Fat is good

                                                     Fat is good

-100...pogled nevjerice „zaledio“ se fiksiran u troznamjenkastu brojku na kojoj se zaustavila kazaljka kućne vage, označavajući trenutačnu tjelesnu težinu Dalibora Mršića - - Bravo majstore, dobrodošao u klub...pomisli silazeći s okrutne sprave, koja se nalazila u kutu malene kupaone, još manjeg podstanarskog stančića. Gotovo refleksno, uhvatio se za salastu „zimsku gumu“ opasanu oko vibrirajućeg trbuha, slegajući bespomoćno ramenima u znak priznavanja krivnje.
U biti i nije bio, nešto pretjerano, iznenađen rezultatom aktualnog kilogramskog stanja stvari, jer se njegova masa već mjesecima vrtila na magičnoj granici „okrugle cifre“, ali jedno je imati 98 ili 99 kg, ali imati punu stotku to je već posve druga priča. Jer prema jednoj od mnogobrojnih podjela ljudskog roda, stoji i ona kako se ljudi dijele na mršave i debele, a nije teško pogoditi kojoj kategoriji pripadaju „troznamjenkasti“. U hipu ga je obuzelo trenutačno osjećanje malodušnosti, kombinirano iznenadnim naljetom samosažaljevajućeg  vala depresije izraženog paničnim pokrivanjem usta, jednog od glavnih krivaca za „poraz na vagi“. Kroz ista ta usta prošli su milijuni kalorija tijekom svih proteklih četrdeset godina, naravno maskirani u brojnim ukusnim gastronomskim varijacijama svakodnevne absorpcije. Bili to „slaniši“, znači sve što bi se kategorijski podvesti pod hranu koja ne sadrži šećer ili klasični „slatkiši“ u punom i najslađem smislu ove delicijske odrednice, u trenucima slabosti sve je prolazilo put dubine želuca. I što je najstrašnije, od svega, zahvaljujući usporenom metabolizmu i sposobnosti gojenja i od same pomisli na hranu, godinama se to slagalo u težinsku planinu do čijeg vrha je danas konačno stigao. Na kotu broj 100.
Izlazeći iz kupaone, bacio je još jedan pogled na svjedoka optužnice koju je netom pročitao na njezinoj skali i brže bolje zalupio vrata najintimnije prostorije. Pomalo djetinjasto, barem na tren, pokušao je skriti tragove zločina i prividnim „bjekstvom“ od najobičnije kućanske vage za mjerenje tjelesne težine, odagnati neželjeno raspoloženje koje gaje sve jače obuzimalo. U munjevitoj akciji „spašavanja“ od osjećaja krivice, s jednog mjesta „zločina“, posve mahinalno se našao na mjestu gdje se on i „rodio“ u malenoj  kuhinji, koja se nalazila na drugoj strani hodnika. Mnogi putovi njegova dosadašnjeg života, gotovo uvijek su vodili, u smjeru izvorišta hrane i mjestima gdje se ona čuva. Frižider, smočnica ili kuhinjske police, bili su standardni spremnici „oružja“ protiv gladi, njegova vječitoga neprijatelja i pobjednika nad slabim karakterom glede hrane i uživanja u njoj. Osim klasičnih i opće prihvaćenih dnevno-večernjih termina standardna tri obroka, uvijek su tu bile dodatne prigode da se nečim „zapuše“ rupe između doručka, ručka i na koncu večere, tj. prve epizode u smiraj dana. Jer, kasno noćna repriza, gotovo uvijek poslije pola noći, bila je jedna od najvećih krivaca za definitivni prijelaz u kategoriju pretilnih osoba. Kao i bezbroj pojedenih kesica raznovrsnih slanih grickalica u vidu „kolateralne štete“ prigodom cjelovečernjeg buljenja u televizor, često puta jedine noćne zabave u monotonom samačkom životu.
