Sunday, March 19, 2017

Najveći nogometni talent NK Bačke - Netoj



NAJVEĆI NOGOMETNI TALENT NK BAČKE

Nesto Kopunović Netoj

Prvi nogometni klub na sve jugoslavenskim prostorima, NK Bačka iz Subotice, osnovan je danas već solidno davne 1901. godine, a svoje najglasovitije dane doživljavao je i proživljavao u prvim decenijama svoga postojanja. Mnogo je dobrih nogometaša nosilo crveno-bijelu majicu s bačkinim grbom, ali zasigurno najveći igrački talent posjedovao je Nesto Kopunović od milja poznatiji kao Netoj. Iako od mnogih (posve neopravdano) zaboravljen, ova priča je još jedan pokušaj i apel da se njegov sportski doprinos ne zaboravi.
TALENT BEZ PREMCA
Netoj se rodio 1911. godine u Subotici, u dijelu grada znanom kao Vučidol i od najranijeg djetinjstva je počeo naganjati krpenjaču, jedinu loptu za koju su tadašnja djeca mogli znati. Mali i sitan, svoj tjelesni nedostatak je nadomješćavao izuzetnom brzinom i tehnikom, a njegov talent ubrzo je prepoznat od prvih nogometnih skauta tadašnjeg vremena i 1925. godine je postao član omladinske momčadi Bačke u kojoj je proveo sljedećih šesnaest godina sve do svog igračkog oproštaja 1941. godine. Do 1927. godine igrao je za omladince, a iste godine je postao članom pričuvne momčadi. Za prvu momčad Bačke zaigrao je 1929. godine protiv ŽAK-a u Bačkoj Topoli,
a na svom debiju zabio je tri gola u uvjerljivoj pobjedi od 6:0. I od tog susreta započinje nevjerojatna nogometna bajka o najvećem talentu koji je stasao na travnjaku pokraj Somborske kapije.
NOGOMETNA KVALITETA
Opće je poznato kako su mnogi Bačkini drukeri na utakmice svog voljenog kluba dolazili ponajviše i zbog divljenja prema Netojevom nogometnom talentu. A imali su i zbog čega.
Jer Netoj je gotovo na svakoj utakmici postigao gol ili imao asistenciju svojim suigračima, a nije bila rijetkost da pogodi protivničku mrežu izravnim šutem iz kornera. Zahvaljujući brzini, često je probijao stranu i upućivao precizne centaršuteve na koje je trebalo samo postaviti glavu i postići pogodak. Vrhunska tehnika koju je posjedovao omogućavala mu je sigurnost kod izvođenja slobodnih udaraca i penala, pa dileme nije bilo kada bi ih suci dosuđivali u korist Bačke. Također, što je još jedna kvalitetna neobičnost vezana uz ovog vrhunskog nogometaša, unatoč omanjem rastu Netoj je često znao i glavom zabijati golove. Jednom riječju, bio je apsolutno svestran i nogometn sveznadar.
Nažalost opće političke prilike vremena u kome je živio i  igrao, pod izlikom upravo niskog rasta i tjelesne slabosti, onemogućile su ga u nastupu za tadašnju državnu reprezentaciju i mogućnost prikazivanja talenta na velikoj međunarodnoj sceni. Igrali su pojedini Bačkini igrači za pojedine reprezentativne selekcije (Čiča Kujundžić i dr.), ali Netojev talent je bio nešto posve drugo.
PRERANA SMRT
Nesto Kopunović Netoj je bio zaposlenik u Gradskoj upravi Subotice u kojoj je glavni arhivar bio Martin Horvacki, jedan od osnivača NK Bačka, pa nije bilo nikakvih problema kada bi trebao zbog treninga ili utakmice izostati s posla. Njegov nogometni talent bio je, za Grad Suboticu, mnogo važniji od službeničkog posla. Nažalost, slabije zdravlje od kojeg je Netoj patio uzelo je danak već u 31. godini njegovog života i Nesto Kopunović je otišao u legendu 1942. godine.
Danas, 75 godina kasnije na svojevrsni mali jubilej godišnjice od njegove prerane smrti, lijepo bi bilo da se na stadionu NK Bačke postavi njegova bista ili barem spomen ploča, u spomen na najvećeg Bačkinog nogometnog talenta.
Netojev nogomet je to zasigurno zaslužio!

