Eiffelov toranj

Bilo je proljeće 1989. godine kada je autor ovih redova, prilikom posjeta Parizu, obišao i popeo se na Eiffelov toranj, najpoznatiju i najprepoznatljiviju građevinu glavnog grada Francuske. Studentsko doba i oskudan džeparac, uz kontinuirano preraspodjeljivanje raspoloživih financijskih potencijala, uvjetovali su odlukom pješačenja do posljednje dopuštene razine umjesto izdvajanja novca za lift. Iz današnje perspektive »mladost – ludost«, a tada dobar tjelesni trening u trajanju od solidnih 45 minuta uspinjanja po 1665 stuba i visine s koje se pruža fantastičan pogled na cijeli krajolik »grada svjetlosti«, uz uštedu novca kasnije iskorištenog za dodatni obrok izgladnjelog »turista-penjača«.

Fotografija pred vama nastala je zahvaljujući ljubaznosti jednog turista koji me je uslikao nakon mog »uspinjačkog pothvata«, a njezina zanimljivost krije se u činjenici kako sam se na najpoznatiji svjetski toranj uspeo upravo tijekom proslave 100. godišnjice njegova podizanja.

GENIJALNI INŽENJER

Zahvaljujući genijalnoj inovativnosti inženjera Alexandra Gustava Eiffela za potrebe Svjetske izložbe (1889.), upriličene u povodu obilježavanja 100. godišnjice Francuske revolucije, nakon dvije godine, dva mjeseca i pet dana izgradnje (1887.-1889.) podignut je toranj koji je ponio ime svoga konstruktora. Nalazi se na Marsovim poljima, izvorno je bio visok 300 metara, ali su ga televizijske antene povisile za još 24 m i svojevremeno je cijelih 40 godina (do 1930. godine) predstavljao najvišu građevinu na svijetu. Tijekom njegove gradnje utrošeno je 7300 tona (cjelokupna konstrukcija teži više od 10.000 tona) željeza izlivenog u 18.038 dijelova pričvršćenih s 2.500.000 zakovica, a na koncu je za premazivanje cijele konstrukcije utrošeno 60 tona boje. Prvi »kat« je dovršen 1. travnja 1888. godine, druga etaža 14. kolovoza iste godine, da bi cijela građevina bila dovršena 31. ožujka 1889. godine i svečano otvorena za javnost 6. svibnja iste godine. U radu je sudjelovalo 50 inženjera i dizajnera, te 150 radnika u tvornici gdje su izrađivani dijelovi i 150-300 radnika na samom gradilištu tornja. Zahvaljujući mjerama opreza samo je jedan radnik poginuo tijekom njegove izgradnje.

Danas, 122 godine kasnije, Eiffelov toranj je i dalje glavni turistički »biser« Pariza, s gotovo 7 milijuna posjetitelja godišnje. Za potrebe njegova održavanja svakih 7 godina ponovno se premazuje s 50 tona boje i trenutačno je oličen u smeđu boju. Zanimljivo je kako visina ove specifične građevine varira do 15 cm u odnosu na vanjske temperature zbog prirodnih svojstava materijala od kojih je napravljena, dok njezin vrh oscilira svega 12 cm i pri udarima najjačeg vjetra.

PARIZ

Svojevremeno su mnogi Parižani smatrali kako je toranj ruglo i da predstavlja građevinu koja narušava ljepotu njihova grada. Trebale su godine da ga Parižani zavole i shvate kako zahvaljujući genijalnosti njegova tvorca imaju jedno od »čuda novoga svijeta« i nezaobilazan detalj po kojem je »grad svjetlosti« prepoznatljiv diljem ovog našeg planeta. Naravno, ima još puno drugih pariških atrakcija koje vrijedi vidjeti, poput Trijumfalne kapije, Louvrea, dvorca u Versaillesu, crkve Notre Dame, Montmartrea, Pigalla, Latinskog kvarta, zbog kojih je ovaj grad na obalama rijeke Seine stoljećima prepoznatljiv. Bude li vas put ikada vodio u smjeru glavnog grada Francuske, a imate nekoliko slobodnih sati »viška«, osim navedenih prijedloga, ipak nezaobilazno posjetite ovo željezno umjetničko djelo građevine i uživajte u pogledu koji ćete pamtiti cijeloga života. Ne preporučujem pješački uspon, ako se baš ne mora...