Posve zaokupljen mislima teškim stotinu kilograma, nije niti primjetio kako je čisto mehanički otvorio vrata frižidera i zaronio glavu u njegove dubine. Svjestan iznenadne spoznaje da čini „još jedno zločinačko djelo u pokušaju“, snažno  zalupi big bossa zločinačke organizacije kojoj je i sam godinama pripadao.
-Hej debeli, zar ti stotka nije dovoljna? -  poviče naglas, ne mareći za kasni noćni sat odigravanja ove žive noćne more, u kojoj je za razliku od likova iz omiljenih horor filmova i serijala, ovog puta sam bio u naslovnoj ulozi. Ulozi od 100 kilograma žive vage.
Kao u jeftinom scenariju latinoameričkih telenovela kojih se, opet, grozio, u trenutku kada je pogledao na budilicu pokraj postelje, spremajući se spustiti na počinak, na njezinom elektronskom displayu upravo se ispisalo vrijeme od jednog sata poslije pola noći. Preciznije brojka jedan uz dvije nule.
Danas očito nije moj dan – pomisli, okretajući se na desni bok i popravljajući jastuk pod glavom.
Elektronsko bjelilo vrijemenskih oznaka na „Citizenovoj“ budilici bilo je jedini izvor svjetlosti u pomrčini Daliborove sobe, označavajući svoju osnovnu funkciju. Tri minute su nedostajale do četvrtog sata dana koji je još bio u noćnom povoju, uljuljkan u tamnom pokrivaču duge jesenske noći, kada je otvorio oči, poskočivši u postelji. Znoj sa orošenog čela skliznuo mu je niz obrve, izazivajući neugodno peckanje u predjelu beonjača. Protrljajući organe vida, usput se uvjerio kako je budan i siguran u bezbjednoj stvarnosti, daleko od sna iz kojega se netom probudio. Da bi bio potpuno siguran, u sljedećem trenu je upalio malu noćnu lampu i slabašna, ali ipak dovoljna količina svjetlosti pobijedila je tminu spavaće sobe. Svetlo plava“Reebok“ majica u kojoj je zaspao, obzirom kako nikad nije nosio klasičnu pidžamu, posve je promijenila osnovnu boju u znojavu tamno teget nijansu. Bio je total mokar i brže bolje se odlučio riješiti teškog i, po zdravlje, opasnog odjevnog predmeta. Studeni je zakoračio u drugu nedjelju svoga mjeseca, gradsko centralno grijanje je radilo na minimalcu producirajući skromnih 20 stupnjeva u prostoriji i prehlada ga je očas mogla zaskočiti. Urođena zimogrožljivost i osobno razvijena blaga hipohondrija, istom su ga natjerali da brzometno reagira glede odjevne promjene. Majicu je okačio na kvaku sobnih vrata, što je uvijek izazivalo sablazan njegove matere kada bi došla u posjet njegovom samačkom gnijezdu, jer u pitanju je bila relativno čista majica, baš kao i znoj na njoj, obzirom kako se sinoć prije spavanja neplanirano otuširao. Višegodišnji samački život davno ga je naučio racionalnom ekonomisanju glede prljavog i čistog veša, a prljava roba je morala biti doista neupotrebljiva da bi završila u korpi za odlaganje. Još solidno mamuran i bunovan, konačno sve protekle radnje bile su plod svojevrsnog mentalnog automatizma izazvanog naglim prijekidom noćnog odmora, brže bolje je potražio adekvatnu zamjenu za znojavu maju. Prvo što mu je došlo pod ruku bila je, par puta nošena, bijela potkošulja već dobrano „zrela“ za pranje.
-Bit će dobra do ujutru...pomisli, legajući natrag u postelju. Začuđujuće, sna koji ga je natjerao „u vodu“, uopće se nije moga sjetiti. U dubini moždane kore činilo mu se da se radilo nešto u svezi njegove debljine, ali ničeg konkretnijeg i djetaljnijeg nije se mogao podrobnije sjetiti. Glede znojenja ono mu se i prije događalo, kao posve logična posljedica prekomjerne tjelesne težine.