Dražen Prćić      



Thursday, March 16, 2017

Knjiga za palante






Knjiga za palante

Piše: Dražen Prćić

Današnja storija predstavlja nesvakidašnji, ali pomalo i nevjerojatni spoj prošlosti i sadašnjosti, što je i praktični cilj ove novinske rubrike. Nesvakidašnji, jer ne susreće se baš svaki dan bezmalo stotinu godina stara knjiga Subotica i kupalište Palić, u kojoj je njen autor glasoviti gradski inženjer i šef gradskog građevinskog odjela Kosta Petrović 1928. godine precizno popisao sve relevantne subjekte vremena u kome je nastala. Nevjerojatna je pak okolnost kako se ova vrijedna  knjiga, iz koje su redom kidane stranice, koristila kao papir za pakiranje palanti (sadnice biljaka) na tezgi jedne prodavačice na subotičkoj mliječnoj tržnici. Supruga autora ovih redaka je spasila njen većinski dio, iskidano je prvih 38 stranica i polovica strana od 39-45, i ovaj pomalo osakaćeni knjiški dragulj ostat će sačuvan u našoj kućnoj knjižnici, a dio njegove sadržine vezan uz hrvatsku nacionalnu populaciju koja je tada u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bili konstitutivni narod, podijelit ćemo  s našim čitateljstvom.

POPISI ZA POVIJEST

Počnimo od škola, kako je i red, jer bez obrazovanja nema ni kulture, a ni knjiga za palante.  U gradu je postojalo 25 školskih zgrada, dok ih je u pustarama bilo 57, u njima je bilo 4400 (grad) i 3600 (pustare) učenika, kojima je predavalo 90 odnosno 73 nastavnika.
Od brojnih školskih zgrada u gradu  izdvojit ćemo primjerice imena poput OŠ Pop Pajo Kujundžić u drugom, OŠ Biskup Antunović u trećem i OŠ Kraljica Marija u sedmom kvartu, kao i  OŠ Miroljub Evetović u Bajskim Vinogradima, OŠ Franjo Sudarević na Verušiću ili OŠ Sveta Ana na Tavankutu.
Slijedi popis zdravstvenih institucija. Gradska javna bolnica (osnovana 1897.) - broj paviljona 13, postelja 450, liječnika 13. Upravitelj Paja Ivković Ivandekić. Gradska epidemijska bolnica (1913.)
Ima 100 mjesta, Privremena vojna bolnica – 100 mjesta, Židovka bolnica milosrđa dr. Bernarda Singera – 32 mjesta, Sanatorij Dr. Zoltan Heisler – 15 postelja, Sanatorij dr. Mirko Wilheim – 12 postelja,  potom slijede Besplatna državna ambulanta, Državna bakteriološka stanica, Ambulanta Okružnog ureda za osiguranje radenika, Ambulnata na željezničkom kolodvoru, Zavodi za dezinfekciju,  kvartovni liječnici i popis svih apoteka.
Nakon popisa staliških udruženja (odvjetnici, liječnici, inženjeri, činovnici, prosvjetni radnici i dr.), slijedi popis Nacionalnih udruženja koji bilježi među ostalima i Sokolsko društvo Subotica (1919.):  s 700 pripadnika , Hrvatski sokol (1926.) - 200 pripadnika, mjesni odbor Jadranske straže (1925.) - 300 pripadnika i Sjevernu zvijezdu (1928.) - 500 članova.
Iz popisa Prosvjetnih i dobrotvornih udruženja izdvajamo: Hrvatski katolički orao (1921.) i hrvatska katolička orlica (1925.) s ciljem prosvjetno – tjelesnog odgoja katoličke mladeži, Katoličko djevojačko društvo (1911.), Katolički krug (1892.), Katoličko momačko društvo (1885.), Patronaža Sv. Roke (1922.) i društvo Sv. Vincencija (1888.) iz reda katoličkih socijalno-prosvjetnih društava. U popisu književnih udruženja nalazi se i Matica Hrvatska a njezin povjerenik je bio profesor Ivan Vojnić Tunić, dok se na popisu prosvjetnih udruženja nalazi Hrvatski prosvetni dom (1926.), a na popisu pjevačkih društava je i Neven, hrvatsko pjevačko društvo (1920.). Pučka kasina (1878.) sa svojih 1000 članova se nalazi na popisu Čitaonica i kasina.

