Interview s Robertom Jarnijem

 Robert Jarni, nogometni trener i nekadašnji proslavljeni hrvatski nogometni reprezentativac

Igrati u velikoj momčadi je velika stvar, ali još veća obveza

Lijevi bek hrvatske nogometne reprezentacije odigrao je 81 susret za »Vatrene«* Igrao u Hajduku, Juventusu i Real Madridu* Po okončanju aktivne igračke karijere bavi se trenerskim pozivom

Razgovor vodio: Dražen Prćić

Još i danas se spominju nezaboravne bravure Roberta Jarnija po lijevom boku i žal što Hrvatska nogometna reprezentacija nema danas takvoga igrača. Uspješnu profesionalnu nogometnu karijeru započeo je u splitskom Hajduku, a tijekom inozemnih angažmana nastupao je pored nekoliko talijanskih i španjolskih klubova i za najveće momčadi poput Real Madrida i Juventusa.

S 81 nastupom za Hrvatsku dugo je bio rekorder momčadi »vatrenih« koja je 1998. godine na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj osvojila treće mjesto. Od aktivnog igranja nogometa oprostio se na SP u Južnoj Koreji i Japanu 2002. godine, a danas je po zanimanju nogometni trener.

HR: Kako je izgledao vaš život, kao jednog vrhunskog nogometaša, nakon posljednje odigrane utkamice u profesionalnoj karijeri prepunoj blistavih momenata i nastupa za velike momčadi poput Real Madrida i Juventusa?

Posljednji nogometni susret u svojoj karijeri sam odigrao za reprezentaciju Hrvatske protiv Ekvadora ( SP 2002. Južna Koreja i Japan, 0-1 op.a) i nakon ovog velikog natjecanja sam odlučio prestati s aktivnim igranjem. Istina, imao sam nekoliko ponuda iz Engleske, ali sam ih odlučio odbiti ponajprije zbog svoje obitelji, ponajprije djece, ne željeći im ponovno mijenjati način života i još jedno privikavanje na novu sredinu. Sportski gledano, iako sam u »igračkoj mirovini« već gotovo deset godina, nije se mnogo toga promijenilo, jer sam i dalje aktivan na sportskom polju, redovito trčim, idem u teretanu, igram tenis svaki drugi dan, i jednostavno ne mogu bez sporta. Što se samoga života tiče, cijela stvar se svodi na njegovu organizaciju i navikama kojega čine. Nema ništa goreg kada se čovjek ujutro probudi i ne zna što će toga dana raditi, a ako netko nema cilj i ambiciju, bez obzira na godine, onda život može biti jako težak.

HR: Završetkom aktivne igračke karijere svoj životni put odlučili se nastaviti usporedo s nogometom. Zašto ste se oprijedelili za pomalo nezgodan poziv nogometnog trenera, kada iz igračke prakse najbolje znate težinu vaše današnje profesije?

Mnogo prije nego sam završio igračku karijeru donio sam odluku da želim kao trener ostati u nogometu i 2005. godine sam završio sam trenersku Akademiju pri Hrvatskom nogometnom savezu, dobivši Euro pro licencu i od tada započinje moja trenerska karijera tijekom koje sam do sada vodio juniore i prvu momčad Hajduka, te nogometaše pulskog HNL ligaša Istre 1961. Trenutačno sam bez trenerskog angažmana, ali i dalje sam pu elana i ambicija glede usavršavanja u nogometnoj profesiji koja je igrački i trenerski neraskidivo vezana uz cijeli moj život. Jednostavno ne mogu bez nogometa, iako zasigurno ima mnogo manje stresnijih profesija kojima sam se mogao baviti nakon posljednje odigrane utakmice.

HR:Vaš besprijekorni igrački profil krasi još jedna velika životna značajka koja se ogleda u dugogodišnjem skladnom braku s vašom suprugom Sandrom u kojemu imate sina i kćer. U kojoj mjeri je za dugu i uspješnu profesionalnu karijeru važno imati jako obiteljsko uporište i je li to razlog što se mnogi vrhunski nogometaši zarana odlučuju uploviti u »bračnu luku«?

