije, u životu, dva puta zaredom obukao istu košulju. Kazanovin nasljednik u njemu to mu nikada ne bi dozvolio. A donje rublje je mjenjao kao neka ženska, dva, a ponekad i tri puta na dan. Jednom sam ga pitao zašto to radi, a on se samo lukavo nasmijao:

• Sine, nikad ne znaš kakva kvalitetna riba može naići u mrežu. A onda moraš biti pravi. Zamisli da ti vidi upišane gaće...

Često puta se sjetim tog njegovog švalerskoga pravila, ali ni tada ne trčim promijeniti donje rublje. Znanstveno je dokazano kako barem jedna kap mokraće mora pobjeći put gaća i šta da se radi. Povrh svega, upravo liječnici tvrde kako je urin i svojevrstan dezifijens. To me je sjetilo na jednu zgodu kada sam svog drugara Bibesa uhvatio kako ne pere ruke poslije odlaska na tzv. malu nuždu. Bili smo u gradu, bilo je hladno doba i po ulasku u kafić, kao blizanci ušli smo u toalet vođeni prirodnim nagonom za pražnjenjem mjehura. Posve neobično, barem za mene, Bibes je prije obavljanje nužde oprao ruke i tek potom se olakšao. Po završenom mokrenju, 'ladno je izišao iz toaleta, bez pranja ruku. Opravši svoje ruke, pridružio sam mu se za stolom, ne skrivajući osjećaj gađenja zbog njegovih »zagađenih ruku«.

• Seljačino, zašto nisi oprao ruke nakon mokrenja.
• Pa, oprao sam ih prije...branio se, iznenađeno, Bibes.
• Kakve to veze ima, kad ih nisi oprao poslije.
• Ima velike veze, dragi moj Željo. Prije nužde se obavezno moraju oprati ruke. Šta znaš s kim si se sve rukovao, što si sve dodirivao itd... Poslije to uopće nije nužno. Ruke su ti ionako dezinficirane.

Poslije te njegove ispovesti i ja sam počeo prati ruke prije mokrenja, ali se više nikada nisam rukovao s njim, niti uzeo ikakvu hranu iz njegovih ruku. Iako su bile »dezinficirane«.

S druge strane, moj stari je prao ruke milijun puta na dan, jer pored urođene pedantnosti takva mu je bila i profesija. Ne možeš čačkati žene prljavim rukama. Nisu to kola. Opet, njegov prijatelj auto mehaničar i svojevrstan kolega po profesiji, Boško, i on je radio »remonte«, bio je također bolesno pedantan čovjek i zbilja bi prvo oprao ruke i tek čistim prstima počeo popravljati pokvareni automobil. Imao je neku fiks ideju da se prljavštinom s tuđih kola, auto na kome radi može inficirati i prozročiti ozbiljni kvar. Nikada to nisam mogao ukapirati, ali mi se čini kako je jedini pravi kvar bio u Boškovoj glavi. No, nema veze, bio je odličan majstor. Koliko je samo puta podizao iz mrtvih čičinog juga. Svaka mu čast!

U biti ova storija nije uopće zamišljena o čistim rukama i »dezinfekciji«, već o jednom »službenom putu« na koji smo se, po čičinoj originalnoj ideji zaputili jedne subote u travnju.

Povod za put je bila njegovo iznenadno interesiranje za tehniku tj. video player, koji je u petak popodne odlučio pod hitno kupiti. Obzirom kako u našoj zemlji nije bilo takve skalamerije, najbliže mjesto nabave bilo je u Austriji. Istina željeni artikal se mogao naći i kod lokalnih preprodavaca, ali Kruno je bio čisti legalist i nikada nije želio imati posla s ničim izvan zakona. Bez računa ništa. I gotova stvar. Osim onih LP ploča koje smo nekada prodavali u Mađarskoj, ali to je bilo opravdano...

Kada me je nazvao, u petak navečer, baš sam se spremao za redoviti izlazak u grad. Zatajio je pravi razlog putovanja.

• 'Oćeš samnom sutra u Graz?
• 'Oću...želja za putovanjem uvijek je bila jača od moje pameti, jer nisam ni stigao pitati zašto palimo za Austriju.
• Onda budi u ponoć pred zgradom i nemoj kasniti!
• Rekao si sutra?
• Pa što ti je poslije ponoći nego sutra. Treba nam jedno osam sati s mojim yugom. Nije baš nešto u formi. Ideš ili ne?
• Idem.