NOVINE I ČASOPISI

U vrijeme nastajanje ove zanimljive arhivske građe na teritoriju Subotice svakog drugog tjedna  izlazile su Hrvatske novine (1919.) pod uredništvom Miška Prćića, Neven (1884.) - četvrtkom pod uredništvom Mirka Ivkovića Ivandekića, mjesečnik Miroljub koji je uređivao Miloš Matović, Subotička Danica - urednik Miško Prćić (1884.). U nastavku ove spašene knjige slijede popisi sportskih udruženja, industrijalaca, bankara i drugih strukovnih udruženja, te kompletan popis brojeva i adresa telefosnkih preplatnika, uključujući i tadašnjeg gradonačelnika dr. Dragutina Stipića na adresi Skotus Viatora br 9.



Sunday, March 5, 2017

Velika oluja u Subotici 1925.



                                                           Velika oluja u Subotici 1925.

Nogometni klub Bačka osnovan je 1901. godine i najstariji je na prostorima nekadašnje zajedničke države Jugoslavije. Pored svojih brojnih nogometaša i vjernih navijača, koji su tijekom proteklih više od 115 godina njegovog postojanja oduvijek bili prepoznatljivi po svojoj privrženosti, klub i njegovo igralište pokraj Somborske kapije u Subotici nadaleko su poznati i po svojoj stadionskoj tribini. Svojevrsnom spomeniku sportske kulture. Ali današnja tribina, nažalost nije ona originalna iz vremena nastajanja Bačke. Velika oluja koja je 25. kolovoza 1925. godine pogodila najveći grad na sjeveru Bačke, na svom razornom putu, pored brojnih gradskih krovova uništila je i konstrukciju
natkrivenog dijela gledališta na Bačkinom stadionu. I to samo godinu dana prije, uveliko najavljivane proslave 25 godišnjice postojanja, prvog velikog jubileja najstarijeg kluba u državi.
PISMO BLAŠKA RAJIĆA
Kolika je bila razorna snaga ove vremenske nepogode svjedoči i pismo župnika crkve Sv. Roka Blaška Rajića upućenog, dan kasnije (26. kolovoza), gradskim vlastima:
Javljam, službeno, ovo
25. avgusta, juče, oko 4 sata, zahujila je oluja nad našim gradom, i počinila, na crkvi. Sv. Roka ovu štetu:
Sa dorana je pala, baš na grbaču krova rozeta, teška, tako do 100 kg i ova je probila krov i svod, baš nad horom, te pala usred piskova od orgulja; a vjetar, kroz probijenu jamu, uhvati maha, zavuče je pod krov i u jedan momenat zbaci sav krov, sa gredama, crijepom zajedno, lijepo od dorama pa do prijeke lođe, Na prijekoj lođi još stoji krov, neozlijeđen.
Na osvitak 26. avg., srijede, bila je plaha kiša, koja je dobrim pokvasila sva svod od crkve. Zakisne li svod to je opasno, da će se i svod srušiti.
Molim što hitnije naređenje, da se svod bar privremeno pokrije.
Subotica, Sv. Roko, 26. avgusta 1925.
Sa poštovanjem
Župnik Blaško Rajić
SANIRANJE ŠTETE
Podaci o sanaciji nastale štete uslijed djelovanja orkanskog vjetra i nevremena koje je tog 25. kolovoza 1925. godine poharalo Suboticu, dostupni su u fundusu Gradskog arhiva Subotice, a evo nekoliko odluka Gradskog Senata koji je istodobno odlučio popravljati brojne oštećene objekte:
F: 047. XV 149/1925
Senat usvaja predlog ing. Štrasburgera iz Inžinjerski ureda da se nakon štete koju je nanelo nevreme popravi krov Gradske kuće.
F: 047. XV 160/1925
Na molbu župnika Benjamina Hegediša Senat odobrava popravku prozora na crkvi sv. Đurđa.
F: 047. XV 313/1925-1929
Oluja u avgustu 1925. god. izazvala je u Subotici i okoline mnogo štete. Senatu prijavljuju štetu: Gospodarsko odeljenje, Žandarmerijska stanica Tavankut i Ludoš, Odeljak finansijske kontrole u Tavankutu, Subotička žandarmerijska četa, Inžinjerski ured podrobno izveštava koje zgrade su pretrpele štetu i kolika je ta šteta. Od Gradske štedionice grad podiže zajam od 550.000 dinara za sanaciju nastale štete. Raspisuje se licitacija za popravku raznih objekata.
F: 047. XV 319/1925
Po naređenju Gradskog senata popravak Gradske klaonice poverava se firmama: Bek i drug, Mihajlo Abrašić i drug, Matije Majlata.
F: 047. XV 353/1925
Senat naređuje Inžinjerskom uredu popravku Gradske kuće, žandarmerijske kasarne i finansijske kasarne u Tavankutu. Firma Mihajla Abrašića radi limarske poslove na Gradskoj kući, firma Puhalak i Senti dostavlja crepove, a Paja Vukmanov radi krovopokrivačke poslove
F: 047. XV 224/1926-1927
Povodom velike oluje 14. 6. 1926. god. o šteti Senat obavještavaju župnik Blaško Rajić, ekonomski senator Koloman Hofman i Gradska plinara. Senat određuje komisiju za procenu štete. Crep na krovovima menja Paja Vukmanov. Popravlja se i grobarova kuća na groblju sv. Roka.
POPRAVAK TRIBINE
Golemu štetu koju je velika oluja pričinila na tribini nogometnog kluba Bačka, grad nije mogao u potpunosti namiriti, pa je agilno rukovodstvo kluba uz veliku pomoć navijača i simpatizera odmah odlučilo reagirati i proslavu četvrt stoljeća postojanja s obnovljenom, novom natkrivenom tribinom.
Za potrebe saniranja štete, od kredita u banci i dobrovoljnih novčanih donacija prikupljeno je potrebnih 293.000 dinara i izgrađena je nova tribina pod čijim krov se moglo smjestiti oko 1.000 gledatelja. Od te 1926. godine, pa sve do danas, punih 90 godina ona ponosito stoji na svom mjestu odoljevajući svim vremenskim prilikama.

