NOVA GODINA
Novu godinu sam prespavao. Ne iz nekog protesta, inata ili bunta, već jednostavno nisam imao volje proslavljati posljednji dan godišnjeg kalendarskog određivanja naših života. Jaka stvar, 31. prosinca i sad svi moramo poludjeti zbog toga, dovoljno sam lud i bez Silvestrova. O dočeku i usiljenom slavlju da i ne govorim. Svi su kao nešto dobre volje, kurtoazno se razmjenjuju najljepše želje, a svakoga zaboli ona stvar. No, nikoga ne osuđujem zbog toga. Jednostavno život je skrenuo s ustaljene normale, ljudi su se promijenili i mnogo toga više nije kao prije. Uh, kako ovo zvuči, kao riječi neke rock pjesme, iako nisam baš neki rocker. Svejedno.
1. siječnja
Prvi puta nakon dugo vremena, probudio sam se vrhunski odmoran i naspavan. Nije ni čudo kada sam sinoć, tj. prošle godine zaspao nešto prije deset sati, a sada je budilica nasuprot moje glave pokazivala skoro identične, ali sada ovogodišnje vremenske vrijednosti. Prokleto računanje vremena i njegovog protoka, vječito robovanje odrednicama zadatog življenja iskazanog u satima, danima, godinama. Život nam svakako prolazi. Baš to mi je prvo palo na pamet u Novoj godini, svejedno kojoj i apsolutno nebitnoj. Jer što znači jedna u stotinama i tisućama milijuna proteklih, jer tko zna koliko ih je uopće bilo ili će ih biti dosad. Znanstvenici imaju svoje teorije, pa nakon protoka određenog vremena dođu do neoborivih dokaza kako su njihove prijašnje teorije neotočne i ponovno imaju nove. Još točnije i pouzdanije.
Život prolazi...- izgovorio sam svoje prve novogodišnje riječi, nakon gotovo dvanaestočasovnog kvalitetnog sna u kome sam »premostio« dvije kalendarske godine i buđenja u 43. prvom siječnju svoga života. Tu teoriju niti jedan znanstvenik još nije uspio oboriti, ali ja sam je želio nekako »ublažiti«. Na neki svoj, osobeni način. Iako mi to svih proteklih godina to još uvijek nije polazilo za rukom.
Novogodišnji mir koji je vladao mojoj samačkom gajbom prekinuo je prodorni zvuk petarde koja eksplodirala padajući u ravni prozora moje spavaće sobe. Tijekom noći ih je palo i grunulo na stotine u neposrednoj okolici, ali niti jedna nije imala snagu prekinuti snagu mog vrhunskog međugodišnjeg spavanja. A to je već bio dobar znak. Još uvijek sam bio sposoban zaspati snom pravednika. U biti dobar san i sposobnost »prespavavanja« bili su mi oduvijek jača strana nasuprot konfrontiranju određenim problemima. Nisam bio heroj, ni kukavica, nego više bjegunac od surove stvarnosti, s kojom se u prošlosti svoga bitisanja često puta nisam mogao pomiriti. A kada bih se posvađao sa stvarnošću, često bih pobjegao »pod deku« i zatvorio oči. Oprobani recept primjenio sam i jučer, oprostivši se na svoj način od stare godine.
Nisam želio odmah ustati iz postelje, namjeravajući još malo produljiti ugođaj toplog, ugodnog okruženja u snenom brlogu. Kanonadu petardi koja je započela u orkestraciji klinaca s četvrtog, posljednjeg kata zgrade u kojoj sam živio posljednjih godina, odlučio sam neutralizirati pritiskom opcije play za CD player na mom univerzalnom daljincu, magičnoj spravi za pokretanje kompletne audio video tehnike koja mi se uvijek nalazila na dohvatu ruke. Nagurao sam »Savage Garden« do polovice razumne snage, i ugodni vokali australskog dua zagospodarili su prostorom. Volio sam ih slušati, zbog odlične glazbe, ali i njihove životne priče krunisane instant uspjehom jedne od milijun garage bendova diljem ovog našeg planeta. Blago njima, imaju glazbu i lovu od nje, a imaju i ljeto, koje je sada vladalo njihovom zemljinom poluloptom. Ja sam imao njihov CD i prema prognozama sve jaču nadolazeću zimu. Dobro, imao sam i nešto kinte na strani, pa nije bilo razloga za neki veći bedak, osim čiste, naivne zavisti prema ljudima koji su uspjeli dosegnuti svoj san. Momci su spržili prave stvari u pravo vrijeme, prodali ih i sada uživaju. Svaka čast.
»Divljaci« su krenuli put mjeseca i natrag (To the moon & back), a ja sam im se odlučio pridružiti...