Siroti yugo nije bio u formi od kada je dopao u ruke prvo mog starog, a potom i mene. Dušu smo mu vadili nekoliko puta, ali je pedantni majstor Boško, svojim čistim rukama, uvijek uspijevao vratiti je natrag.

I tako sam, provod petkom uveče iznenadno morao prekinuti oko pola dvanaest, na Bibesovu užas. Upravo se spremao prići jednoj ribi koju je kibicovao u zadnjih mjesec dana, a ja sam mu tada priopćio kako moram ići. Nisam mu smio priznati pravi razlog odlaska iz diskoteke, jer bi nam se odmah prilijepio za Graz. A nisam imao živaca za obojicu.

- Jesil' bolestan? Ko još ide doma u pola dvanaest.?Pa i one ribe bez izlaza pale u ponoć, a ti bi sada. Baš sada kad sam skupio hrabrost da priđem onoj...umjesto prstom, usmjerio je nos prema simpatičnoj, malo bucmastijoj brineti naših godina koja je sjedila s friendicom za šankom.

- Ne osjećam se nešto dobro. Nešto sam umoran...počeo sam nevješto uvijati. Nikada nisam znao lagati i to mi je često predstavljalo veliki problem u životu. Možda me hvata neki grip...

- Daj ne seri. Trzni jednu duplu lozu i odmah će ti biti bolje. To ti je najbolji narodni lijek. Potreban si mi večeras...nije se dao Bibes.

- Ne koenjaj. Neću je ja startovati, nego ti.

- Znam, ali se malo prpam. Hrabriji sam kad si ti tu...iskren je bio moj najbolji prijatelj.

- Popij ti jednu duplu lozu i strah će nestati. To ti je stari narodni lijek. A ja odoh kući, stvarno sam umoran. Sutra ćeš mi pričati što si uspio...pozdravio sam se i žurno počeo napuštati najbolji gradski disko.

Čiča je bio točan u minutu. Pozdravio sam se sa starom, koja mi je brzometno gurnula jednu Klaru u džep (100 marona) i ispratila me u ponoć iz našeg stana. Uvijek je blagonaklono gledala na svaki trenutak koji sam provodio s njenim bivšim mužem, smatrajući kako je za moj pravilan psiho razvoj potreban kvalitetan odnos s rođenim ocem.

Tajnu iznenadnoga puta u Austriju i Graz, čiča mi je otkrio nakon što smo prešli državnu granicu. Nameračio se kupiti video player. Siromašku verziju video recordera, koji je samo mogao reproducirati snimljenu kazetu, ali ne i snimati željeni sadržaj. Zašto je baš to želio kupiti, a ne video koji je bio skuplji nekih 200 marona, nisam imao namjeru istraživati, jer mi se iznenada prispavalo od toplote u kolima. Regulator grijanja je bio pokvaren u čičinom yugu i unutra je bilo jako toplo. Krunislavu to nije uopće smetalo, a nije ni meni...

U Graz, lijepi austrijski grad brojnih kulturnih znamenitosti i prelijepih građevina stigli smo negdje oko pola osam ujutro, što znači da je stari gotovo ispunio plan od sedam sati prevaljivanja potrebne udaljenosti od Subotice. Interesantno kako mu se niti jednom nije prispavalo tijekom, ipak u njegovim godinama, zamorne noćne vožnje i brojnih refleksija dugih i kratkih svjetala auta koja su mu stalno dolazila u susret. Čiča je ipak bio stara noćna ptica, pogotovo s mladim ribama u društvu. Tu nije bilo spavanja...

Ipak, kako smo stigli znatno ranije od devet sati, kada se austrijske trgovine subotom otvaraju, Kruno je izrazio želju za satićak sklapanja umornih očiju i fino me zamolio da napustim vozilo.

• Idi malo prošetaj i vidi po izlozima, ima li tih playera. A ja ću malo da ubijem oko. Dođi po mene u devet. Ah, da evo ti deset marona, zamijeni ih za šilinge, pa ćeš imati za neki sok ili kavu ako je već piješ.
• Ok, stari. Samo ti odmori...nisam pizdio na isterivanje iz tople kabine njegovoga yuga. Matori je vozio cijelu noć, a ja sam spavao kao nova mlada.

