Čika Vargini momci

Čika Vargina momci


Najstariji nogometni klub na nekadašnjim prostorima zajedničke države, NK Bačka (osnovana 1901. godine) iz Subotice, sljedeće godine slavi vrijedan jubilej – 110. obljetnicu postojanja i djelovanja. Prilika je to da se osvježe sjećanja na pojedince koji su svojim radom u klubu pridonijeli njegovom razvijanju, »utkajući« često i cijeli svoj život uz stadion pokraj Somborske kapije.
Fotografija pred vama, snimljena u ljeto 1979. godine, prikazuje skupni
snimak triju mladih momčadi NK Bačke (mlađu juniorsku, stariju i mlađu pionirsku), skupa s njihovim
nogometnim tvorcem i trenerom Ladislavom Vargom, odnosno čika Vargom, kako su ga svi zvali.
Slučajno ili možda ne, Ladislav Varga (1921.-1987.) je u svojoj Bačkoj proveo punih 55 godina (došao u klub kao 11-godišnjak 1932. godine), što u jubilarnoj godini koja slijedi čini točno polovicu godina klupskog
postojanja. Isprva kao igrač koji je prošao sve starosne selekcije sve do prve momčadi, a potom kao
stručnjak i sportski pedagog koji je odlučio posvetiti se radu s najmlađim kategorijama, čika Varga je gotovo sve svoje slobodno vrijeme provodio uz nogometni travnjak neumorno skrbeći o nogometnoj budućnosti budućih prvotimaca.
Zanimljivo je spomenuti, i zašto ne i pohvaliti, kako je pod njegovim vodstvom 1950. godine u najstarijem
nogometnom klubu, koji se tada preimenovano zvao Zvezda, pokrenuta i prva pionirska nogometna škola u
tadašnjoj državi. notesu su se uvijek nalazila imena brojne talentirane djece koju je neumorno zvao na treninge Bačke, podučavajući ih tajnama nogometne igre, pravilnom odnosu prema sportu, ali i brojnim ljudskim kvalitetama neophodnim u svakodnevnom životu izvan sportskih borilišta.
Iako na prvi mah strog, ponajviše zbog čestih visokih tonova koje je znao koristiti u normalnoj komunikaciji,
ovaj vrsni sportski pedagog u biti je bio blag čovjek koji je volio djecu s kojom je dijelio nogometnu svakodnevicu. Osobito je bio naklonjen djeci slabijeg imovinskog stanja i uvijek se trudio osigurati im adekvatnu sportsku obuću (kopačke), kako njihov talent ne bio trpio. Opet, ukoliko bi neko dijete (igrač) dobilo od kluba kopačke, moralo se brižno odnositi prema njima i redovito ih čistiti i održavati. Ostat će upamćena zgoda kada je čika Varga upitao jednog svog malog nogometaša: »Je l’ mažeš,
sine?« (aludirajući na mazanje kopački imalinom), a ovaj mu kao iz topa odgovorio: »Mažem, čika Varga!«.
Starom liscu nije bilo teško odšetati se sljedećeg dana do dječakove kuće i provjeriti vjerodostojnost njegovih riječi, osobito jer je dan prije tijekom treninga kiša »lila kao iz kabla«.
Naravno, kopačke nisu bile očišćene, niti namazane, već su onako blatnjave od jučer bile ostavljene na suncu. Prodika koju mu je čika Varga očitao pred svima u svlačionici,i dan-danas se često spominje u prisjećanjima na pomalo davna vremena nogometne mladosti. Ipak, u svakom razgovoru, kada se povede priča o Bačkoj, nogometu, vremenu provedenom na igralištu pokraj Somborske kapije, neizostavno
se mora spomenuti i ime, točnije izvedeni nadimak nezaboravnog trenera najmlađih nogometnih
kategorija u najstarijem nogometnom klubu.
U spomen na čika Vargu svake godine se igra jak pionirski nogometni turnir, a povremene nastupe ima i veteranska momčad pod imenom »Čika Vargini momci«, koju čine bivši nogometaši stasali pod njegovim stručnim nadzorom. Ova fotografija na kojoj se nalaze tri generacije čika Vargine djece mala je prilika iskazivanja poštovanja prema velikom i nezaboravnom čovjeku kakav je bio Ladislav Varga.
Gornji red: Kurek, Čedo, Uzun,
Bobika st., Zaviša st., Širija, Gros,
Stojke, Pece, Kos, Mezei st., Alija,
Stanko
Srednji red: Čika Varga, Kinez, Zaviša
ml, Patak, Marina, Ličinar, Abraham,
Geber, Mesko, Bole, Zdravko,
Huđika, Jugo, Vlado, Mućak, Mezei
ml. i trener Palatinus
Donji red: Tehniko Kujundžić, Blaško,
Tihomir, Lazo, Tikvicki, Kajina, Popaj,Berbo, Stevo, Peja, Franc, Vojo,
Dražen, Orčo, Zmija i tehniko Vojnić.