Dražen Prćić

P.S. Pojedini dijelovi teksta sadrže izvorne podatke koji su pisani na onovremenom jeziku 




Saturday, March 4, 2017

Šetnja u Kitzbuhelu


Šetnja u Kitzbuhelu

















                                                

Saturday, February 11, 2017

Kitzsteinhorn Gletscher Kaprun


KITZSTEINHORN  GLETSCHER - KAPRUN

JANUAR 2017.


Prema usvojenoj definiciji Glečer (Ledenjak) predstavlja postojano tijelo od leda, koje nastaje kada je prikupljanje snijega veće od njegovog odnošenja i topljenja, te se sniježni pokrivač počinje kretati i kreirati brisani prostor na svom silovitom putu. U ovom slučaju to je glasovito skijalište Kitzsteinhorn uz obližnji Kaprun, maleni gradić u saveznoj austrijskoj državi Salzburg. Par stotina godina kasnije, gotovo jednako poznato kao i najslavnija osoba u povijesti Austrije, Wolfgang Amadeus Mozart.

Na koncu ove slikovite storije (jer ovdje fotografije zbilja govore više od riječi), evo malo i povijesnih podataka o ovom bajkovitom mjestu. Današnji Kaprun - Chataprunnin (keltski izraz za bijelu vodu), prvi puta se spominje 931. godine, a kao posjed Grofa od Falkensteina iz 1166. godine. Glasoviti kaprunski dvorac datira iz 13. stoljeća i u njemu su se stoljećima smjenjivali vladari ove regije koja je danas najpoznatija po hidrocentrali (AEG 1920.) i brojnim ski stazama i resortima.
Svojevrsna ski revolucija započinje još danas već pomalo davne 1965. godine kada je u prosincu otvoren prva glečerska žičnica i dana mogućnost skijanja iznad oblaka. Pedesetak godina kasnije i mi smo je iskoristili...










Monday, July 13, 2015

Treće mjesto u srpnju


-TJEDNA LISTA ROMANA „GJALSKI“- 15. srpnja 2015.

15.07.2015.

...

1. s.BERNARDINA MILA CRNOGORAC: „SJENE“.