Novu godinu sam prespavao. Ne iz nekog protesta, inata ili bunta, već jednostavno nisam imao volje proslavljati posljednji dan godišnjeg kalendarskog određivanja naših života. Jaka stvar, 31. prosinca i sad svi moramo poludjeti zbog toga, dovoljno sam lud i bez Silvestrova. O dočeku i usiljenom slavlju da i ne govorim. Svi su kao nešto dobre volje, kurtoazno se razmjenjuju najljepše želje, a svakoga zaboli ona stvar. No, nikoga ne osuđujem zbog toga. Jednostavno život je skrenuo s ustaljene normale, ljudi su se promijenili i mnogo toga više nije kao prije. Uh, kako ovo zvuči, kao riječi neke rock pjesme, iako nisam baš neki rocker. Svejedno.
1. siječnja
Prvi puta nakon dugo vremena, probudio sam se vrhunski odmoran i naspavan. Nije ni čudo kada sam sinoć, tj. prošle godine zaspao nešto prije deset sati, a sada je budilica nasuprot moje glave pokazivala skoro identične, ali sada ovogodišnje vremenske vrijednosti. Prokleto računanje vremena i njegovog protoka, vječito robovanje odrednicama zadatog življenja iskazanog u satima, danima, godinama. Život nam svakako prolazi. Baš to mi je prvo palo na pamet u Novoj godini, svejedno kojoj i apsolutno nebitnoj. Jer što znači jedna u stotinama i tisućama milijuna proteklih, jer tko zna koliko ih je uopće bilo ili će ih biti dosad. Znanstvenici imaju svoje teorije, pa nakon protoka određenog vremena dođu do neoborivih dokaza kako su njihove prijašnje teorije neotočne i ponovno imaju nove. Još točnije i pouzdanije.
Život prolazi...- izgovorio sam svoje prve novogodišnje riječi, nakon gotovo dvanaestočasovnog kvalitetnog sna u kome sam »premostio« dvije kalendarske godine i buđenja u 43. prvom siječnju svoga života. Tu teoriju niti jedan znanstvenik još nije uspio oboriti, ali ja sam je želio nekako »ublažiti«. Na neki svoj, osobeni način. Iako mi to svih proteklih godina to još uvijek nije polazilo za rukom.
Novogodišnji mir koji je vladao mojoj samačkom gajbom prekinuo je prodorni zvuk petarde koja eksplodirala padajući u ravni prozora moje spavaće sobe. Tijekom noći ih je palo i grunulo na stotine u neposrednoj okolici, ali niti jedna nije imala snagu prekinuti snagu mog vrhunskog međugodišnjeg spavanja. A to je već bio dobar znak. Još uvijek sam bio sposoban zaspati snom pravednika. U biti dobar san i sposobnost »prespavavanja« bili su mi oduvijek jača strana nasuprot konfrontiranju određenim problemima. Nisam bio heroj, ni kukavica, nego više bjegunac od surove stvarnosti, s kojom se u prošlosti svoga bitisanja često puta nisam mogao pomiriti. A kada bih se posvađao sa stvarnošću, često bih pobjegao »pod deku« i zatvorio oči. Oprobani recept primjenio sam i jučer, oprostivši se na svoj način od stare godine.
Nisam želio odmah ustati iz postelje, namjeravajući još malo produljiti ugođaj toplog, ugodnog okruženja u snenom brlogu. Kanonadu petardi koja je započela u orkestraciji klinaca s četvrtog, posljednjeg kata zgrade u kojoj sam živio posljednjih godina, odlučio sam neutralizirati pritiskom opcije play za CD player na mom univerzalnom daljincu, magičnoj spravi za pokretanje kompletne audio video tehnike koja mi se uvijek nalazila na dohvatu ruke. Nagurao sam »Savage Garden« do polovice razumne snage, i ugodni vokali australskog dua zagospodarili su prostorom. Volio sam ih slušati, zbog odlične glazbe, ali i njihove životne priče krunisane instant uspjehom jedne od milijun garage bendova diljem ovog našeg planeta. Blago njima, imaju glazbu i lovu od nje, a imaju i ljeto, koje je sada vladalo njihovom zemljinom poluloptom. Ja sam imao njihov CD i prema prognozama sve jaču nadolazeću zimu. Dobro, imao sam i nešto kinte na strani, pa nije bilo razloga za neki veći bedak, osim čiste, naivne zavisti prema ljudima koji su uspjeli dosegnuti svoj san. Momci su spržili prave stvari u pravo vrijeme, prodali ih i sada uživaju. Svaka čast.
»Divljaci« su krenuli put mjeseca i natrag (To the moon & back), a ja sam im se odlučio pridružiti...
No comments:
Post a Comment