Ljepota Ludaškog jezera

 Ludaško jezero

Zaštićeni biser panonske prirode

Prostirući se po površini od 387 hektara u dužini od 4 kilometra, Ludaško jezero kraj Subotice drugo je po veličini na teritoriju sjeverne Bačke. Prije oko milijun godina izdubio ga je vjetar, spriječio otjecanje vode koja se tako zaustavila među pješčanim dinama i ostala stajati sve do današnjih dana kada je cijeli prostor zaštićen kao specijalni rezervat prirode (prvo jedan dio jezera 1955. godine, a od 1994. godine u potpunosti). Uz jezersku površinu, koja se nalazi u slijevu rječice Kireš, pod okriljem rezervata koji se prostire uz naselja Ludaš (Šupljak), Hajdukovo i Nosa, nalazi se još 2002. hektara zaštićene zone koja je pod ravnateljstvom JP »Palić-Ludaš«. Od 1977. godine jezero se nalazi na popisu Ramsarskih područja i ima međunarodni značaj, a naslanja se u pograničnom dijelu na nacionalni park Kiskunsag u susjednoj Mađarskoj.

Zanimljivo je svakako napomenuti u ovim kratkim crticama u svezi s Ludaškim jezerom, kako se upravo na njegovoj obali nalazilo najstarije naselje u ovom kraju, a seoske kuće negdašnjih starosjedilaca pripadale su najjužnijoj varijanti mađarskog ravničarskog tipa kuće. Sve ove teoretske smjernice bile su valjan razlog za posjet »urbaniziranom« dijelu rezervata i obalnom dijelu jezera Ludaš do kojeg se dolazi iz Hajdukova.

Tijekom snimanja prvih fotosa jezera, posve slučajno, plodom lijepe koincidencije, trošnom molu približio se čamac u kojemu su bila dva mlada istraživača, ljubazno pristajući približiti nam Ludaško jezero iz stručnog kuta.

»Sudjelujem u radu u edukacijsko – istraživačkog kampa koji organizira Udruga ljubitelja prirode 'Riparia' iz Subotice, koje ima radnu zadaću prstenovati ptice uz edukacijsku ulogu brojnih radionica iz različitih područja vezanih uz zaštitu prirode u kojima su u dvjema smjenama sudjelovali učenici osnovnih škola iz Subotice i okolice. Što se tiče centralne zadaće ovoga kampa, prstenovanja odnosno markiranja ptica koje se nalaze na ovom jezerskom prostoru, to su ponajviše ptice iz roda pjevačica (razne vrste trstenjaka, seoske i gradske laste, zebe i dr.). Ptice su radi markacije hvatane specijalnim mrežama koje su postavljene po priobalnoj trsci, a cijelu operaciju provode isključivo specijalno obučeni prstenovači koji posjeduju odgovarajuću licenciju za ovu djelatnost. Uhvaćenim pticama se potom uzimaju biometrijski podaci, a temeljem stavljenih prstenova mogu se dalje pratiti njihove buduće migracije, jer većina navedenih vrsta koje trenutačno ovdje obitavaju, zimsko razdoblje provode u podsaharskoj Africi«, predstavio nam je sebe i svoju znanstveno- istraživačku misiju na Ludašu, biolog iz Kraljeva Miloš Šerdaković.

Drugi član ovog istraživačkog dvojca, biolog Aca Đurđević iz Aleksandrovca Župskog, prvi je put na Ludaškom jezeru i općenito prvi puta na nekom terenu u Vojvodini.

»Jako je interesantno boraviti na Ludašu i za mene je to posve drugačije i nadasve lijepo novo iskustvo u mom znanstvenom radu. Nikada nisam bio na sličnom jezeru, jer ovakvih staništa koja su većinom plitka, gusto obrasla priobalnim rastinjem na takvoj geološkoj podlozi južno od Dunava niti nema. Inače, moja znanstvena specijalnost su vilini konjici i leptiri, a ovo stanište vilinih konjica je posebice interesantno i neke vrste sam ovdje vidio po prvi put. Nažalost, zbog pogrešnog rukovođenja jezerom u prošlim vremenima ono je u određenoj mjeri zagađeno, ali što je tu je i treba sačuvati ono što je ostalo.«

Rastajući se od mladih biologa istraživača, fotoaparatom sam prošetao dijelom jezera u koji je »civilnim putem« i bez čamca moguće proći. Ljepota krasnog kolovoškog poslijepodneva idealno se uklopila u ljepotu rezervata prirode Ludaš i njegovog pomalo zapuštenog bisera, Ludaškog jezera. Milijunima godina je već ovdje, milijuni ptica su na njemu nalazila svoja staništa, a čovjeku je bilo potrebno tako malo vremena da pokrene njegovo zagađanje i potencijalno uništenje.

Neka ova mala foto storija bude svojevrsni apel za očuvanje Ludaša, u ime svih njegovih životinjskih i biljnih stanovnika.   

Tenis - before 60 years

Ljetna škola tenisa

Zahvaljujući senzacionalnim rezultatima svjetskog broja jedan Novaka Đokovića, ali i njegovih kolega iz reprezentacije (Janko Tipsarević i Viktor Troicki), Srbija je danas jedna od vodećih sila svjetskoga tenisa. »Bijeli sport« je apsolutni hit, o tenisu se priča na svakom koraku i sve je više djece koja se odlučuju uzeti reket u ruke i okušati na zemljanim ili betonskim terenima. A nekada je to sve bilo drugačije...

Priča o fotografiji vraća nas u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, preciznije u 1954. godinu i prikazuje skupinu dječaka s reketima snimljenih na terenima subotičkog Teniskog kluba Spartak. Fotografiju, koja predstavlja pravu egzotiku s obzirom da u to vrijeme i nije bilo previše ovakvih uradaka, napravio je otac subotičkog fotografa Pala Megyerija, István, zahvaljujući kome je i sačuvana u njegovoj privatnoj kolekciji.

Tenis je uvijek imao svoju magiju

Ustupajući nam je za rubriku, u nekoliko se riječi prisjetio vremena rane mladosti i dana koje je provodio na teniskim terenima u Dudovoj šumi.