2. ANITA MARTINAC: „MEDALJON“

3. DRAŽEN PRČIĆ: „HORVACKI BAČKA 1901-1939“

4. NEVENKA NEKIĆ: „OMERTA“

5. SONJA ZUBOVIĆ: „PROBUĐENA ZVONA“

6. MATE  GRBAVAC: „SVIJETLA STRANA SUNCA“

7. ZDRAVKO VUKIĆ: „BORNA VITEZ: ŠPIJUN OPASNIH NAMJERA“

8. DAVOR KUJEK: „SMRTNICI“

9. ANTO MARINČIĆ: „POTOM JE SVE UTIHNULO“

10. IVAN VEKIĆ: „PETA ZAPOVIJED“

Friday, July 10, 2015

Dužijanca 2015






Dužijanca 2015.: Stipan Kujundžić, višestruki prvak natjecanja risara

Bez dobre kose ne možeš biti dobar risar

Iako mu poljoprivreda nije osnovno zanimanje, Stipan Kujundžić je godinama neprikosnoveni pobjednik natjecanja risara koje se u sklopu zajedničke proslave žetelačkih svečanosti – Dužijance svake godine održava na posvećenoj parceli izabranog domaćina. I ove godine će, jer je njegov sin Marinko (kojem je prepustio obiteljsko mjesto u natjecanju) spriječen, ponovno sa svojom risarušom izaći na start natjecanja najboljih majstora risa i na parceli Stipana Šarčevića pokraj Žednika pokušati još jednom obraniti primat prvog među njima.
»Odrastao sam na selu, u Maloj Bosni pokraj Subotice, i od malih nogu sam zavolio sve u vezi risa. Nije me zapadalo da kosim ali uže sam morao bacati«, nasmijao se Stipan sjećajući se svojih početaka u polju iz danas pomalo dalekih šezdesetih godina prošloga stoljeća i započeo priču kako se uključio u ovaj lijepi običaj ovdašnjih bunjevačkih Hrvata.

NATJECANJE RISARA

Pokojni Stipan Romoda me 1991. godine pozvao da dođem i vidim kako izgleda natjecanje risara. Došao sam i pobijedio. I tako je bilo na svim sljedećim natjecanjima, sve dok nisam ustupio mjesto svom sinu Marinku. Pa smo se sada podijelili, kada on ne može onda ja uskačem, a tako će biti i na ovoj Dužijanci 2015.
Na naše pitanje kako bi kao višestruki šampion pojasnio značaj natjecanja risara, Stipan odmah ističe jednu veoma važnu činjenicu:
»Ris je simbol djelatnosti koja je hranila cijelu obitelj i ovo natjecanje je lijepi način podsjećanja na vremena kada se letina ubirala na ovaj starinski način. Za natjecanje risara je važna želja i volja sudionika, jer ako toga nema onda je sve uzalud. Natjecati se znači i jako voljeti tradiciju i običaje naroda iz kojeg si potekao.«
Koliko je vremena potrebno za šampionsku dionicu na natjecanju risara?
»Za parcelu veličine 10 x 15 m ne treba nam više od 20 minuta za kompletno urađen posao. Kad smo bili u Županji na jednom sličnom risarskom natjecanju (kod nas se radi 18 stopa u križ, a kod njih u dva deveterca) gledajući ostale natjecatelje koji su dionicu radili za petnaestak minuta, kažem mojoj risaruši: 'Ružo, mi ovo možemo uraditi za plafon deset minuta'.
Na koncu smo bili gotovi za sedam minuta, a televizijska ekipa nije čak stigla ni kameru postaviti ne očekujući da ćemo završiti tako brzo.«

DOBAR PRLJ – DOBRA KOSA

Interesiralo nas je na koji način se risarski prvak priprema za natjecanje i postoje li neki specijalni momenti koji pridonose brzini i kvaliteti obavljenog posla na posebno odabranoj parceli izabranog domaćina.
»Prva stvar za dobar nastup je dobra kosa, jer ako nemaš dobru kosu onda ne možeš ni biti dobar risar. Znači mora se dobro namjestiti prlj, on je i suviše važan da bi risaruša mogla lakše raditi. Bez dobrog prlja nema ni dobrog rezultata. Zatim dobru kosu čini i dobro držalje, najbolja se izrađuju od tzv. krunice, žilave grane koja se ne da lomiti i dobro se savija i trebalo bi biti neke prosječne dužine do 1 metra. Dužina je važna zbog usklađivanja i podešavanja prlja s visinom žita, jer ako pogledamo bolje prlja na kosi je ono što je heder na kombajnu. Onamo motovilo vuču unutra, a ovdje tebi prlja slaže.«

TEHNIKA

Dobar hvat risara i njegova tehnika kojom zahvata žito u mnogome odlučuju o brzini, ali i kvaliteti otkosa. Što je po Stipanu Kujundžiću presudno za dobro odrađen posao?
»Sve ovisi od samog žita. Ako je žito jako gusto ne možeš široko hvatati jer risaruša nema gdje poslagati snopove, a ako je život slabije i možeš izdržati tempo, onda može i širi otkos. I opet ovisi puno i od kose, hoće li ona sve uspjeti poseći i važno je dobro prosjeći ispod da risaruša ne grabi nogama. Jer, ako ona zagrabi nogama onda je to vrlo nezgodno, zgazi ga i poslije imaš veliku muku kositi ga.
Također za dobar ris su izuzetno važni i dobri vremenski uvjeti, što je toplije to je bolje. Zato su nekada naši ljudi nosili te široke hlače – gaće, jer one su toliko široke i kako se ti krećeš u njima struji zrak i uopće ti nije vruće.«