Osobno mogu kazati, očitujući se prema sopstvenom primjeru, da sam imao ogromnu sreću upoznavši, već na samom dolasku u Split (1985. godine op.a) svoju suprugu Sandru, s kojom sam proveo skupa cijelu karijeru i zahvaljujući kojoj sam uspio postići mnogo toga na sportskom i životnom planu. Vidite, osobito u ono vrijeme na početku karijere kada sam kao mladić igrao u Hajduku, zahvaljujući vezi s mojom Sandrom nisam »gubio noći« po diskaćima i kafićima, nikada nisam pio alkohol, niti pušio, a stupanjem u brak 1990. godine postao sam obiteljski čovjek zaštićen od brojnih opasnosti koje vrebaju »nogometaše momke«. Zbog toga preporučam mlađim igračima da imaju ozbiljne veze koje će jednog dana završiti brakom, jer će na taj način biti u mogućnosti dati mnogo više na terenu i biti fokusiraniji na razvijanje svoje igračke karijere.

HR: Kako izgleda život žene i djece jednog profesionalnog nogometaša, koji je zbog prirode posla, često puta uvjetovan brojnim selidbama i adaptacijama na nove, posve nepoznate, sredine?

Moram priznati da je život žene jednog nogometaša dosta naporan. Moja supruga i djeca su svuda bili skupa samnom, konačno Gracija i Sandro su rođeni u inozemstvu (Italija i Španjolska op.a) i osobito tijekom mog igranja za velike momčadi poput Juventusa i Real Madrida, koje su igrale Ligu prvaka, te susretima Hrvatske reprezentacije često sam danima znao biti odsutan po putovanjima, karantenama i utakmicama diljem Europe i svijeta, a moja supruga je ostajala sama doma s našom djecom, čuvajući ih i odgajajući u tuđini. Što se tiče djece, oni su sve to proživjeli na svoj način, uživajući u blagodatima života na lijepim mjestima poput Barija, Seville, Las Palmasa ili Atene.

HR: Kao vrhunski nogometaš s izvanrednim financijskim potencijalom koji prati uspješnu karijeru jamačno ste bili u prilici pružiti mnogo toga svojoj obitelji. Što smatrate najvrijednijim?

Iznad svega materijalnog, što je zbog prirode posla kojim sam se bavio uveliko pratilo naš život, stavio bih ipak jedan normalan, obiteljski način življenja i međusobnog ophođenja koji smo uspjeli sačuvati tijekom svih godina moje profesionalne karijere. S druge strane moja djeca su išla u školu i družila se s djecom slabijeg materijalnog stanja i imala su prilike sagledati ekstremnu krajnost životne egzistencije koja mnogim ljudima u Hrvatskoj i inozemstvu predstavlja kontinuirani problem svakodnevice.

HR: Prošlo je gotovo desetljeće od kada ste kopačke »okačili o klin«, ali i dalje ste opće poznati na svakom koraku. Je li vam popularnost ponekad predstavlja teret?

Sve je stvar osobnog shvaćanja i odnosa prema tome. I kada sam bio na vrhuncu slave, isto kao i danas, uvijek se nastojim ponašati jednako. Popularnost mi nikada nije predstavljala problem, no ima određenih ljudi koji na popularne osobe gledaju drugačije i tu njihovu popularnost doživljavaju kao stanovitu osobnu manu. Split kao grad u kojemu živim je poznat po svom specifičnom odnosu prema poznatim sugrađanima, ali čovjek se jednostavno navikne.

HR: Kad smo već kod Splita, po mnogima »najluđeg grada na svitu«, ne možemo izostaviti »Torcidu«, Hajdukovu vjernu navijačku skupinu koja daje neizostavni štih igranja nogometa u gradu pod Marjanom. Kakav je osjećaj bio istrčati na Poljud, u grotlo Torcide?