- Sve su to gluposti. I ta moja glupa stotka – pomisli, gaseći noćnu lampu.
Samo što je ponovno nestao iz svijeta realnosti, zakoračivši prvim korakom u nikad razjašnjeni i posve znanstveno objašnjeni svijet snova, kao u inat, nastavio je san-moru, krivca za naprasno buđenje usred noći.
Nalazio se u svojoj spavaćoj sobi, ležao na istom krevetu na kojem je u stvarnosti zaspao, i sve je bilo gotovo istovjetno realnosti iz koje se prije par trenutaka „isključio“. Sve osim njegove tjelesne mase, koja nije iznosila realnih stotinu kilograma već nemogućih, nevjerojatnih tri stotine oznaka za težinu. Zarobljen u moru sala, gotovo da i nije mogao  ustati iz postelje, već je provodio život u skučenom prostoru maloga podstanarskog stančića, živjeći u nekoj vrsti krletke iz koje zahvaljujući svojoj ljubavi prema hrani nije moga ni izaći. Namjesto standarne garderobe i odjevnih predmeta svojstvenih osobama iole regularne tjelesne mase, jedino što je mogao navući na sebe bile su ogromne beduinske galabije, široke pustinjske haljine svijetlih boja koje su nosili žitelji najnepristupačnijih pjeskovitih i užarenih predjela ovog svijeta. Za razliku od njih, lutajućih nomada u beskonačnom prostranstvu slobodne divljine, Dalibor je proživljavao dan za danom u monotoniji zatvorenog prostora. Sve dok jednog dana nije naprosto eksplodirao...
Eksploziju stotina kilograma želatinozne, salaste mase koja se razletjela posvuda, nadjačao je krik oslobođen iz dubine ostataka njegovog grla. Ponovno se probudio, ovaj put u još većoj vodi...
Prestrašen i preznojen, Dalibor je skočio iz postelje, paleći u hipu sva svjetla u svome stančiću na drugom katu starije četverokatnice u Kertvarošu. Velika ura na centralnom kuhinjskom zidu pokazivala je par minuta poslije pola pet i Mršiću je bilo jasno da od daljnjeg spavanja neće biti više ništa. Umivajući se ledenom vodom, kao da je poželio „ohladiti“ paklenu viziju jezovitog sna u kojemu se razletio u tisuće komada. Između dva zahvatanja vode, koja se prelivala preko njegovih drhtavih dlanova, uhvatio je zabrinuti pogled u odrazu kupatilskog zrcala. Upali podočnjaci tamnili su se ispod dva smeđa oka, čineći ga uvjerljivo starijim od četiri desetljeća njegova zemaljskoga postojanja. Potom mu se pogled spustio dolje u smjeru obnaženog trbuha, prigodom ustajanja brzo se riješio još jedne totalno mokre majice, i suprotno svakoj logičnoj konkludenciji, iznenada se počeo smijati razuzdanim smijehom. Podižući pogled prema zrcalu, uhvatio je široki osmjeh koji je uvelike popravljao dotada sumorni izgled njegova lica.
- Uopće nisam toliko debeo. Možda malo paranoičan, ali ne toliko debeo da bih se raspao u komade.
Brišući ručnikom lice, izašao je iz kupaone i još uvijek napola nag zaputio se do kuhinje. I posve nelogično, ali toliko svojstveno njemu samome, otvorio je vrata svog frižidera vadeći sastojke rano jutarnjeg doručka. Iz utrobe ledene kutije na kuhinjskom stolu, u ranu zoru drugog petka u studenom, „osvanula“ je ruda domaće kobasice, a potom svježi kravlji sir i staklenka krastavaca. Ne skidajući osmjeh s lica, Dalibor je, ne koristeći nož, odlomio komad jučerašnjeg crnoga kruha i slasno započeo s jelom.
- Pa makar se i raspao! – slegnu ramenima.