Uz starinu Klaru i čičinu desetku, sada sam raspolagao sa solidnih 110 marona ili ti sedam puta više šilinga koliko je iznosio, meni dobro poznati tečaj austrijske nacionalne valute prema njemačkoj marki. Za poprilično dekintiranog studenta prve godine ekonomije, i nije bilo tako loše. Sa sjetom sam se morao prisjetiti novogodišnjih praznika s Bibesom u Bečui punih džepova istih ovih šilinga. Sada su mi džepovi bili ispunjeni mojim pomalo prozeblim rukama, jer je travanjsko jutro bilo pomalo svježe. Posebice kada sam do prije desetak minuta još uživao u tropskom ozračju čičinog limenog četverokotačnog ljubimca. U želji da se barem malo zgrijem, podigao sam kragnu svog kožnjaka, ubrzao hod i sljedećih sata vremena prošetao cijeli uži centar Graza. Izblejao sam sve moguće izloge, ali ni u jednom nisam vidio ništa slično playeru zbog kojega smo potegli put. A video recordera je bilo k'o pleve. Možda ovu jadu što ne snima drže dalje od očiju javnosti, čuvajući ih za nas sirotane s Istoka. Kavu nisam popio, niti sok, iz prostoga razloga. Mjenjačnice su se otvarala u isto vrijeme kada i trgovine, a nisam niti pokušao mjenjati marone na crno. Ovo je ipak bila Austrija, a ne Juga.

Kruno je bio već budan kada sam se poslije »izviđanja« vratio do velikoga parkinga gdje se nalazio naš jugić. Starom je sat dremke bio dovoljan za punjenje baterija i bio je posve spreman za shopping playera.

• Ima ih?...zapitao je protežući, od vožnje i spavanja u neudobnom sjedalu, svoje još uvijek izgužvano tijelo.
• Nisam vidio ni jedan!...slegnuo sam ramenima.
• Nemoj zezat. Jesil' dobro gledao ili si samo blejao okolo....nije vjerovao.
• I gledao i blejao okolo, ako te baš zanima, ali ni jednog playera nisam vidio u izlogu. Video recordera ima k'o salate, ali playera ni komad. Možda ih drže daleko od očiju kupaca.
• Zašto bi ih držali daleko od očiju kupaca?
• Zato što im samo fale ovakvi kao ti i ja, što potegnu 450 km da kupe usrani player koji ne može ni snimati. Nego matori, što si ti toliko navalio baš na player. Uzmi lijepo video i gotova stvar. Poslije možeš snimati i pornjave s telkača.
• E, kretenu moj jedini. Pa, ja ti nisam u životu pogledao ni jedan pornić. Pa meni je svaki dan pornić.

Morao sam priznati da sam zbilja ispao kreten. Čiča se svakodnevno profesionalno nagledavao mora i mora golih žena, remontujući ih u svojoj ordinaciji. A poslije je, za svoju dušu i tijelo, »mastio« po slobodnome izboru.

Šetajući do prve otvorene trgovine tehničkom robom, pojasnio mi je kako player kupuje upravo zbog njegove nemogućnosti snimanja video materijala. Takve gluposti mu nikada neće trebati, ai ovo mu baš nije o glavu, ali je njegova sadašnja stalnija riba izrazila želju za povremenim gledanjem nekog filma u intimi njegove spavaće sobe. A tu smo dakle, nasmijao sam se, okrećući glavu na stranu. Da sam ja nešto rekao bolelo bi ga uho, ali kada je Miranda poželjela neki filmić s kazete, Kruno je zapalio yuga i potegao 450 km. Inače dotična Miranda, bila je studentica četvrte godine građevine i komotno bi i meni pasovala sa svojim dugim nogama i sisama broj četiri. Ali, čiča ju je prvi startovao.

To me je, na mah, podsjetilo jedne anegdote iz mojih srednjoškolskih dana, kada sam redovito srijedom odlazio kod staroga na večernje viđenje i druženje. Samo tada je gledao nogomet, meni za ljubav, često puta komentirajući nesvrsishodnost igre u kojoj dvadeset i dva igrača igraju samo s jednom loptom. I pritom svi, k'o ludi trče za njom. Stigavši pred vrata njegova stana, u dogovoreno vrijeme od osam navečer, iznenadio sam se vidjevši ga kako me čeka na kućnom pragu.