»Fotos datira iz ljeta 1954. godine kada sam s nekoliko svojih drugova (Joska Fozo, Dule Filipović, Endre Brezovac, Bela Kujundžić i dr.) tijekom dva mjeseci školskih ferija pohađao školu tenisa pod nadzorom legendarnog trenera Franje Čika, poznatijeg kao Feri bácsi«. Treninzi su održavani svakoga radnoga dana od 9 do 11 sati prije podne, kada smo s reketima dobivenim iz klupskog fundusa i lopticama, koje su istina bile maksimalno ’ćelave’ i posve crne, učili prve teniske korake i udarce. I tada, baš kao i danas, tenis je imao svoju magiju zbog koje smo svakodnevno dolazili i upijali savjete našega trenera, maštajući da jednoga dana postanemo majstori bijeloga sporta, koji je u Subotici od davnina imao veliku tradiciju. Konačno, mnogi velikani jugoslavenskog tenisa ponikli su upravo na terenima uz nekadašnju staru klupsku zgradu koja se vidi u pozadini ove fotografije. Nažalost, kada su prošla dva udarna ljetna mjeseca i došlo vrijeme za polazak u školu i naši odlasci na treninge su se prorijedili, baš kao i moje igranje tenisa u godinama koje su slijedile«, ispričao nam je Pál Megyeri kratku tenisku storiju staru više od pola stoljeća.

Kako je nekada bilo...

Današnji ultra moderni tenis u kojemu suvremena tehnologija sve više uzima maha i doprinosi nevjerojatnim mogućnostima novih reketa, žica, loptica i mnogo toga drugoga (hawk eye), gotovo se čini nestvarnim u odnosu na tenis iz vremena koje je ostalo zabilježeno na crno-bijeloj fotografiji staroj 57 godina. Tada je tenis u mnogim segmentima duboko zalazio u sferu improvizacije, jer drukčije se niti nije moglo. Nije bilo suvremenih reketa nego »drvenjaka« koji su se »španali« improviziranim strojevima, a često i običnim kliještima (ovisno za koga se špan radio). Loptice su predstavljale »veliki kapital« i s njima se igralo sve dok su mogle skakati po terenu, a dječji turniri su se znali igrati sa samo jednom kutijom »Dunlopa« ili »Slazengera«.

Tenisice. Pa igralo se isključivo u jednom jedinom modelu domaće marke »Borovo«, običnim platnenim tenisicama plave ili bijele boje, kakve koga dopadnu. Nakon napornih treninga i mečeva na terenima u Dudovoj šumi, jedino osvježenje bilo je na obližnjem zdencu, jer tada nije bilo osvježavajućih napitaka i sokova. Tek kasnije su se pojavili tzv. klaker i cockta, ali ni oni nisu bili dostupni baš svima.

antrfile

Tito na Spartaku

U okviru posjeta Subotici 1954. ili 1955. godine, drug Tito je posjetio TK Spartak i kao veliki ljubitelj tenisa odigrao nekoliko poena na centralnom klupskom terenu.

Cash game

Posljednji Grand Slam sezone, US Open u New Yorku, simbolično je i posljednja šansa za mnoge tenisače da poprave lošije rezultate tijekom natjecateljske godine, jer sustav bodovanja najvećih turnira uvelike nadmašuje nastupe na svim ostalima, uključujući čak i Masters seriju. Proći kolo ili dva donosilo je jednak broj bodova poput pobjeda i finala na manjim turnirima, a dogurati do drugog tjedna značilo je gotovo sigurni spas sezone. Boris Božjaković je bio jedan od onih iz skupine optimista koji su računali na američku ''priliku'' za popravak. Iz više razloga. Na ostala tri ovogodišnja Grand Slama nije se pretjerano proslavio, u Melbourneu i Londonu je samo statirao u prvom kolu uzimajući samo garantirani pozamašni gubitnički money prize, dok je se jedino u Parisu uspio provući do drugog kola ponajviše zahvaljujući predaji Španjolca Eza u četvrtom setu pri njegovu vodstvu od 3-1, uz dva seta na njegovoj strani. Ozlijeda leđa sprječila je talentirana mladca ka proboju dalje, a veteran Božjaković zabilježio je jedini plus grand slam sezone. Niti ostali rezultati do početka srpnja i već spomenutog poraza u prvom kolu Challengera u Italiji, nisu bili briljantni izuzev polufinala u San Marinu kada je jedino odigrao turnir na razini svojih nekadašnjih stvarnih igračkih vrijednosti. Pad od četrdesetak mjesta i sve veće sumnje u vlastitu igračku snagu uvelike je utjecao na nedoumice s kojima se borio gotovo cijeli udarni mjesec glavne turističke sezone.

Istina nedoumice su još uvijek tinjale u njegovoj svijesti, ali je pakleni plan treninga koji je poslao otac Pietro, a revnosno ga sprovodio coach Denis, sagorio većinu praznog hoda u Borisovoj glavi. Jutarnji oštri futinzi za poboljšanje rada nogu, dva dnevna treninga rada na tehnici plus večernji sparing s najtalentiranijim istarskim klincima željnim dokazivanja protiv igrača iz TOP 100, plus teretana svakog drugoga dana u namjeri dodatnog ojačanja muskulature oslabljene jednomjesečnim odmorom, uspjeli su ga vratiti u igrački kolosijek i Boris se s puno nade vratio među one kojima je pripadao posljednjih godina. Teniske profesionalce.

• Vrijedelo je umirati ponovno na užarenom kolovoškom suncu, umjesto živjeti u hladovini pokraj mora – zadovoljno je pomislio Boris sjedajući na svoju klupu terena broj 18 na kojemu je igrao svoj susret prvoga kola US Opena. Sigurnih 2-0 u setovima, protiv Amerikanca Oldbluma, 6-3, 6-4, bez izgubljena breaka i 4-1 u trećem, uz još jedan break, bližili su vrijeme match pointa i materijalizaciju plasmana u drugo kolo posljednjeg Grand Slam turnira sezone. Igrao je zbilja dobro, udarci su ga ponovno slušali zahvaljujući ''probuđenim nogama'' koje su se posve lagano kretale na hardu plave boje, podlozi koja ga je uvijek inspirirala podsjećajući ga boju omiljenoga mora. Kilometri futinga uz obalu, sve do Savudrijske Vale, isplaćivali su se spašavanjem nekoliko, do prije nekoliko mjeseci, izgubljenih lopti, teretana i posebni program Joška, vlasnika umaškog fitnnessa Body Art vratili su mu nekadašnju snagu, ali ipak najvažnija od svega bila je činjenica kako mu je glava bila posve ''očišćena'' od sumnjičavosti glede potencijalnog nastavka ili prekida profi karijere. Bolni porazi od znatno slabijih protivnika, baš kao i bolna razmišljanja, nestali su u pripremnom periodu i sigurnim pobjedama protiv talentirane istarske teniske mladosti. Baš kao nekada u Subotici kada se pripremao za početak profi karijere i nastup na kvalama u Umagu. Brzo se pročulo, Istra je ipak mala regija, kako Božjaković traži svakodnevne sparing partnere, nudeći pritom po 50 eura za pobjedu u setu ili ukoliko protivnik uhvati 4 gema u istom.