Svi pobjednici ATP Umaga

2013 - Robredo

Španjolac Tommy Robredo, Talijan Fabio Fognini i Francuz Gael Mofils obilježili su 24. izdanje turnira. Fognini je u Umag stigao u vrhunskoj formi, nakon osvajanja prva dva turnira u karijeri, a na putu do finala u iznimno uzbudljivom meču svladao je i Monfilsa. Ipak, njegov niz od 13 uzastopnih pobjeda s uvjerljivih je 6:0, 6:3 prekinuo Robredo, odigravši gotovo savršen meč u finalu pred prepunim umaškim stadionom.

2012 - Čilić

Izdanje turnira u 2012. godini donijelo je i promjenu naslovnog sponzora turnira. Studena je svoje mjesto prepustila Vegeti  /23. ATP Vegeta Croatia Open Umag/. I odmah, uz promjenu imena, nakon više od 20 godina čekanja, Umag je ponovno dobio hrvatskog pobjednika.
Nakon Gorana Prpića, koji je to uspio u prvoj godini održavanja turnira, ove godine, to je pošlo za rukom hrvatskomnajboljem tenisaču Marinu Čiliću.

Pred prepunim stadionom u Stella Marisu pobjedio je u zaista lijepom meču Marcela Granollersa sa 6;4 6;2, stavivši točku na jednom predivnom tjednu teniskih, ali i svih drugih Umaških čarolija.

2011 - Dolgopolov 

Teško da je finale umaškog turnira 2011. godine moglo donjeti zanimljiviji i organizatoru idealniji meč. Sa jedne strane naš Marin Čilić, a sa druge strane mreže, nadolazeća zvijezda svjetskog tenisa ukrajinac Alexandr Dolgopolov. Nakon velike borbe, pred ponovno prepunim tribinama stadiona u Umagu, svoj prvi naslov osvojio je Ukrajinac, pobjedom u tri seta 6:4 3:6 6:3.Ono što je zanimljivo je svakako i nastup Marina Čilića (u paru sa Lovrom Zovkom) u finalu parova (izgubili od kombinacije Bolelli/Fognini), tako da je publika u Umagu 2011. po prvi put, gledala nhrvatskog  tenisača u oba finala.

2010 - Ferrero

Nakon što je na turniru 2009. godine u finalu izgubio od Nikolaja Davidenka, Juan Carlos Ferrero je 2010., u svom četvrtom pokušaju u Umagu, uspio otići korak dalje i osvojiti turnir. U finalnom dvoboju Španjolac je pobijedio talijanskog tenisača Potita Staracea sa 6:4 6:4.

2009 - Davydenko

Drugu godinu uzastopno, prvi nositelj osvaja turnir. Nakon Fernanda Verdasca 2008., to je ove godine pošlo za rukom i Nikolayu Davydenku. Po broju odigranih gemova, bilo je to najkraće umaško finale u povijesti (ne računajući Đokovićevu predaju dvoboja Wawrinki u finalu 2006 godine) - Davydenko je sa 6-3, 6-0 pobijedio Španjolca Juan Carlosa Ferrera.

Davidenko cijeli turnir nije izgubio ni set, a koliko je bio uvjerljiv govori i polufinalna pobjeda protiv Melzera sa čak 6-1, 6-1.Od naših tenisaca u glavnom je turniru nastupio Ivan Ljubičić ( u četvrtfinalu ga je svladao Melzer), te Ivan Dodig (dobio pozivnicu), no već u 1. kolu izgubio je glatko protiv Urugvajca Cuevasa.