Bilo je to prije četvrt vijeka

SUROVA ISTINA

Na žalost, gospodjo Martinac, izgleda da sam zaboravio podignuti novac iz banke. Oprostite mi na nemarnosti, garantiram vam da ću sutra namiriti svoj dug.

Ah, ti umjetnici…gundjala je nezadovoljna predstojnica odlazeći niz stubište…Zar oni misle da se čitav svijet okreće oko njih, a mi obični smrtnici smo tu da ga guramo i pridržavamo.

Vrativši se u nered svoje sobe, koji je ostao jedinim rezultatom njegove neuspješne potrage za novcem, Danijel se slatko nasmijao tragično-komičnoj zgodi iz koje je upravo izašao. Umjestnost živi slobodom, nehajno odbacujući okvire svakodnevice. Opravdavajući sebe stvaralačkim nemarom, ugledao je malenu poruku na jastuku koji je noćas pripadao njegovoj ljubljenoj Alisi. Smetenost prilikom zvonjave na vratima, omela ga je da ranije zapazi ceduljicu ispisanu kitnjastim ženskim rukopisom.

'' Jedini moj, oprosti mi na mojoj bezrazložnoj ljubomori. Volim te, Alisa ''. Još jednom je osmijeh kliznuo neobrijanim licem mladog umjetnika koji se, držeći komad ljubavnog papira uputio prema malenoj kupaonici mansarde.

Dopuštajući oštrom mlazu tuša da prospe paljbu vodenih kapi po njegovom licu, zadovoljno je izvrtio nekoliko '' proteklih filmova '' u svojoj glavi. Promocija portreta Blauberg protekla je savršeno, noć s Alisom još bolje. Kockice idealnog uklopile su svoja mjesta u mozaiku najvećeg optimizma. Da je poželeo išta više, ne bi se moglo ostvariti. Najvažnije od svega bila je činjenica da je odnos s Alisom vraćen u mirne vode izgladjenosti svih aktualnih nesuglasica. Volio je tu djevojku, mada često to nije znao pokazati na pravi način. Ili ju je volio na neki svoj, poseban način. Svejedno…pomislio je, zatvarajući ručicu tuša…važno je da je sada sve u redu. Sve boje su našle svoje mjesto, slika sadašnjeg trenutka zračila je kvalitetom življenja.

Bilo je krajnje vrijeme i za mojih pet minuta…promrmljao je u bradu izokrenutom liku s druge strane zrcala…samo da mi neki drek sada to ne pokvari. Godinama naučen na oštre životne udarce, osjećaj opreza predstavljao mu je svakodnevnog pratioca svih dogadjanja u njegovom mladom životu.

Sudbina…sve je samo sudbina…utješio se, nanoseći alkoholni losion koji ga je svojom jačinom ispekao uz blagu, podnošljivu bol na svježe izbrijano lice…bit će kako biti mora!

Kao i mnogi pravi umjetnici, Danijel je pripadao u red zakletih fatalista. Sudbina je zapisana u velikim crnim životnim knjigama. Pitanje je samo kada ćemo doći do svoje stranice i istine zapisane na njoj. Bila ona lijepa ili ružna, na žalost, ne ovisi o nama. Sve je to u gospodnjim rukama…pomislio je, prekriživši se hitro. Čvrstina vjere održala ga je u nakani ispunjenja svih svojih životnih stremljenja.

U posljednjoj minuti, akademskih petnaest minuta zakašnjenja, Danijel je ušao u veliki prijemni salon gospodje Blauberg. Brzim pokrijetima desne ruke pokušavao je popraviti svoju razbarušenu frizuru, brišući usputa i oznojeno čelo, normalnu posljedicu njegovog trčanja u posljednji čas. Uostalom, točnost nikada nije bila vrlina umjetnika, tješio je sebe mladi umjetnik, dolazeći lagano sebi.