Coach Fallazzi je precizno napravio raspored i satnicu svih prijavljenih kandidata, poznajući ''u prste'' svakog od prijavljenih, pozivajući ih prema određenim danima i terminima. U biti cijela ideja je većim dijelim bila upravo njegova, jer se tijekom jednog od treninga sjetio upravo Borisove subotičke priče. Drugu stranu njegove lucidnosti činila je i njegova nepopravljiva kockarska narav i tajno organiziranje male interne kladionice s roditeljima budućih teniskih zvijezda. Svakom od nabijeđenih očeva u startu je nudio odnos 3-1 u korist njihove djece, što je Božjaković saznao tek nakon jedne bijesne pritužbe Giovannija Bianca, oca Matea drugoplasiranog juniora Hrvatske u konkurenciji do 18 godina.

• Nemate se što ljutiti signor Bianco – uljudno je pokušao, trenerskim manirom, utješiti vidno ozlojeđenog vlasnika vrsarske pržione kave - Mateo je igrao odlično prvi dio susreta, ali ga je poslije malko svladala trema.
• Ne ljutim se ja na svoga sina, on je igrao odlično. Ljutim se na sebe što sam nasjeo svojoj lakovjernosti – odmahnuo je rukom stasiti Istrijan, desetak godina stariji od sinovljevog protivnika.
• Ne razumijem – slegnuo je ramenima Boris, brišući znoj s orošenog čela.
• Denis će ti sve pojasniti kada budete dijelili novac. Porka mizeria...

Iako je u startu shvatio o čemu se radi i poželio poluditi na svog coacha, ipak je odlučio ne praviti nikakvu dramu. Denis je jednostavno bio takav i točka. S druge strane Bianca nitko nije tjerao da se kladi. Godilo mu je što još uvijek može biti sigurna oklada, a u novac je oduvijek volio igrati. Još od malena na užas svoje matere Jadranke, zaklete amaterke koja tenis nije htjela igrati niti u sok.

• Coach, koliko sam ''dobar'' u tvojim očima nakon malog Bianca – nije izdržao malopodbosti Fallazzija koji mu je vidno oraspoložen čestitao na pobjedi.
• U mojim očima si najbolji - nasmijao se razdragano Fallazzi,
• A u tvom džepu?
• Ne razumijem?
• Ne vrdaj. Gioavanni mi je sve rekao. Koliko?
• 3-1
• I koliko si ovoga puta stavio na mene?
• Milju!
• Tisuću kuna?
• Eura!
• Tisuću eura? Kako je uopće Bianco pristao. Pa mali je dobar, ali je još uvijek zelen za mene, a njegov stari mi se ipak ne čini takav teniski diletant.
• Dao sam mu dodatni mali handycap.
• Kakav sad handycap?
• Vidi se da ne igraš kladionicu. Mali je imao u svakom setu dva gema fore plus imao je i neodlučeno.
• U teni nema neodlučenog...
• Na okladi ima. Da je primjerice bilo 6-4 za tebe, izgubio bi. Ali nije...

Brišući se službenim ručnikom US Opena tijekom 90 sekundi odmora između promjene strana, Boris se sa smješkom sjetio ove storije iz umaškog pripremnog perioda. Denis je oduvijek vjerovao u njega. Od prvoga trenutka kada ga je vidio na terenu protiv švedskog punckera Svena. Tada se Boris samouvjereno kladio na sebe, iako mu je, u tom trenutku, svaki dolar značio jako puno. Isto tako je, ovoga puta, vrlo samouvjereno postupio i Fallazzi. I nije pogriješio, unatoč zbilja velikoj okladi i ponuđenoj fori. Konačno, on je bio njegov coach i najbolje je znao potencijal svoga pulena koji je set dobio s sigurnih 6-2. Poljuljano povjerenje u vlastite mogućnosti od tog trenutka više nije dolazilo u pitanje.

Petnaest minuta kasnije, Božjaković je iskoristio drugu meč loptu na servis svoga protivnika, zabivši precizni forhand cross. U Umagu je Denis dizao solidnu lovu na njemu, a on je u New Yorku je imao drugo kolo Grand Slama i već vrlo pristojni money prize.

- Mogao bih se okladiti da je i ovoga puta Denis stavio nešto na mene – pomisli, pogledavši zadovoljno semafor na kojemu je bilo ispisano njegovo pobjedničko ime.

Tekst je prenešen iz knjige Dražena Prćića  COME & BACK (Nastavak WILD CARDA)

Shopping u Grazu

Shopping u Grazu

Koliko je bio vješt s »onim« stvarima, kvalitetno obavljajući ženski ginekološki remont, toliko je za obične, životne stvari bio čisti amater. Za ribe je bio profi, a sijalicu nije znao promijeniti. Naravno, riječ je o mom legendarnom čiči Krunislavu. Glede tehnike, osim one stručno-medicinske, nije se maknuo dalje od dvadeset godina starog televizora »Gorenje«, deset godina starije perilice »Zanussi« i pra starog radio prijamnika »Sokol 403«, kojeg je naslijedio od svog oca, mog djeda, Tomislava. U biti telkač je bio vrlo malo rashodovan, jer Kruno nije previše gubio vrijeme na program. Uvijek je više preferirao live prijenose, recimo ženskog stripteasa i mjesto člana komisije za ocjenjivanje. Trandžu je tu i tamo slušao u ordinaciji, obično vijesti i vremensku prognozu, ali je zato talijanska perilica već solidno ispustila dušu, perući svih proteklih godina njegove švalerske krpe. Kruno je bio perfekcionist kada je oprava bila u pitanju. Taj nije, u životu, dva puta zaredom obukao istu košulju. Kazanovin nasljednik u njemu to mu nikada ne bi dozvolio. A donje rublje je mjenjao kao neka ženska, dva, a ponekad i tri puta na dan. Jednom sam ga pitao zašto to radi, a on se samo lukavo nasmijao:

• Sine, nikad ne znaš kakva kvalitetna riba može naići u mrežu. A onda moraš biti pravi. Zamisli da ti vidi upišane gaće...