2008 - Verdasco

U jednom od najduljih i najneizvjesnijih finala u umaškoj povijesti, prvi nositelj Verdasco svladao u tie-breaku trećeg seta Rusa Andrejeva. Naši samo sudjelovali: Karloviš, Beliš i Veiš ispali u prvom nastupu (Veiša je pobijedio nedavno preminuli Francuz Montcourt), Ljubičić predao Karanušiću u drugom kolu, da bi Karanušića potom izbacio Gonzales.

2007 - Moya

I peta pobjeda Carlosa Moye! U finalu svladao Rumunja Pavela. Prvi nositelj Novak Đoković u 1. kolu poražen od sunarodnjaka Troickog! Na startu su ispali i drugi nosilac Davidenko (od tada još relativno nepoznatog Francuza Simona) te treći nositelj, Ivan Ljubičić. 

2006 - Wawrinka

"Studena" postaje naslovni sponzor umaškoga turnira koji se sada zove "Studena Croatia Open Umag". Jedini finale Umaga koji nije završen: zbog iscrpljenosti Đoković je kod 6:6 u prvom setu predao dvoboj Švicarcu Wawrinki, koji je u drugom kolu uz mnogo muka svladao Čilića. Pozivnicu za turnir, Rasbereger je te godine uručio budućoj zvijezdi Argetincu Del Portu.

2005 - Coria

Wild card, uz velikog Brazilca Gustava Kuertena, dobio je i naš dvojac Saša Tuksar i golobradi Marin Čilić. Obojica su ispala u prvom kolu, za razliku od Novaka Đokovića koji je prvi put u Umagu prošao prvu prepreku, da bi ga u drugom kolu zaustavio Juan Carlos Ferrero.

2004 - Puerta

Carlos Moya dobiva titulu počasnog građanina grada Umaga, te odlikovanje hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića - Red Danice s likom Franje Bučara, za desetogodišnje nastupanje na turniru. Novak Đoković prošao kvalifikacije, u prvom kolu eliminirao ga je Volandri.

2003 - Moya

Četvrta pobjeda Moye. U finalu je u tri seta nadmašio Talijana Volandrija. Prethodilo je polufinale za sladokusce: Moya - Nadal. Čak šest naših igrača u glavnom ždrijebu: u 1. kolu ispali Krajan, Karanušić i Zovko, u drugom kolu ostala trojica - Karlović, Tuksar i Radić.

2002 - Moya

Treča pobjeda Moye. U finalu bolji od sunarodnjaka Ferrera. Zanimljivo da je Ferrer u turnir ušao kroz kvalifikacije i odmah u prvom kolu eliminirao 1. nositelja Nalbandiana. Naš Željko Krajan stigao do polufinala, nakon što je u 1/4 finala neočekivano svladao Ivana Ljubičića.

2001- Moya

Druga pobjeda Carlosa Moye u Umagu. U finalu svladao je Francuza Golmarda, prethodno, u polufinalu, Argentinca Davida Nalbandiana.
Odlučujućem dvoboju prisustvovala su trojica predsjednika: Slovenije, Kazahstana i Hrvatske.

2000 - Rios

Veliki Čileanac Marcello Rios osvajač je 11. Croatia Opena. U završnom susretu u tri je seta nadvisio prvog nositelja Argetinca Puertu. U glavnom ždrijebu našlo se čak 11 španjolaca. Ivan Ljubičić i opet ispao u drugom kolu - sa 6:4, 4:6, 6:4 svladao ga je kasniji finalist Puerta.

1999 - Norman

Thomas Muster postaje počasni građanin grada Umaga. Obaranje svjetskog rekorda u postavljanju šampanjskih čaša. Lani je Norman zapeo u finalu, ove godine otišao do kraja. Na putu do pobjede, šveđanin je nanizao Canasa, Moyu i Ljubičića! Nemalo iznenađenje bio je ulazak u finale Amerikanca Jeffa Taranga.

1998 - Ulichrach

Predsjednik Tuđman posljednji put na finalu. Te su godine nagrade uručili trećeplasirani nogometaši sa svjetskog prvenstva u Francuskoj, izbornik Ćiro Blažević i Davor Šuker. Kid's day je pretvoren u Kid's week. Niti jedan od prva četiri nositelja (Moya, Mantilla, Kučera, Kuerten), nije došao do polufinala...