RISARUŠA
Uvijek se u prvi plan stavlja risar, pobjednik natjecanja, ali u pobjedi velikog udjela ima i njegova risaruša bez koje zasigurno ne bi bilo ni pobjede. Koliko važno imati dobru i spretnu risarušu?
»To je timski posao, kada govorimo o natjecanju risara. Ako risar dobro pokosi, dobro složi, risaruša stiže i povezati otkos, jer praktično kada risar radi posljednji posljednji otkos život je skoro već povezano. Ali sam risar nije dobro poslagao, risaruša ne može povezati i stvara se zaostatak u vremenu. Bez dobre risaruše nema ni dobrog rezultata, niti kvalitetno odrađenog posla«, na koncu je istakao risarski šampion Stipan Kujundžić.
Hoće li i ove godine biti najbolji vidjet ćemo uskoro na ovogodišnjem natjecanju najboljih risara na parceli Stipana Šarčevića pokraj Žednika.


Antrfile

Tradicija

»Kada sam u polju i radim ris kao da se vraćam stotinama godina unazad u prošlost mojih predaka i ponosan sam što mogu biti dio naše lijepe tradicije«, kaže Stipan.






DUŽIJANCA 2015: Stipan Šarčević, poljoprivrednik iz Starog Žednika
DOMAĆIN RISARIMA

Generacije moje obitelji žive i rade na salašu 336* Stipan Šarčević će skupa sa svojom obitelji biti domaćin ovogodišnjeg Takmičenja risara* Natjecanje najboljih risara i risaruša bit će organizirano na njivi koja se nalazi na ulazu u Stari Žednik

Serijal tekstova o predstojećoj Dužijanci 2015 započet ćemo na salašu 336, čiji će vlasnik Stipan Šarčević skupa sa svojom obitelji biti domaćin ovogodišnjeg Takmičenja risara, tradicionalne etno manifestacije koja će se ovoga puta održati na njivi koju je naš domaćin uzeo u najam od obitelji također Stipana Šarčevića. U ponedjeljak smo sjeli u automobil, zaputili se prema salašu ove domaćinske obitelji i na licu mjesta porazgovarali o životnoj svakodnevici ljudi koji su odlučili živjeti na zemlji i od zemlje.
»Od svog rođenja živim na ovom našem obiteljskom salašu, poput mog oca, ali i moga sina koji skupa sa svojim sinovima ovdje također živi i radi. U biti tradicija života naše obitelji na ovom prostoru datira još unatrag nekih 120 godina kada je moj pradjed skupa sa svoja dva sina podigao stari salaš, koji se nalazi u blizini ovog našeg salaša podignutog 1924. godine u koji je prvo uselio moj djed, pa otac i na koncu mi svi, koliko nas danas ima na našem salašu 336«, s ponosom nas je upoznao s poviješću bitisanja njegove obitelji na ovom lijepom i nadasve uređenom salašu, njegov vlasnik i domaćin Stipan Šarčević.

POLJOPRIVREDA, PERADARSTVO I STOČARSTVO

»Već u dvanaestoj godini sam prvi puta sjeo na traktor i evo već pune 42 godine sam aktivno angažiran u svim poslovima vezanim uz zemljoradnju, a tako je i sa svim ostalim ukućanima na ovom imanju. Nikad nitko nije bio drugdje uposlen izuzev u poslovima vezanim za obradu zemlje, ali i uzgoj pilića, svinja i stoke. Moram priznati kako je ta moja odluka u ono vrijeme bila dosta teška iako nisam imao dvojbu, jer su se svi moji školski drugovi odlučili dalje obrazovati, a ja sam se odlučio posvetiti zemljoradnji. Što je vrijeme dalje odmicalo pokazalo se kako sam bio apsolutno u pravu i da nisam nimalo pogriješio u svojoj životnoj odluci. Na koncu, uspjeli smo dosta toga stvoriti; osigurao sam egzistenciju i svom sinu, a samim tim i njegovoj obitelji i svi skupa radimo na ovom našem imanju. Osim poljoprivrede, bavimo se i stočarstvom, a imamo i svoje silose za 130 vagona stočne hrane, našu mješaonu i sami pripremamo cijeli proces prehrane naše stoke. Supruga i ja imamo živinarsku farmu, bavimo se proizvodnjom jaja i 18 nedjeljnih kokoši, dok sin drži tovne krmače i prasad, a usput imamo i ovaca, jer to je svojevrsna tradicija ovoga salaša, prije svega zbog njegovog dvorišta a i ovce pojedu sve ostatke od proizvodnog procesa hrane«, nastavlja sugovornik.