Često puta se sjetim tog njegovog švalerskoga pravila, ali ni tada ne trčim promijeniti donje rublje. Znanstveno je dokazano kako barem jedna kap mokraće mora pobjeći put gaća i šta da se radi. Povrh svega, upravo liječnici tvrde kako je urin i svojevrstan dezifijens. To me je sjetilo na jednu zgodu kada sam svog drugara Bibesa uhvatio kako ne pere ruke poslije odlaska na tzv. malu nuždu. Bili smo u gradu, bilo je hladno doba i po ulasku u kafić, kao blizanci ušli smo u toalet vođeni prirodnim nagonom za pražnjenjem mjehura. Posve neobično, barem za mene, Bibes je prije obavljanje nužde oprao ruke i tek potom se olakšao. Po završenom mokrenju, 'ladno je izišao iz toaleta, bez pranja ruku. Opravši svoje ruke, pridružio sam mu se za stolom, ne skrivajući osjećaj gađenja zbog njegovih »zagađenih ruku«.

• Seljačino, zašto nisi oprao ruke nakon mokrenja.
• Pa, oprao sam ih prije...branio se, iznenađeno, Bibes.
• Kakve to veze ima, kad ih nisi oprao poslije.
• Ima velike veze, dragi moj Željo. Prije nužde se obavezno moraju oprati ruke. Šta znaš s kim si se sve rukovao, što si sve dodirivao itd... Poslije to uopće nije nužno. Ruke su ti ionako dezinficirane.

Poslije te njegove ispovesti i ja sam počeo prati ruke prije mokrenja, ali se više nikada nisam rukovao s njim, niti uzeo ikakvu hranu iz njegovih ruku. Iako su bile »dezinficirane«.

S druge strane, moj stari je prao ruke milijun puta na dan, jer pored urođene pedantnosti takva mu je bila i profesija. Ne možeš čačkati žene prljavim rukama. Nisu to kola. Opet, njegov prijatelj auto mehaničar i svojevrstan kolega po profesiji, Boško, i on je radio »remonte«, bio je također bolesno pedantan čovjek i zbilja bi prvo oprao ruke i tek čistim prstima počeo popravljati pokvareni automobil. Imao je neku fiks ideju da se prljavštinom s tuđih kola, auto na kome radi može inficirati i prozročiti ozbiljni kvar. Nikada to nisam mogao ukapirati, ali mi se čini kako je jedini pravi kvar bio u Boškovoj glavi. No, nema veze, bio je odličan majstor. Koliko je samo puta podizao iz mrtvih čičinog juga. Svaka mu čast!

U biti ova storija nije uopće zamišljena o čistim rukama i »dezinfekciji«, već o jednom »službenom putu« na koji smo se, po čičinoj originalnoj ideji zaputili jedne subote u travnju.

Povod za put je bila njegovo iznenadno interesiranje za tehniku tj. video player, koji je u petak popodne odlučio pod hitno kupiti. Obzirom kako u našoj zemlji nije bilo takve skalamerije, najbliže mjesto nabave bilo je u Austriji. Istina željeni artikal se mogao naći i kod lokalnih preprodavaca, ali Kruno je bio čisti legalist i nikada nije želio imati posla s ničim izvan zakona. Bez računa ništa. I gotova stvar. Osim onih LP ploča koje smo nekada prodavali u Mađarskoj, ali to je bilo opravdano...

Kada me je nazvao, u petak navečer, baš sam se spremao za redoviti izlazak u grad. Zatajio je pravi razlog putovanja.

• 'Oćeš samnom sutra u Graz?
• 'Oću...želja za putovanjem uvijek je bila jača od moje pameti, jer nisam ni stigao pitati zašto palimo za Austriju.
• Onda budi u ponoć pred zgradom i nemoj kasniti!
• Rekao si sutra?
• Pa što ti je poslije ponoći nego sutra. Treba nam jedno osam sati s mojim yugom. Nije baš nešto u formi. Ideš ili ne?
• Idem.

Siroti yugo nije bio u formi od kada je dopao u ruke prvo mog starog, a potom i mene. Dušu smo mu vadili nekoliko puta, ali je pedantni majstor Boško, svojim čistim rukama, uvijek uspijevao vratiti je natrag.

I tako sam, provod petkom uveče iznenadno morao prekinuti oko pola dvanaest, na Bibesovu užas. Upravo se spremao prići jednoj ribi koju je kibicovao u zadnjih mjesec dana, a ja sam mu tada priopćio kako moram ići. Nisam mu smio priznati pravi razlog odlaska iz diskoteke, jer bi nam se odmah prilijepio za Graz. A nisam imao živaca za obojicu.

- Jesil' bolestan? Ko još ide doma u pola dvanaest.?Pa i one ribe bez izlaza pale u ponoć, a ti bi sada. Baš sada kad sam skupio hrabrost da priđem onoj...umjesto prstom, usmjerio je nos prema simpatičnoj, malo bucmastijoj brineti naših godina koja je sjedila s friendicom za šankom.

- Ne osjećam se nešto dobro. Nešto sam umoran...počeo sam nevješto uvijati. Nikada nisam znao lagati i to mi je često predstavljalo veliki problem u životu. Možda me hvata neki grip...

- Daj ne seri. Trzni jednu duplu lozu i odmah će ti biti bolje. To ti je najbolji narodni lijek. Potreban si mi večeras...nije se dao Bibes.

- Ne koenjaj. Neću je ja startovati, nego ti.

- Znam, ali se malo prpam. Hrabriji sam kad si ti tu...iskren je bio moj najbolji prijatelj.