Bi li mladi gospodin volio nešto popiti? Vani je baš sparno…uslužno je zapitao domaćin Šandor, ne propuštajući priliku za malo staračke ironije. Naravno o zlobi i zavisti prema trostruko mladjem muškarcu nije bilo ni govora. Šandor bacsi je tijekom proteklih tjedana iskreno zavolio mladjahnog slikara. Baš kao i Henrijetu i njega je na mah osvojio njegov urodjeni šarm umjetničke nemarnosti, ali i pošteni odnos stvaranja ugovorenog umjetničkog djela. Za petocifreni iznos na čeku bilo je to najmanje što je Danijel mogao ponuditi, osim svoga već urodjenog poštenja.

Danijele, dragi moj. Oprosti mi na slobodi, ali ja te zaista moram zagrliti…treperavim glasom prozborila je vidno ozarena, radosna bogatašica, koja je nepuni trenutak ranije ušla u ogromnu prostoriju. U sljedećem trenutku je već ostao bez daha, pritisnut velikim grudima gospodje Blauberg. Sva dotadašnja Danijelova strahovanja u pogledu konačnog dojma o kvaliteti njezinog portreta nestala su zajedno s njegovim dahom. Ovakve su geste uvijek bile snažnije od riječi.

Oprostite Vi meni na mome kašnjenju…došavši sebi, nesigurnim glasom je progovorio…nisam se mogao ranije…

Dragi moj mladiću u odnosu na vječnost minute su tako beznačajne.

Lucy

LUCY

                                                                                                                                 

Ivice, jel' ti pišeš štogod?…upitao me je Ambrozije Marković zvani Boza, moj stari školski drug iz osnovne škole, naletevši na mene u Rudić ulici. Punih ruku vraćao se s tržnice, noseći pretovarene cegere svježeg voća i povrća. Kasni rujan je započinjao prvu nedjelju rane jeseni.

A, pišem nešto…odgovorio sam, pomalo iznenađen njegovim interesiranjem za moj spisateljski opus. Boza, onakav kakvog sam ga ja znao iz škole, koju je napustio po završetku obveznih osam razreda, predstavljao je posljednju osobu s kojom bi mogao pričati o knjigama. O nogometu, pecanju, pikadu i špricerima, kojih je mogao popiti bezbroj, mogli smo pričati danima, ali o pisanju…Zašto pitaš? Da nisi možda pročitao neku moju knjigu?…upitao sam ga, pomalo, braneći se.

Jednu jesam…mislim… pročitao do pola, ali to nema nikakve veze. Nisam ti ja mjerilo s mojih osam razreda…nasmijao se, izbacivši krezavi osmijeh na neobrijanom licu…znaš i sam da sam oduvijek bježao od njih.

Ne razumijem…slegnuo sam ramenima.

Pročitala je moja žena Aranka, pa njena sestra Zlata, kuma Anka, susjeda Jelka i još kol'ko njih u našem kraju…One su pročitale sve te tvoje knjige. I to ne jednom. Jednom riječju, ti si njihov idol. Ne znam o čemu pišeš, ali znam da žene to zdravo vole…Pa sad ti vidi, kakav sam ja važan u njihovim očima, kad znaju da smo išli zajedno u školu…ponosno je naglasio važnost svoje uloge, ne skidajući simpatični osmijeh…Nego, Ivice moj, ožednio sam tegleći ovu hranu. Idemo na jedan špricer…zapovijedio je Boza…Ja častim!

                                                                                                                                

Po Bozinoj želji, umjesto u prvi otvoreni kafić otišli smo u mali neugledni bircuz, koji se nalazio u neposrednoj blizini gradske tržnice, s koje se on upravo vraćao iz nedjeljne nabave. Ali obzirom da se ljudski putovi prečesto ne završavaju zamišljenom putanjom, naš primjer je samo potvrdio ovu teoriju nepredvidivosti. Umjesto na kuhinjskom stolu njegove žene, koja ga je čekala kući, njegovi cegeri su završili pored kavanskog stola za koji smo sjeli. Bircuz ''Lucy'' bio je, u stvari, adaptirana garaža njegovog vlasnika, koju je s minimalnim ulaganjima pretvorio u mali raj lokalnih pijanaca. Cijene pića, koje su nešto malo prelazile one iz obližnje trgovine na ćošku, adekvatno su se uklapale u ponuđeni komfor lokala po sistemu ''uradi sam''.