KONSTANTNO USAVRŠAVANJE

Stipan Šarčević i njegova supruga nedavno su se vratili sa studijskog putovanja u Nizozemsku, gdje su skupa s drugim poljoprivrednicima iz Srbije imali priliku upoznati se s načinom rada svojih kolega iz zemlje tulipana.
»Bili smo na farmama, pričali s ljudima i upoznali se s njihovim iskustvima u radu i odnosu države prema njihovom radu. Mi ni u čemu ne zaostajemo za njima, niti u mehanizaciji niti u bilo čemu, a zemlja i klima su nam mnogo bolje i kvalitetnije, no njihova organiziranost i odnos države prema njima je daleko iznad naših prilika. Nažalost tako je, ali mi moramo i dalje raditi i truditi se biti što bolji u našem poslu i stalno se usavršavati. Svojevremeno sam u sličnim studijskim posjetima bio u Danskoj i Njemačkoj, a stečena iskustva sam nastojao primijeniti u praksi«, ističe Šarčević.

VRIJEME ŽETVE

Na naše pitanje kakva su očekivanja glede predstojeće žetve, naš domaćin nije siguran kakav će biti konačan prinos, a konačne prognoze su uvijek nezahvalne.
»Ovih desetak posljednjih dana kako sunce prži zasigurno će imati utjecaja na konačni prinos i smanjit će ga znatno. Mi smo u proteklih nekoliko godina navikli na prinos od najmanje 7 tona i više po hektaru, ali nekako mislim kako će ove godine ipak biti manje«, kaže sugovornik.

DUŽIJANCA 2015

Natjecanje najboljih risara i risaruša bit će organizirano na njivi Stipana Šarčevića koju je naš domaćin Stipan Šarčević uzeo u najam, a koja se nalazi na ulazu u Stari Žednik kod table s natpisom mjesta s lijeve strane.
»Nažalost, ovdje na našem salašu nismo imali mogućnosti organizirati ovu veliku manifestaciju, njivu imamo ali nemamo mogućnost parkinga za 500 vozila i kvalitetnu organizaciju pratećih tehnikalija. Postojala je velika želja da se sve to organizira ovdje, ali smo u konačnici ipak došli do zaključka kako je ipak najbolje i najpraktičnije cijelu manifestaciju organizirati na tom prostoru«, pojasnio nam je naš domaćin i na koncu nam kazao što za njega znači Dužijanca i sudjelovanje njegove obitelji u njoj.

»Volimo Dužijancu, ona je dio nas i mi smo neraskidivi dio nje. To je naša tradicija i mi ćemo je čuvati i njegovati dokle nas bude. Kao što ćemo ostati vjerni našem salašu, zemlji i radu i životu na njoj«, zaključio je na koncu Stipan Šarčević, domaćin predstojećeg risarskog natjecanja.







Dužijanca 2015: Vlatko Vojnić Purčar, organizator svečane povorke

Sve je teže pronaći dovoljno konja

»Nekada je to bilo sve drugačije. Svaki domaćin je imao konje i nije bilo problema okupiti ih za svečanu povorku. A danas ima više traktora nego konja«, uzdahnuo je Vlatko Vojnić Purčar, organizator svečane povorke na Dužijanci na početku našeg razgovora. Ovo će biti osamnaesta godina kako je aktivan u organizaciji svečanog defilea kočija i konjanika na završenoj manifestaciji povodom završetka žetelačkih svečanosti, i dalje je pun entuzijazma u nastojanju da sve protekne u najboljem redu, ali se, nažalost, mora nositi i s brojnim objetivnim okolnostima koje nosi novo doba u kome živimo.