- Popij ti jednu duplu lozu i strah će nestati. To ti je stari narodni lijek. A ja odoh kući, stvarno sam umoran. Sutra ćeš mi pričati što si uspio...pozdravio sam se i žurno počeo napuštati najbolji gradski disko.

Čiča je bio točan u minutu. Pozdravio sam se sa starom, koja mi je brzometno gurnula jednu Klaru u džep (100 marona) i ispratila me u ponoć iz našeg stana. Uvijek je blagonaklono gledala na svaki trenutak koji sam provodio s njenim bivšim mužem, smatrajući kako je za moj pravilan psiho razvoj potreban kvalitetan odnos s rođenim ocem.

Tajnu iznenadnoga puta u Austriju i Graz, čiča mi je otkrio nakon što smo prešli državnu granicu. Nameračio se kupiti video player. Siromašku verziju video recordera, koji je samo mogao reproducirati snimljenu kazetu, ali ne i snimati željeni sadržaj. Zašto je baš to želio kupiti, a ne video koji je bio skuplji nekih 200 marona, nisam imao namjeru istraživati, jer mi se iznenada prispavalo od toplote u kolima. Regulator grijanja je bio pokvaren u čičinom yugu i unutra je bilo jako toplo. Krunislavu to nije uopće smetalo, a nije ni meni...

U Graz, lijepi austrijski grad brojnih kulturnih znamenitosti i prelijepih građevina stigli smo negdje oko pola osam ujutro, što znači da je stari gotovo ispunio plan od sedam sati prevaljivanja potrebne udaljenosti od Subotice. Interesantno kako mu se niti jednom nije prispavalo tijekom, ipak u njegovim godinama, zamorne noćne vožnje i brojnih refleksija dugih i kratkih svjetala auta koja su mu stalno dolazila u susret. Čiča je ipak bio stara noćna ptica, pogotovo s mladim ribama u društvu. Tu nije bilo spavanja...

Ipak, kako smo stigli znatno ranije od devet sati, kada se austrijske trgovine subotom otvaraju, Kruno je izrazio želju za satićak sklapanja umornih očiju i fino me zamolio da napustim vozilo.

• Idi malo prošetaj i vidi po izlozima, ima li tih playera. A ja ću malo da ubijem oko. Dođi po mene u devet. Ah, da evo ti deset marona, zamijeni ih za šilinge, pa ćeš imati za neki sok ili kavu ako je već piješ.
• Ok, stari. Samo ti odmori...nisam pizdio na isterivanje iz tople kabine njegovoga yuga. Matori je vozio cijelu noć, a ja sam spavao kao nova mlada.

Uz starinu Klaru i čičinu desetku, sada sam raspolagao sa solidnih 110 marona ili ti sedam puta više šilinga koliko je iznosio, meni dobro poznati tečaj austrijske nacionalne valute prema njemačkoj marki. Za poprilično dekintiranog studenta prve godine ekonomije, i nije bilo tako loše. Sa sjetom sam se morao prisjetiti novogodišnjih praznika s Bibesom u Bečui punih džepova istih ovih šilinga. Sada su mi džepovi bili ispunjeni mojim pomalo prozeblim rukama, jer je travanjsko jutro bilo pomalo svježe. Posebice kada sam do prije desetak minuta još uživao u tropskom ozračju čičinog limenog četverokotačnog ljubimca. U želji da se barem malo zgrijem, podigao sam kragnu svog kožnjaka, ubrzao hod i sljedećih sata vremena prošetao cijeli uži centar Graza. Izblejao sam sve moguće izloge, ali ni u jednom nisam vidio ništa slično playeru zbog kojega smo potegli put. A video recordera je bilo k'o pleve. Možda ovu jadu što ne snima drže dalje od očiju javnosti, čuvajući ih za nas sirotane s Istoka. Kavu nisam popio, niti sok, iz prostoga razloga. Mjenjačnice su se otvarala u isto vrijeme kada i trgovine, a nisam niti pokušao mjenjati marone na crno. Ovo je ipak bila Austrija, a ne Juga.

Kruno je bio već budan kada sam se poslije »izviđanja« vratio do velikoga parkinga gdje se nalazio naš jugić. Starom je sat dremke bio dovoljan za punjenje baterija i bio je posve spreman za shopping playera.

• Ima ih?...zapitao je protežući, od vožnje i spavanja u neudobnom sjedalu, svoje još uvijek izgužvano tijelo.
• Nisam vidio ni jedan!...slegnuo sam ramenima.
• Nemoj zezat. Jesil' dobro gledao ili si samo blejao okolo....nije vjerovao.
• I gledao i blejao okolo, ako te baš zanima, ali ni jednog playera nisam vidio u izlogu. Video recordera ima k'o salate, ali playera ni komad. Možda ih drže daleko od očiju kupaca.
• Zašto bi ih držali daleko od očiju kupaca?
• Zato što im samo fale ovakvi kao ti i ja, što potegnu 450 km da kupe usrani player koji ne može ni snimati. Nego matori, što si ti toliko navalio baš na player. Uzmi lijepo video i gotova stvar. Poslije možeš snimati i pornjave s telkača.
• E, kretenu moj jedini. Pa, ja ti nisam u životu pogledao ni jedan pornić. Pa meni je svaki dan pornić.

Morao sam priznati da sam zbilja ispao kreten. Čiča se svakodnevno profesionalno nagledavao mora i mora golih žena, remontujući ih u svojoj ordinaciji. A poslije je, za svoju dušu i tijelo, »mastio« po slobodnome izboru.

Šetajući do prve otvorene trgovine tehničkom robom, pojasnio mi je kako player kupuje upravo zbog njegove nemogućnosti snimanja video materijala. Takve gluposti mu nikada neće trebati, ai ovo mu baš nije o glavu, ali je njegova sadašnja stalnija riba izrazila želju za povremenim gledanjem nekog filma u intimi njegove spavaće sobe. A tu smo dakle, nasmijao sam se, okrećući glavu na stranu. Da sam ja nešto rekao bolelo bi ga uho, ali kada je Miranda poželjela neki filmić s kazete, Kruno je zapalio yuga i potegao 450 km. Inače dotična Miranda, bila je studentica četvrte godine građevine i komotno bi i meni pasovala sa svojim dugim nogama i sisama broj četiri. Ali, čiča ju je prvi startovao.