Boza, ti ćeš špricer, a ti mladiću…upitao je sredovječni gospodin u izlizanim farmericama, brišući usput spužvom naš stol.

Nedjeljom ujutru obično nisam pio ništa, a još manje sjedio u bircuzima tipa ''Lucy'', pa sam se našao u ozbiljnoj nedoumici oko izbora pića. Prosta logika mi je govorila da ovdje ne postoji klasična ponuda prosječnijeg kafića…

Pa ne znam, još je rano…

Di je rano, devet sati je prošlo…nasmijao se Boza, gurnuvši ''konobara'' laktom u butinu desne noge…da nije nedjelja, u ovo doba znam biti već solidno ''krenut''. Jel' je tako Markuše moj.

Boza, Boza…uzdahnuo je Marko, za kojeg sam u trenu shvatio da je vlasnik lokala…tebi je rano samo kada moraš ići kući. Samo da znaš da te je Aranka već tražila…Onda, jesi li se odlučio mladiću?

Ako nisi za vino, ''kresni'' nešto žestoko…namignu mi moj stari školski drug.

Onda jedan Jagermeister…izabrao sam gorki aperitiv.

Nažalost, nemamo…slegnu ramenima gazda Marko. Može pelinkovac?

Oćeš bolje jedno pivo?…ponovo je priskočio Boza…Jedno 'ladno za doručak, to su ionako proteini.

Imate mali Heiniken?

Samo Jelen. ''Zidarski'', onaj od pola litre…pojasni.

Kad bolje razmislim, dajte mi nešto bezalkoholno…osjećajući blagi nalet nelagode, pokušao sam razriješiti pomalo neugodnu situaciju.

                                                                                                                             

Sokove držim u radnji na ćošku, ovdje ih, ionako, nema tko da pije…sada je već i Marko gubio strpljenje.

Donesi i njemu jedan špricer, ali nek' bude kratak…presudio je, na kraju, moj Boza…Izvini Markuše, nisam te ni upoznao s mojim drugom Ivicom. Išli smo zajedno u školu. On je pisac…ponosno je naglasio važnost svojih riječi u kojima je i sam figurirao kao važan subjekt.

Ivica Horvat…ustao sam, pruživši desnicu.

Marko Blesić…uzvratio je birtaš, čvrsto mi stiskajući ruku. A o čemu pišete…upita glumeći zainteresiranost.

O ljubavi. Pišem ljubavne romane…odgovorio sam rezervirano, znajući da su moje knjige i ljubav u njima posljednja stvar na svijetu koja bi mogla interesirati ovaj soj ljudi.

Kažeš ljubavne…pogladio se po bradi Markuš…Čekaj malo…zatim se ovlaš počešao po prosijedoj kosi. Ivica Horvat, je li?

Da, da. Ivica…odgovorio je Boza umesto mene.

''Vatra u snijegu'', ''Grančica sreće'', ''Sunce vječnosti''…nasmiješio se, zadovoljno, vlasnik bircuza i trgovine na uglu…znači ti si ih napisao. Ti si taj Horvat.

Da, ja sam…odgovorio sam iznenađeno.

Odlične su. Pročitao sam ih sve do jedne.  Svaka čast. Hoće li skoro neka nova?