Iskreno, ponekad mi je bilo teže istrčati na Poljud nego na Santiago Bernabeu (stadion Reala op.a). Torcida je nešto posebno što Splitu i Hajduku daje nešto jedinstveno u nogomentom svijetu. Ponekada, moram priznati, zna i pretjerati u svojim akcijama poput prekopavanja travnjaka, ulaska na treninge, ali sve je to zbog njene zahtijevnosti u pogledu gladi za anjboljim rezultatima. Upravo zbog toga su i mnogo nogometaši Hajduka uvijek bili motivirani da na Poljudu igraju najbolje što znaju.

HR: Vratimo se malo u prošlost, u vrijeme vaših najboljih igračkih dana i velikih susreta koje ste igrali protiv mnogih renomiranih momčadi. Sjećate li se nekog susreta u kojemu ste imali tremu i strah od pojedinog protivnika?

Zbilja nikada nisam imao tremu, niti osjećao pritisak pred utakmicu bilo da se o kojemu protivniku radilo. Vjerojatno je to zbog toga što nisam imao niti jednog nogometnog idola, pa sam vrlo trezveno ulazio u svaki susret bez obzira na snagu momčadi koja se nalazi na drugoj polovici terena. Dapače, uvijek mi je bilo draže igrati na gostovanjima i uvijek sam volio kada je publika bila protiv mene, jer me je to dodatno motiviralo da odigram najbolje što mogu.

HR: Je li razlog tome pozicija obrambenog igrača na kojoj ste igrali cijelu

profesionalnu karijeru, iako ste u Hajduk stigli kao izraziti napadač?

Moguće. U Hajduk sam stigao iz momčadi MTČ iz mog rodnog Čakovca kao klasično lijevo krilo, međutim tadašnji trener Sergije Krešić mi je priopćio kako pored Zlatka Vujovića i Štefa Deverića nemam što tražiti u navali Hajduka koji tada igrao u formaciji 5-3-2. Ali s druge strane ova postava ima dva beka koji idu puno gore i dao mi je priliku pokazati što mogu po lijevom boku. On me je naučio mnogo toga o igri u obrani, ali i puno drugoga što je od izuzetne važnosti u profesionalnom nogometu, i tako sam postao ofenzivni lijevi bek

HR: Malo je poznato da ste pored igranja u defenzivi ipak uspjeli postići zavidan broj pogodaka u »biloj hajdučkoj majici«.

Za pet godina igranja u Hajduku uspio sam zabiti 48 pogodaka, iako mi je uvijek bilo draže namjestiti nego postići gol.

HR: Kruna vaše nogometne karijere zasigurno su godine u Juventusu i Real Madridu. Kako je bilo skidati se u svlačionici svjetskih nogometnih giganata?

Imao sam veliku čast biti dio tih velikih svjetskih momčadi, ali i veliku obvezu raditi i trenirati još više nego ikada prije. Kao stranac uvijek moraš igrati dva puta bolje od njihovog najboljeg igrača na toj poziciji, a kada upadneš u krizu prvi si na udaru. Opuštanja nije bilo niti u jednom trenutku, niti na utakmici, treningu ili izvan njega. Jer se moje ponašanje i ophođenje prema ljudima u mojoj okolici kompletno gledalo i analiziralo. Igrati u velikoj momčadi je velika stvar, ali i još veća obveza.

Antrfile 1

Biografija

Robert Jarni je rođen 26. listopada 1968. godine u Čakovcu. Profesionalnu nogometnu karijeru je započeo u splitskom Hajduku (1986-91), a inozemnu započeo u Bariju (1991-93), te potom nastupao za: Torino (1993-94), Juventus (1994-95), Betis (1995-98), Real Madrid (1998-99), Las Palmas (1999- 2002), Panathinaikos (2002). Za nogometnu reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 7 susreta, a za Hrvatsku je nastupio 81 put i dugo godina bio rekorder po broju reprezentativnih nastupa. Nastupio je na 3 Svjetska prvenstva (Italija 1990., Francuska 1998., i Japan i Južna Koreja 2002.). Po završetku igračke karijere počeo se baviti trenerskim poslom, a dosada je vodio momčadi: NK Hajduk i Istra 1961. Trenutačno je trener FK Sarajeva. U slobodno vrijeme voli zaigrati tenis. I odličan je igrač!