To me je, na mah, podsjetilo jedne anegdote iz mojih srednjoškolskih dana, kada sam redovito srijedom odlazio kod staroga na večernje viđenje i druženje. Samo tada je gledao nogomet, meni za ljubav, često puta komentirajući nesvrsishodnost igre u kojoj dvadeset i dva igrača igraju samo s jednom loptom. I pritom svi, k'o ludi trče za njom. Stigavši pred vrata njegova stana, u dogovoreno vrijeme od osam navečer, iznenadio sam se vidjevši ga kako me čeka na kućnom pragu.

• Željo sine...počeo je ozbiljnim tonom govoriti svome, tada, petnaestogodišnjem sinu...unutra je jedna riba, pa bih te molio za malo razumijevanja.
• Pa, dobro stari, ni prva ni posljednja s kojom sam dijelio tvoje društvo. Čemu drama?
• Pa, znaš...još je malo uvijao, osjećajući se nelagodno...ovo je nešto drugačije.
• Što je drugačije...odmah mi je sinulo. Da nije neka maloljetnica?
• Zamalo. Prošli tjedan je napunila osamnaest. Zato pazi na ponašanje.
• E, moj stari, ti si stvarno odlepio. Razumijem da voliš piletinu, ali djecu.
• Tiše magarče. Uostalom uđi pa ćeš vidjeti i sam kako je ova daleko od dječjih proporcija. Jebi ga, kad sam je upoznao mislio sam kako ima minimum 22...nasmijao se frajerski.
• Sigurno nisi imao naočale...
• Ne seri, nego upadaj. I pazi kako se ponašaš. Nemoj me izblamirati pred Beti.
• To joj je umjetničko ime?
• Već si počeo srati. Dobro, zove se Elizabeta, ali više voli kada je zovu Beti.
• Dobro bit ću miran. Pod jednim uvjetom!
• Slušam.
• Kad je otkačiš, da mi je nabaciš.
• Nisi je još ni vidio. Možda ti se neće sviđati.
• Imam povjerenja u tvoj ukus.

Umjesto odgovora stari me je očinski zagrlio i uveo u svoj stan, predstavio Elizabeti zvanoj Beti i poslije smo skupa večerali ćevape i pogledali Liverpoola protiv Barcelone. Riba je zbilja bila prva liga, ali ubrzo sam shvatio kako nikada neću imati nikakve šanse kod nje. Palila se na matorce, a ne na piletinu.

Je..m ti Mirandu i njenu želju. Krunislav i ja smo prepešačili uzduž i popreko cijeli Graz, ušli u sve moguće trgovine, ali nismo našli niti jedan je..ni player. U devedeset posto istih su nas gledali kao dva idiota, neuspješno nam pokušavajući pojasniti kako nitko živ više ne kupuje playere, već samo video recoredere. Starog inadžiju od mog oca, to je samo još više palilo u ispunjenju zacrtane nakane nabave usranoga playera. Ali, uzalud. Playera nije bilo u cijelom Grazu, a bližio se jedan sat i zatvaranje većine trgovina.

• Stari, a da ti ipak kupiš video. Vidiš da tog playera nema nigdje. Nemaš dovoljno kinte?

Evo ti mojih 110 marona i kupi lijepo, kao čovjek, taj video i da palimo za Subu.

Dr. Krunislav se samo nasmijao i bez riječi, nastavio me maltretirati uzaludnom potragom nemoguće misije u Grazu. U posljednjoj od posljednje radnje, stari je konačno popizdio, uvidjevši kako zbilja neće biti ništa od njegove nakane.

• Zabole me za je..ni player i video. Ionako ga nikad neću gledati, a i Miranda mi polako počinje ići na ... Nije dovršio bezobrazni nastavak rečenice, već je bijesno pogledao na svoj sat koji je pokazivao posljednjih pet minuta otvorenosti trgovine.
• Kupit ću usisivač. To mi je potrebnije. I za stan i ordinaciju.

I tako se u gepeku juga, umjesto playera zbog kojeg smo potegli ukupno 900 km, našao usisivač marke »Condor«, posljednje čudo njemačke tehnike. S dvije brzine usisivanja, za naše pojmove predstavljao je strava stvarčicu, i bio je deset puta atraktivniji od nekog zastareloga playera. Povrh svega, bio je drastično snižen na promotivnom uskršnjem sniženju i stari ga je platio tričavih 900 šilinga. Kruno je bio više nego zadovoljan kupovinom, o playeru nije spomenio niti riječ tijekom vožnje nazad. I ja sam bio više nego zadovoljan, jer mi je stari velikodušno darovao ostatak od nepotrošene kinte predviđene za player. Plus, bio sam na lijepom izletu i proveo vrijeme s mojim čičom. Ah da, na istom sniženju uzeo sam staroj jedan ultra moderan Figaro za uvijanje kose. Za smješnih 14 marona iliti 100 šilinga. Ipak, mi je dala Klaru. Bibesu sam kupio jednu Milku od 300 grama, da ga odobrovoljim kada mu priznam gdje sam bio...

Povijesna pobjeda Špeara i Franulovića protiv Nastasea i Tiriaca

Povijesna pobjeda Nikole Špeara i Željka Franulovića protiv Nastasea i Tiriaca

Zahvaljujući fenomenu Novaka Đokovića tenis je postao glavna sportska tema i nezaobilazni dio aktualne stvarnosti. Spektakularni niz ovogodišnje nepobjedivosti, uz osvajanje prošlogodišnjeg naslova pobjednika Davisova kupa s reprezentacijom Srbije, potvrdio je nepobitnu činjenicu o velikom talentu tenisača koji se rađaju na ovim našim (nekada zajedničkim) prostorima (Ivanišević pobjednik Wimbledona 2001., Hrvatska pobjednik Davisova kupa 2005.).

Ali velikih rezultata bilo je i prije, samo je patina prošlosti pala na njih i učinila ih zaboravljenim za mlađe naraštaje današnjih poklonika »bijeloga sporta«. Današnja fotografija predstavlja lijepu prigodu za mali podsjetnik na jednu veliku, povijesnu pobjedu koju je danas već pomalo davne 1970. godine u Mariboru u polufinalnom susretu Europske zone Davisova kupa izvojevala teniska reprezentacija Jugoslavije protiv favorizirane momčadi Rumunjske. Zahvaljujući Nikoli Špearu, jednom od junaka tog duela, imamo ekskluzivnu fotografiju igre parova u kojoj je nastupio skupa sa Željkom Franulovićem protiv Ilie Nastasea i Iona Tiriaca, te priču o nekim detaljima tog nezaboravnog meča.