Pa…radim na novoj. Ali još sam na početku…iznenađen i, još više, zbunjen odgovorio sam pomalo mucajući. Markuš iz bircuza ''Lucy'' nije se nikako uklapao u standard mojih čitatelja. Možda njegova žena, djeca, rodbina, ali on…

Vidim Ivice, ako dozvoljavaš…sjeo je na slobodni stolac… mislim sada kada smo se zvanično upoznali, da si iznenađen mojim poznavanjem tvojih djela. Mora da si pomislio, otkud sad ovaj matori birtaš zna za moje ljubavne romane…kao da mi je čitao misli…

                                                                                                                               

Iskreno govoreći, jesam…

Nekada sam mnogo čitao, što bi se reklo prosto sam ''gutao'' knjige. Radio sam kao službenik u ''Socijalnom'', plata je bila dobra, standard solidan i imao sam puno slobodnog vremena. Nažalost, dolaskom krize sve je to nestalo. Od plate se više nije moglo živjeti, žena mi se razbolela i morala se penzionisati, djeca su počela rasti…

I onda si se dao u biznis…ubacio se moj Ambrozije…nego oćemo li mi dobiti naše špricere il' da iđemo u drugi lokal. Od vaših knjiga osušila su mi se usta.

Pardon, skroz sam se zanio. Odmah ću donijeti piće…nasmijao se Markuš, ustajući od stola.

Dobar ti je, ovaj naš Markuš…namignuo je Boza…Svi mi ga ovde volimo i  dolazimo zbog njega. Dobre su mu cijene, a daje i na crtu…objasnio mi je pravi razlog ljubavi. Radio je nekad na šalteru i poznaje ''milijun'' ljudi. Malo radnja, malo bircuz…

Dobar je, dobar…potvrdno sam klimao glavom. Morao je biti dobar kada je čitao moje knjige…pomislio sam u sebi osokoljen prijatnim osjećanjima ponosa.

Posle tri ture jutarnjih špricera i tri Arankina poziva ispunjena pretnjama da od nedjeljnog ručka neće biti ništa, Boza je, nevoljko, morao napustiti skup. Ustavši od stola, upasujući prethodno razdrljanu košulju u pantalone, nije ni pokušavao skriti bijes.

Šta sam dužan Markuše?

Ne, nemoj Boza…podigao sam ruku…ovaj ceh ide na moj račun. Nismo se vidjeli sto godina. Ti ćeš drugi put…

Ne dolazi u obzir… nije se dao Marković…Ja sam te zvao. Moj si gost.

Nikako…sad sam se i ja malko ljutnuo. Nije bilo u redu da on sa svojim skromnim primanjima plati tri ture.

Gospodo…podviknuo je gazda Marko, utišavši nas na tren…Kuća časti!

Ne dolazi u obzir…viknuli smo obojica  u glas.

Dolazi, dolazi…nasmiješio se Blesić…ali pod jednim uvjetom. Da mi Ivica, svoju sljedeću knjigu pokloni s posvetom. Jel' sad u redu.

U redu je…nasmijao sam se, klimnuvši potvrdno glavom…Dogovoreno.

A ja…zapitao je Boza.

Ti pravac kući, jer će ti Aranka doći glave…pokazao mu je, desnim kažiprstom, vrata…Gospodine Horvat, nadam se da će te nas udostojiti još koji put. Znam da ovaj lokal nije po vašoj mjeri, ali navratite nekad…Bit će mi neobično drago…pružio mi je, na rastanku, ruku gazda Marko.

                                                                                                                            

Svakako…stisnuo sam mu srdačno desnicu. Ne samo kao svom vjernom čitatelju, već i kao dobrom čovjeku…Ah da, nešto sam vas htio upitati…

Da?

''Lucy''…Oprostite na profesionalnoj deformaciji, ali otkud taj naziv?

Beatlesi. I dan danas ih volim…ponosno je naglasio gazda Marko…Šezdesete se ne zaboravljaju tek tako…namignu mi šeretski na rastanku.

Bozu sam otpratio do mjesta na kojem smo se sreli, na početku Rudić ulice. Imao sam potrebu da ga srdačno zagrlim, zahvaljujući mu na neočekivano prijatnom nedjeljnom prijepodnevu. Bilo mu je drago.

Navrati jednom do nas…pomalo setno je viknuo na rastanku, ni sam ne vjerujući u tu mogućnost.