1997 - Mantilla

Lani finalist, ove godine pobjednik: Felix Mantilla u završnici je svladao prvog nositelja Sergija Brugueru koji se "prošetao" do finala izgubivši u četiri dvoboja samo 13 gemova! U 1/4 finala čak 6 španjolaca, u polufinalu sva četvorica. Ivan Ljubičić, kao i lani, ispada u drugom kolu...

1996 - Moya

Prva pobjeda Carlosa Moye. Goran Prpić se službeno rastao od profesionalne karijere. Ivan Ljubičić je te godine ostvario svoju prvu pobjedu na touru. U Umagu je zaigrao s pozivnicom; u prvom kolu pobijedio ga je Gustavo Kuerten.

1995 - Muster

Treća Musterova pobjeda. Najdramatičniji finale Muster - Carlos Costa. Španjolac je vodio u finalu 6:3, 5:2, 40-15 i servirao...Goran Ivanišević i Zvonimir Boban odigrali su prijateljski meč. 

1994 - Berasategui

Nakon prošlogodišnjeg poraza u finalu od Mustera, Alberto Berasategui podignuo pobjednički pokal. U finalu je bio bolji od Slovaka Kučere 6:2, 6:4. U Umagu prvi put nastupio i veliki španjolac Emilio Sanchez.

1993 - Muster

Prvi dolazak predsjednika Tuđmana na završnicu turnira. Muster obranio naslov - Umag mu je bio jedan od čak 7 osvojenih turnira te godine (svi na zemlji), čime je oborio rekord šveđanina Willandera koji je 1983. osvojio 6 turnira. 

1992 - Muster

Prvi naslov Thomasa Mustera u Umagu. Te je godine ATP donirao novčani prilog za fondaciju "Spasite djecu Hrvatske". Nakon prva dva turnira koja su se igrala u svibnju, ove je godine turnir održan u zadnjem tjednu kolovoza.

1991 - Poljakov

Umag su posjetili generalni direktor ATP-a Mark Miles i direktor za Europu Pierre Darmon. Turnir je uživo pratio i Dražen Petrović. Bruno Orešar odigrao svoj zadnji meč na ATP turniru. Pobjednik Poljakov do naslova došao iz kvalifikacija - dosad jedini kvalifikant koji je pobijedio u Umagu.

1990 - Prpić

Prvi turnir: jedini put dva hrvatska igrača u finalu. Goran Prpić osvojio svoj jedini ATP turnir, svladavši u finalu Gorana Ivaniševića koji tad još nije imao 19 godina. Dolazak u Umag teniske legende Freda Perryja

Legende subotičkog ping ponga

Nezaboravna generacija šampiona

Prije nekoiliko godina Subotica je dobila suvremeni stolnotenisački trenažni centar i nakon desetljeća iščekivanja, svim poklonicima ping-ponga konačno se ostvarila davna želja za mogućnošću treninga u uvjetima dostojnim stvaranju velikih igrača i igračica. Opće poznati paradoks subotičke stolnotenisačke šampionske škole, koja je dala nekoliko svjetskih, europskih i državnih prvaka, ogleda se u činjenici kako su svi oni »stvoreni« u tzv. »golubarniku«, minijaturnim i posve neadekvatnim prostorijama u nekadašnjem Sokolskom domu, zgradi poznatijoj kao bivše kino »Jadran«. Fotografija je nastala 1975. godine, upravo u prostorijama STK-a »Spartak« u kojima danas posljednje dane, prije preseljenja u novu dvoranu (do završetka radova na postavljanju centralnoga grijanja), provode današnje generacije jednog od najtrofejnijih subotičkih klubova. Na njoj se nalaze, s lijeva na desno: Zoran Kalinić (1958.), Gyula Foldi (1954.), trener Todor Rakić (1941.), Bela Mesaroš (1952.) i Mirko Gavrilović (1956.), članovi »šampionske generacije« koja je ostvarila najveći uspjeh u povijesti kluba – osvajanje naslova prvaka sajamskih gradova. Zanimljivo je da je u trenutku fotografske zabilježbe ova momčad bila druga u tadašnjoj Jugoslaviji, iza zagrebačkog Vjesnika, nekad apsolutnog prvaka Europe s nezaboravnim triom - Šurbek, Stipančić i Čordaš.