»Atmosfera u Mariboru bila je zbilja odlična i u velikoj mjeri nam je pomogla da ostvarimo tu veliku pobjedu nad Rumunjskom, koju je u to vrijeme predvodio prvi igrač svijeta Ilie Nastase«, priča danas Nikola Špear. »Polufinalni susret Europske zone igrao se od 12.-15. lipnja, te 1970. godine, i nakon dva susreta singla i odigrane igre parova, gubili smo 1-2 i Rumunjima je trebala samo jedna pobjeda u preostala dva pojedinačna meča. Rumunji su do rezultatske prednosti došli nakon pobjede u igri parova (7-5, 6-8, 6-1, 6-3), a njihov par Nastase, Tiriac osvojio je i Roland Garros, i u to je vrijeme predstavljao jedan od najjačih dublova svijeta. No, uslijedila su dva singla u kojima smo, prvo ja protiv Nastasea, a potom Franulović protiv Tiriaca, morali pobjediti. Susret protiv Ilie Nastasea, tadašnjeg svjetskog broja jedan dočekao sam vrlo smireno, unatoč velikoj važnosti duela u kojem nam je igrala samo pobjeda. S obzirom da sam nešto ranije već jednom uspio na jednom turniru u SAD-u pobijediti glasovitog Rumunja, znao sam kako bi trebao igrati protiv njega. Dobro sam proanalizirao njegovu igru, bio sam maksimalno tjelesno i mentalno spreman za igru i, na koncu meča, pobijedio u tri seta 7-5, 8-6, 6-2 i izjednačio ukupni rezultat na 2-2. Uz odličnu igru, presudila je i moja smirenost u odnosu na brojne provokacije s druge strane mreže, po kojima je Nastase bio dobro poznat. Sve vrijeme susreta on je nastojao isprovocirati me i natjerati me da 'puknem', ali mu to nije uspjelo. Na svaku njegovu 'provokaciju' samo bih okrenuo glavu na drugu stranu ili jednostavno gledao 'kroz njega'. Primjerice, jedna od njegovih glavnih 'fora' bilo je imitiranje uz ismijavanje protivnikovih udaraca, osobito onih pogrešnih, ali kao niti na ostalo, ni na to nisam obraćao pažnju. S druge strane, njegova slabija točka bilo je finiširanje poena, jer se u najvećem dijelu svoje igre uvijek oslanjao na izvrsne reflekse i osjećaj igre na mreži, tako da se uvijek otvarala mogućnost za precizne passing udarce, što sam nastojao maksimalno iskoristiti u tom meču. Na kraju susreta Nastase je bio vrlo bijesan, baš kao i njegov suigrač Tiriac, jer je sada na njemu bila još veća odgovornost koju nije izdržao, izgubivši odlučujući peti susret protiv Franulovića 6-1, 7-5, 4-6, 4-6, 0-6. Bio je to jedan od najboljih mečeva Željka Franulovića, a zahvaljujući našim pobjedama u posljednjem danu uspjeli smo se plasirati u veliko finale Europske zone, što bi po nekim usporednim, današnjim kriterijima, bilo jednako plasmanu u polufinale Svjetske skupine Davisova kupa.«

Veličinu ovoga rezultata koji je postigla tadašnja reprezentacija Jugoslavije dodatno pojačava okolnost kako su Rumunji godinu dana prije i godinu dana nakon poraza u Mariboru, igrali u finalu Davisova kupa.   

Cognac story - Naše devedesete

COGNAC STORY

Iskreno moja žica za biznis i praktičnu ekonomsku znanost, kombiniranu uz putovanja i provod, datirala je još iz moga najranijega djetinjstva, kada me je u prvi šverc »uvukao« moj otac Kruno. U biti nije to bio klasični šverc, jer izravni povod nije bilo financijsko bogaćenje već ono što je mom čiči uvijek bilo najdraže. Ribe. U to vrijeme susjedna Madžarska je bila još pod sovjetskom čizmom i najmanja zapadna blagodat, poput primjerice traperica ili tadašnjih Long play ploča smatrane su vrhunskim jet set atributima. Za tako nešto se moglo dobiti puno love ili identično pisane engleske riječi. Stari švaler je odmah ukapirao cool način da se omasti inozemnim mladim mesom u zamjenu za hitove Baccare ili Boney M-a. Nikad nije bio materijalista. I tako smo pod zadnjim sjedištem starog Forda taunusa, kojeg je imao prije jugića, nekoliko puta do obližnjeg Szegeda prenijeli po dvadesetak LP ploča. Četvrtina je išla u »propagandne svrhe«, ostatak za pokrivanje troškova provoda. Čiča bi prvo, što i nije bila neka super vještina, rasprodao glazbu, potom bi bezecovao ribu koja mu se najviše svidjela, darivao je s »mitom« i s dijelom zarađene kinte vodio u hotel. Ostatak kinte mi je velikodušno davao u vidu drugog mita, da ćutim o svemu, i ja sam svoju nagradu trošio na kolače u glasovitoj slastičarni »Virag«. Obzirom kako smo bili puni forinata, ostatak smo obično potrošili na gala ručak u najskupljem gradskom restoranu i shopping za naše pojmove nevjerojatno jeftinih prehrambenih proizvoda. Zimske salame i kvalitetnog sira. Još zarana sam naučio kako se isplatiti šutjeti. I biti punog trbuha...

Samantha je za sve te Krunislavove ino avanture znala, ali ju je kao i za domaće bolelo uvo. Samo mu je znala, katkada, prebaciti kako nije baš lijepo da sina, zarana, uvlači u sve to.