Hoću sigurno. Obećajem…mahnuo sam mu, zaputivši se put Korzoa. Usput sam zviždukao melodiju koja se nametnula sama po sebi. '' Lucy in the sky with diamonds''. I ja sam, na neki način, pripadao famoznim šezdesetima. Rodio sam se u njima. Što se tiče Beatlesa, baš kao i gazda Marko, i dan danas ih volim. Neočekivanim spletom okolnosti oni su ispali vezom između dvije daleke generacije. Moje i gazda Markušove. Oni su pjevali ljubavne pjesme koje su ih proslavile, ja pišem ljubavne romane koji me, istina, još uvek nisu proslavili. Marko voli i njih, ali i mene. U prostoj jednakosti dvaju očiglednih činjenica, nametao se posve logičan zaključak. Ljubav. Još uvijek vrijedi pisati o ljubavi…zadovoljno sam se osmjehnuo, ispunjen prijatnošću samospoznaje…I zbog Aranke, njene sestre Zlate, kume, susjede…

Roma - Vječni grad

 Vječni grad

Roma eterna

Svi putovi vode u Rim, stara je maksima koja se potvrđuje tisućama godina od njegova nastanka. Grad nad gradovima poznatij još kao i caput mundi. Jer, povijest zapadne civilizacije ispisana je u vječnom kamenu impozantnih građevina čiji su više ili manje očuvani ostaci posvuda u talijanskoj metropoli. A ima ih na svakom koraku šetnje kroz njene gradske četvrti, trgove i parkove, crkve i muzeje. Za razliku od drugih europskih i svjetskih metropola, Rim nije toliko prostorno golem i s dobrom prethodnom pripremom i racionalnim korištenjem gradskog prijevoza (metro A i B, autobusne linije), u nekoliko dana se može posve lijepo razgledati.

ANGELUS PAPA FRANJE

Početak ovog novogodišnjeg hodočasničkog posjeta Rimu započeo je na Trgu Sv. Petra u Vatikanu, najpoznatijem i najimpresivnijem trgu dugom 340 i širokom 240 metara, tradicionalnim papinskim Angelusom točno u podne prvoga dana nove godine. Par stotina tisuća ljudi iz Italije i ostatka svijeta, uključujući i nas, došlo je čuti riječi pape Franje i primiti njegov blagoslov s drugog prozora s desne strane papinske palače. Ovaj događaj prenosi cijeli svijet, ali je i cijeli svijet bio na ovom događaju jer su hodočasnici i turisti sa svih kontinenata primili pontifexovu svetu riječ u svoja srca i ponijeli je svojim najdražima. Uz neizostavni posjet bazilici sv. Petra, velebnoj crkvi čiji prvi dijelovi datiraju još iz 342. godine (Konstantin), a rekonstrukcija i kasnije dograđivanje započinje 1506. godine, uz potpise besmrtnih građevinskih velikana poput Bramantea, Raffaella, Michelangela sve do Berninija.

COLOSSEUM I FORO ROMANO

Prije legalnosti kršćanske vjere, vjernici su bili proganjani, utamničeni i bacani lavovima u najvećoj ikad izgrađenoj areni Colosseum, izvornim imenom Flavianov amfiteatar, izgrađenom za osam godina (72.-80.) pod carem Vespasianom i njegovim sinom Titusom, zasigurno najprepoznatljivijoj rimskoj građevini s brojnim dorskim, jonskim i korintskim lukovima, koja je mogla primiti za ono vrijeme nevjerojatnih 50.000 gledatelja.

Šećući Rimskim forumom (Foro romano) u neposrednoj blizini Colosseuma, u biti svaki posjetitelj Rima ima priliku hodati stazom (Ulica carskih foruma) kojom su šetali i brojni imperatori, senatori, viđeni građani glavnog grada svijeta i svojevrsnim živim vremeplovom kroz očuvane arheološke iskopine i sačuvane dijelove nekadašnjih impresivnih građevina, sagledati njihovu grandioznost i ljepotu. Naravno, brojni ulični zabavljači, artisti, trgovci suvenirima i brojni prosjaci pomalo će oskvrnuti ukupni dojam, kao što je to učinio i golemi požar 283. godine, nakon kojeg je ovaj prostor poslije barbarskih osvajanja, gradnje privatnih kuća i utvrda sve do 18. stoljeća i prvih arheoloških iskapanja služio i kao pašnjak za stoku!