KONJI, NAŠI KONJI


»Kadgod su ljudi bili znatno više vezani za konje nego što su to danas. Manje je vremena, jer konj traži puno angažmana, manje je novca, a konji su skupi za držanje. Također, kako sam već kazao konj je nekad bio nasušna potreba za rad i bez njega se nije moglo, a danas je njegovo mjesto zauzeo traktor. Isto tako kao što se danas domaćini trude imati što bolji traktor nekada su se trudili imati što bolje i kvalitetnije konje. A znali su imati i dva, tri para konja, u zavisnosti koliko su veliki posjed imali. Onda je bilo lako raditi povorku za Dužijancu, jer onda su se mogli birati najljepši od najljepših konja s kojima će se izađi pred javnost. Konji su bili kako mi kažemo udekani, bili su u radu i nje bilo nikakvih problema. Danas mjesto njih rade traktori i ljudi koji ih drže imaju ih samo zato što ih vole. Isti je slučaj i kod mene, i sam imam par kobila, jedna je čista s papirima rase Nonius, a druga je obična. I one su mezimice, jer se zemlja više ne obrađuje s konjima. Ova starija je već sudjelovala u povorci, a moj sin Marko ju je jašio, noseći barjak i na dječjoj Dužijanci i na natjecanju risara. Nažalost, niti za njih nemam dovoljno vremena, pa neće biti uključene u ovogodišnju povorku, ali srećom imam veliki ispust pa su barem slobodne pasti po cijeli dan na otvorenom«, iskren je naš sugovornik.


ORGANIZACIJA POVORKE


Na naše pitanje da nam pojasni kako praktično izgleda organizacija svečane povorke za Dužijancu Vlatko uz mali osmijeh spremno odgovara: »Angažman oko organizacije povorke i kontakata s ljudima koji se bave konjima jednostavno traje tijekom cijele godine. Jer mnoge su okolnosti s kojima se treba rukovoditi i nastojati ih držati pod kakvom takvom kontrolom, i ništa se ne može prepustiti slučaju. Primjerice baš danas idem na sprovod jednom našem konjaru i ostajemo bez jednog para konja na koje smo proteklih godina računali, a to se jednostavno mora nadoknaditi. Za kvalitetnu organizaciju jedne povorke potrebno je najmanje petnaest pari konja, da sjednu svi bandaši i bandašice te njihovi pratitelji i taj minimum se jednostavno mora osigurati. Što u današnjim okolnostima postaje sve teže, dok je primjerice za jubilarnu 100 Dužijancu nedostajalo nekoliko parova da imamo isto toliku okruglu brojku konjskih zaprega.


PRIPREMA KONJA


Na koji način se konji pripremaju za svečanu povorku i koje sve radnje prethode njihovom prikazivanju pred mnogobrojnom publikom na gradskim ulicama Subotice?
Jedan dan prije povorke je obvezno kupanje, čišćenje kopita i potkivanje ukoliko je potrebno. Na dan povorke konju se stavlja svečana oprema i sve što idu uz nju, ujutro rano pred polazak je timarenje. Moram istaknuti jednu činjenicu koju mnogi smetnu s uma, naši ljudi još uvijek idu tzv. pješice s konjima na svečanu povorku. To znači da umjesto automobilima i prikolicama, kako to u Hrvatskoj rade kada su u pitanju slične konjske povorke, naši ljudi primjerice iz Bajmaka se kreću zorom u tri, pola četiri kako bi na vrijeme stigli do Subotice i priključili se svečanoj povorci. A onda usput moraju paziti da se konji ne oznoje, ne uprljaju i povrh svega ako je oblačno tijekom cijeloga puta strepiti da ne padne kiša.


ZADOVOLJSTVO DOBRO OBAVLJENOG POSLA


Što za Vlatka Vojnić Purčara znači Dužijanca i organizacija svečane povorke o kojoj se brine već cijele jedno životno punoljetstvo, naš sugovornik nam priznaje:
»Najveće zadovoljstvo je meni osobno ujutro u devet i petnaest, na dan Dužijance, kada bandaš i bandašica nakon blagoslova izađu iz Kerske crkve (crkva sv. Roka op.a), kada je sve već namješteno na semaforu na Beogradskom putu i kad mogu kazati konjaniku koji predvodi kolonu da može krenuti. U gradu kada povorka kreće iz katedrale je već sve namešteno, ali u Keru uvijek postoji bojazan hoće li se svi koji su obećali pojaviti i zauzeti mjesta u povorci i hoći li imati dovoljno mjesta za sve bandaše i bandašice. Kad vidim da je sve u redu, svečana povorka može krenuti i moj posao organizacije je u velikoj mjeri uspješno završen«, nasmijao se još jednom Vlatko Vojnić Purčar. Organizacija još jedne svečane povorke je u punom tijeku i još treba raditi na njoj.

Antrfile

Nasljednici

»Kćer Nina više voli konje od sina Marka i kako sada stvari stoje, prije će me ona naslijediti u ovom poslu«, kaže Vlatko.