Deset godina poslije stiglo je vrijeme promijena, Madžarska se potupno otvarala prema svijetu i polako je, i kod njih, bilo svega. Svega osim jeftinih pića, jer je žestina bila izuzetno skupa. Za biznis uvijek raspoložena Subotica, očas se okrenula novom izvoru zarade i počela »izvoziti« robu. Poučen iskustvima iz svojih prvih madžarskih tura, predložio sam Bibesu novu biznis viziju. Ostatak kinte koji nam je preostao, a to i nije bila neka suma, jer nas je višak financija »žuljao« pa smo se napasti oslobodili trošenjem na krpe i druge lijepe stvari, odlučili smo investirati za probnu turu izvoza alkohola. Za poslovni savet glede nabave robe koja sigurno ide konzultirali smo Gezu, našeg starog druga iz osnovne, koji je istina ponavljao sedmi, pa je samo do tog razreda išao s nama. Kako to u životu biva, isti taj ponavljač Geza, pao je iz matematike, nije ni srednju završio, ali je umjesto škole »doktorirao« u praksi. I pritom je usavršio biznis matematiku. Taj je u sekundu znao sve konverzije forinte. Bilo u dolare, marke ili dinare. Po njegovom naputku kupili smo nekoliko boca »Louisa XVI«, jezive imitacije francuskoga konjaka, sat vremena ih studiozno sakrivali u čičinom jugu i pomalo u strahu krenuli put granice. Šverc alkohola je, ipak predstavljao, solidan prekršaj, a i boce su kabasta materija. Zauzimaju puno prostora, pogotovo u malom autiću poput ponosa kragujevačke auto industrije, i uvijek su potencijalna opasnost da se razbiju. I tako smo Bibes i ja sve isplanirali, osim jednog dosta važnog detalja, na koji smo posve zaboravili u velikoj psihozi potencijalnog poslovnoga uspjeha. Zaboravili smo natankirati automobil. Starim putem do Horgoša treba oko 45 km do graničnoga prijelaza i negdje poslije 20 minuta shvatili smo kako se jugo počinje sve češće tresti i trzati.

• Koji mu je?...nervozno je, malo-malo, zapitkivao Bibes. Strah od približavanja granici dodatno mu je povećavao nervozu.
• Otkud ja znam koji mu je. Nisam ja mehaničar. Znaš dobro kako nemam veze s nikakvom tehnikom.
• Mom starom tako Lada zapinje kada nema goriva. Ali ona troši toliko mnoog da gotovo nikad ni nema benca u rezervoaru...odjednom semalo pribrao moj ortak i suvozač...Kako stoji mjerač?
• Po ovoj kazaljci ima još pola rezervoara...pun samopouzdanja sam očitao stanje kazaljke koja je stojala na polovici puta između praznoga i punoga tanka.
• Jes' ti siguran?
• Jes' ti ćorav? Pogledaj...upro sam prstom i dodatno, u želji, očevidnijeg dokumentiranja stanja, udario u zaštitno staklo komandne table. Istog trenutka se kazaljka mjerača goriva stropoštala na dno lijevoga podeoka s oznakom R. rezervoar je nepovratno bio posve prazan, a mjerač goriva neispravan.
• Jebem ti auto...opsovao sam naglas.
• Jebem ja tebe...dodao je Bibes...Sve si isplanirao, osim da naliješ goriva. Stvarno si kreten.
• Nisam ja kriv. Bio sam ubijeđen da imamo dovoljno za put.
• Zbilja nisi ti kriv. Kriv je tvoj stari, što te je takvoga napravio...besnio je i dalje Bibes.

U stvari Kruno je bio zbilja kriv za sve. Radeći i jureći ribe, nikad nije imao vremena za redovitiju skrb o svojim autobilima. Vozio ih je dok su išla, potom ih je šlepao do majstora i sve tako dok ih ne bi posve satrao. Biser s pokvarenim mjeračem goriva uopće me nije iznenadio. Osim što nas je ostavio na pola puta do granice.

- I što ćemo sada?...raširio je ruke Bibes.

Najbliža pumpa u oba smjera, u ono vrijeme, bila je najmanje 15 km udaljena. Na guranje nismo ni pomišljali, a da cijela stvar bude još gora, nismo imali ni kintu u džepu. Sav aktivni kapital bio je investiran u dobro skrivene boce Louisa XVI.

Sjedili smo još jedno pola sata u autu, kojeg smo u međuvremenu odgurali uz kraj ceste. Obzirom kako smo krenuli dosta kasno tog zimskoga popodneva, prvi mrak je ubrzo počinjao tamniti horizont i postajalo je sve hladnije. I tada mi je, kako to biva u životno rizičnim situacijama, sinula spasonosna ideja.

• Znam!
• Što znaš?...trgnuo se Bibes, koji se u međuvremenu posve smirio i stoički podnosio glupu situaciju.
• Sipat ćemo konjak u rezervoar i vratiti se kući.
• Misliš da to može?
• Što ne bi moglo. Čitao sam kako u Brazilu već teraju kola na alkohol.
• Pa, ajde onda da probamo.

Ispakirali smo vješto skirvene boce, usuli njihov sadržaj u rezervoar juga i auto je zbilja upalio. I krenuo. Istina cijelim putem doma se trzao i kašljao, ali smo ipak nekako uspjeli stići do moje zgrade.

• Koji smo mi debili...udario se po glavi, na rastanku, Bibes...Ode naša lova u rezervoar juga...
• Tako ti je to, moj Bibes, u biznisu. Događa se.
• Ali sada smo total švorc...tužno je slegnuo ramenima.
• Nije nam prvi puta...odmahnuo sam rukom
• A vjerojatno ni posljednji...filozofski je replicirao, stavivši ruke u prazne džepove... Idem doma spavati. Umorio me ovaj biznis...

Nije samo njega umorila naša alkohol avantura. Siroti čičin jugić doživio je ozbiljna oštećenja od strane nekvalitetnog falš alkoholnoga pića i tata Kruno ga je, sutradan, morao odšlepati do majstora. Kada mu je Boško, njegov stari mehaničar, saopćio razlog kvara, momentalno je sve ukapirao i samo se nasmijao. Vjerojatno se sjetio svojih davnašnjih šverc tura. Ali i mladih Madžarica...

JEDNA OD MNOGOBROJNIH TRAGIKOMIČNIH PRIČA IZ ANTI ROMANA DRAŽENA PRĆIĆA LIJEPE STVARI.
ROMANA KOJI ĆE VAS NASMIJATI DO SUZA I NA ROMANTIČAN NAČIN VRATITI U PROŠLOST KOJU NIKADA NEĆEMO MOĆI ZABORAVITI