PANTHEON

Hram svih bogova (Pantheon) dao je izgraditi Augustov zet Agripa (27. godine prije Krista) u vremenu mnogoboštva, uništen je u požaru 80. godine pr. Kr, ali je u Hadrijanovo doba ponovno izgrađen i to je jedina znamenita rimska građevina potpuno sačuvana do današnjih dana. Papa Bonifacije IV. ga je preobrazio u kršćansku crkvu posvećenu Djevici i svecima mučenicima, a u njoj su pokopane mnoge poznate ličnosti talijanske povijesti poput slikara Raffaela, arhitekti Perruzija i Vignole, kraljeva Emanuellea II i Umberta I. Zanimljivost je središnji otvor na krovu kupole (9 m) kroz koji ulazi svjetlost, ali i atmosferske padaline na središnji dio ovog veličanstvenog zdanja na Trgu Rotonda.

KATAKOMBE SV. KALIKSTA

Bogati rimski patriciji pokapani su u hramovima i na svojim privatnim grobljima, obično stanovništvo i rimski biskupi skupa s njima svoje vječne kuće imali su u katakombama, podzemnom groblju nazvanom po papi Kalikstu koji ih je proširio i uredio. Na prostoru od 20 km, na dubinama i do 12 metara pod zemljom, pokopano je više od 500.000 nekadašnjih žitelja Rima čiji je životni vijek nerijetko bio maksimalno 30 godina.

RIMSKI TRGOVI: PIAZZA NAVONA, PIAZZA DEL POPOLO

Navona i Narodni trg, mjesta su koja danas privlače veliki broj domaćih i inozemnih gostiju, predstavljajući svojevrsnu suvremenu verziju nekadašnjeg socijalnog okupljanja na glavnim gradskim trgovima. Prekrasne fontane na Piazzi Navoni, osobito ona središnja čije četiri statue predstavljaju velike svjetske rijeke Dunav, Gang, Nil i Rio de la Plata, jednostavno se moraju vidjeti, baš kao što se moraju kušati i brojne talijanske delicije koje su u ponudi mnogobrojnih obližnjih pizzerija, gelatterija, paneterija, ali i na štandovima uličnih prodavača. Opet, suvremeni pojam turizma neizostavno je povezan uz neizbježni shopping, a Piazza del Popolo, točnije njezin produžetak sve do spomenika Vittoriju Emanuelle II. nudi sve moguće svjetske modne brandove.

FONTANA DI TREVI

Ako ne najljepša, ukusi su različiti, onda sigurno najpoznatija rimska fontana istoimena na Trgu Trevi, projektirana 1735. godine (Salvi) i dotjerana od nekolicine Berninijevih učenika, predstavlja prikaz mitske statue Oceana koji vozi morske konje. Bacanjem novčića u bazen koji simbolizira more, prema općem vjerovanju zajamčen vam je povratak u Rim.

I JOŠ MNOGO, MNOGO TOGA...

Naravno, ovo je samo jedan mali, premali kratki dio priče o Rimu i njegovoj vječnoj ljepoti (Roma eterna), jer ima se još toliko toga za vidjeti, obići i saznati. Jer, svaki je korak trenutak povijesti.

Povijesti u čijem se naručju nalaze i Lateranska katedrala, bazilika sv. Pavla, Sikstinska kapela, Villa Borghese, Kapitol, crkva sv. Marije Maggiore, Circi Massimo, Španjolske stube, Anđeoska tvrđava, Trastavere, Foro Italico i Olimpijski stadion, Tivoli...

D. P.

Poštovani čitatelji volio bi čuti vaše komentare

Crkva Sv. Petra

Pantheon

Fontana di Trevi

Angelus Papa Franje

Vučica (Romul i Rem)

Foro Romano

Colosseo

Piazza Navona

Anđeoska tvrđava

Prvi subotički ženski roman sa autentičnim subotičkim brandovima i lokacijama u gradu i na Paliću.

Start

Dragi čitatelji, dear readers

Ovo je start mog bloga

This is start of my blog