• Željo sine...počeo je ozbiljnim tonom govoriti svome, tada, petnaestogodišnjem sinu...unutra je jedna riba, pa bih te molio za malo razumijevanja.
• Pa, dobro stari, ni prva ni posljednja s kojom sam dijelio tvoje društvo. Čemu drama?
• Pa, znaš...još je malo uvijao, osjećajući se nelagodno...ovo je nešto drugačije.
• Što je drugačije...odmah mi je sinulo. Da nije neka maloljetnica?
• Zamalo. Prošli tjedan je napunila osamnaest. Zato pazi na ponašanje.
• E, moj stari, ti si stvarno odlepio. Razumijem da voliš piletinu, ali djecu.
• Tiše magarče. Uostalom uđi pa ćeš vidjeti i sam kako je ova daleko od dječjih proporcija. Jebi ga, kad sam je upoznao mislio sam kako ima minimum 22...nasmijao se frajerski.
• Sigurno nisi imao naočale...
• Ne seri, nego upadaj. I pazi kako se ponašaš. Nemoj me izblamirati pred Beti.
• To joj je umjetničko ime?
• Već si počeo srati. Dobro, zove se Elizabeta, ali više voli kada je zovu Beti.
• Dobro bit ću miran. Pod jednim uvjetom!
• Slušam.
• Kad je otkačiš, da mi je nabaciš.
• Nisi je još ni vidio. Možda ti se neće sviđati.
• Imam povjerenja u tvoj ukus.

Umjesto odgovora stari me je očinski zagrlio i uveo u svoj stan, predstavio Elizabeti zvanoj Beti i poslije smo skupa večerali ćevape i pogledali Liverpoola protiv Barcelone. Riba je zbilja bila prva liga, ali ubrzo sam shvatio kako nikada neću imati nikakve šanse kod nje. Palila se na matorce, a ne na piletinu.

Je..m ti Mirandu i njenu želju. Krunislav i ja smo prepešačili uzduž i popreko cijeli Graz, ušli u sve moguće trgovine, ali nismo našli niti jedan je..ni player. U devedeset posto istih su nas gledali kao dva idiota, neuspješno nam pokušavajući pojasniti kako nitko živ više ne kupuje playere, već samo video recoredere. Starog inadžiju od mog oca, to je samo još više palilo u ispunjenju zacrtane nakane nabave usranoga playera. Ali, uzalud. Playera nije bilo u cijelom Grazu, a bližio se jedan sat i zatvaranje većine trgovina.

• Stari, a da ti ipak kupiš video. Vidiš da tog playera nema nigdje. Nemaš dovoljno kinte?

Evo ti mojih 110 marona i kupi lijepo, kao čovjek, taj video i da palimo za Subu.

Dr. Krunislav se samo nasmijao i bez riječi, nastavio me maltretirati uzaludnom potragom nemoguće misije u Grazu. U posljednjoj od posljednje radnje, stari je konačno popizdio, uvidjevši kako zbilja neće biti ništa od njegove nakane.

• Zabole me za je..ni player i video. Ionako ga nikad neću gledati, a i Miranda mi polako počinje ići na ... Nije dovršio bezobrazni nastavak rečenice, već je bijesno pogledao na svoj sat koji je pokazivao posljednjih pet minuta otvorenosti trgovine.
• Kupit ću usisivač. To mi je potrebnije. I za stan i ordinaciju.

I tako se u gepeku juga, umjesto playera zbog kojeg smo potegli ukupno 900 km, našao usisivač marke »Condor«, posljednje čudo njemačke tehnike. S dvije brzine usisivanja, za naše pojmove predstavljao je strava stvarčicu, i bio je deset puta atraktivniji od nekog zastareloga playera. Povrh svega, bio je drastično snižen na promotivnom uskršnjem sniženju i stari ga je platio tričavih 900 šilinga. Kruno je bio više nego zadovoljan kupovinom, o playeru nije spomenio niti riječ tijekom vožnje nazad. I ja sam bio više nego zadovoljan, jer mi je stari velikodušno darovao ostatak od nepotrošene kinte predviđene za player. Plus, bio sam na lijepom izletu i proveo vrijeme s mojim čičom. Ah da, na istom sniženju uzeo sam staroj jedan ultra moderan Figaro za uvijanje kose. Za smješnih 14 marona iliti 100 šilinga. Ipak, mi je dala Klaru. Bibesu sam kupio jednu Milku od 300 grama, da ga odobrovoljim kada mu priznam gdje sam bio...