STVARANJE ŠAMPIONA

Prema sjećanju Mirka Gavrilovića, danas trenera u STK-u Spartak, plod sjajnih rezultata ove generacije krio se u velikom entuzijazmu i svakodnevnom vrijednom treniranju.

»Trenirali smo svakoga dana dva puta, prije podne od 10 do12 i poslije podne od 17 do 20 i nikada nam nije bilo dosta igre. Do stvaranja ove nezaboravne generacije došlo je takoreći prirodnim odabirom, jer naša godišta ukazuju da pripadamo različitim generacijama i upravo nas je stolni tenis okupio. Dobra strana pojedinačnog sporta vidi se u činjenici kako ne može biti nepravde, jer zbilja najbolji imaju prigodu pokazati svoju kvalitetu i ostati u vrhu. Ipak, veliku zaslugu u stvaranju ove generacije ima naš trener Todor Rakić, koji je proteklih godina bio uz nas i znalački nas vodio na putu do velikih rezultata. Njegova je zasluga prepoznavanje sklonosti u nama prema obrambenoj igri i inzistiranju na defanzivi, zahvaljujući kojoj smo sva trojica (Kalinić, Mesaroš i ja) i postali pravi igrači. On je uspio ukomponirati našu individulanost, s obzirom da smo svi bili različite persone, u jednu zajedničku cjelinu koja je bila sposobna nositi se s najboljim europskim momčadima. U trenutku nastajanja ove fotografije, spomenute 1975. godine, lider naše momčadi je bio Bela Mesaroš i dugo vremena nam je bio uzor. S druge strane, tu je bio i Zoran Kalinić, rezultatski najuspješniji igrač našeg kluba, sportaš koji je izvanserijski talent, ljevoruki, 194 cm visok igrač, nadaren ne samo za stolni tenis nego i za mnoge druge sportove. I stoga postignuti rezultati, uz moje sudjelovanje u svim uspjesima kluba, zbilja su plod, ponavljam, prirodnog odabira«.

REKVIZITI

Iako su uvjeti za trening i rad bili minimalni, rekvizita za igru je ipak bilo, vrlo pristojno za ono vrijeme. Igralo se japanskim »Butterfly« reketima i »Nittaku« lopticama, gume su imale i kaučuka u sebi i trajale su po nekoliko mjeseci, dok su se mečevi igrali na švedskim »Stiga« stolovima od čistog drveta. Zanimljivo je istaknuti kako su vrijedni rezultati subotičkih stolnotenisača bili i adekvatno prepoznati od strane Saveza u obliku solidnih stipendija koje su omogućavale igračima maksimalan pristup sportu, ali i akademskoj naobrazbi.

NAJVEĆI REZULTAT

Osvajanje Kupa sajamskih gradova 1976/77. godine, rezultat je koji je na europskoj razini vjerojatno neponovljiv, jer su momčad činila tri igrača iz istoga grada, stasala u istoj stolnotenisačkoj školi. Sve druge momčadi, kako tada - tako i danas, sastavljene su od kombinacije odabira najboljih domaćih i inozemnih, profesionalnih igrača. Isti uspjeh je ponovljen i 1981. godine u Ateni, pobjedom protiv njemačke momčadi za koju su tada igrali Dragutin Šurbek i Johnny Hilton, tadašnji prvak Europe.  

Čika Vargini momci

Tradicionalni nogometni susret u znak sjećanja na Ladislava Vargu, našeg trenera. Protivnici Veterani Bačke, a kuriozitet ove utakmice ogleda se u činjenici kako su na terenu bili samo igrači najstarijeg kluba u državi.

Prijateljstvo nogometaša momčadi Čika Vargini momci (među najstarijima koji su bili registrirani za pionirsku ekipu 1974. godine) traje već više od 40 godina. I trajat će...

Čika Vargini momci

Gornji red: Kujundžić T., Francišković I, Kajinić I, Kalmar Z.,Virc R., Radakov I., Prćić D., 

donji red: Francišković D., Najdeski T., Romić M., Ciganović J., Kujundžić