Lucy

LUCY

                                                                                                                                 

Ivice, jel' ti pišeš štogod?…upitao me je Ambrozije Marković zvani Boza, moj stari školski drug iz osnovne škole, naletevši na mene u Rudić ulici. Punih ruku vraćao se s tržnice, noseći pretovarene cegere svježeg voća i povrća. Kasni rujan je započinjao prvu nedjelju rane jeseni.

A, pišem nešto…odgovorio sam, pomalo iznenađen njegovim interesiranjem za moj spisateljski opus. Boza, onakav kakvog sam ga ja znao iz škole, koju je napustio po završetku obveznih osam razreda, predstavljao je posljednju osobu s kojom bi mogao pričati o knjigama. O nogometu, pecanju, pikadu i špricerima, kojih je mogao popiti bezbroj, mogli smo pričati danima, ali o pisanju…Zašto pitaš? Da nisi možda pročitao neku moju knjigu?…upitao sam ga, pomalo, braneći se.

Jednu jesam…mislim… pročitao do pola, ali to nema nikakve veze. Nisam ti ja mjerilo s mojih osam razreda…nasmijao se, izbacivši krezavi osmijeh na neobrijanom licu…znaš i sam da sam oduvijek bježao od njih.

Ne razumijem…slegnuo sam ramenima.

Pročitala je moja žena Aranka, pa njena sestra Zlata, kuma Anka, susjeda Jelka i još kol'ko njih u našem kraju…One su pročitale sve te tvoje knjige. I to ne jednom. Jednom riječju, ti si njihov idol. Ne znam o čemu pišeš, ali znam da žene to zdravo vole…Pa sad ti vidi, kakav sam ja važan u njihovim očima, kad znaju da smo išli zajedno u školu…ponosno je naglasio važnost svoje uloge, ne skidajući simpatični osmijeh…Nego, Ivice moj, ožednio sam tegleći ovu hranu. Idemo na jedan špricer…zapovijedio je Boza…Ja častim!

                                                                                                                                

Po Bozinoj želji, umjesto u prvi otvoreni kafić otišli smo u mali neugledni bircuz, koji se nalazio u neposrednoj blizini gradske tržnice, s koje se on upravo vraćao iz nedjeljne nabave. Ali obzirom da se ljudski putovi prečesto ne završavaju zamišljenom putanjom, naš primjer je samo potvrdio ovu teoriju nepredvidivosti. Umjesto na kuhinjskom stolu njegove žene, koja ga je čekala kući, njegovi cegeri su završili pored kavanskog stola za koji smo sjeli. Bircuz ''Lucy'' bio je, u stvari, adaptirana garaža njegovog vlasnika, koju je s minimalnim ulaganjima pretvorio u mali raj lokalnih pijanaca. Cijene pića, koje su nešto malo prelazile one iz obližnje trgovine na ćošku, adekvatno su se uklapale u ponuđeni komfor lokala po sistemu ''uradi sam''.

Boza, ti ćeš špricer, a ti mladiću…upitao je sredovječni gospodin u izlizanim farmericama, brišući usput spužvom naš stol.

Nedjeljom ujutru obično nisam pio ništa, a još manje sjedio u bircuzima tipa ''Lucy'', pa sam se našao u ozbiljnoj nedoumici oko izbora pića. Prosta logika mi je govorila da ovdje ne postoji klasična ponuda prosječnijeg kafića…

Pa ne znam, još je rano…

Di je rano, devet sati je prošlo…nasmijao se Boza, gurnuvši ''konobara'' laktom u butinu desne noge…da nije nedjelja, u ovo doba znam biti već solidno ''krenut''. Jel' je tako Markuše moj.

Boza, Boza…uzdahnuo je Marko, za kojeg sam u trenu shvatio da je vlasnik lokala…tebi je rano samo kada moraš ići kući. Samo da znaš da te je Aranka već tražila…Onda, jesi li se odlučio mladiću?

Ako nisi za vino, ''kresni'' nešto žestoko…namignu mi moj stari školski drug.

Onda jedan Jagermeister…izabrao sam gorki aperitiv.

Nažalost, nemamo…slegnu ramenima gazda Marko. Može pelinkovac?

Oćeš bolje jedno pivo?…ponovo je priskočio Boza…Jedno 'ladno za doručak, to su ionako proteini.

Imate mali Heiniken?

Samo Jelen. ''Zidarski'', onaj od pola litre…pojasni.

Kad bolje razmislim, dajte mi nešto bezalkoholno…osjećajući blagi nalet nelagode, pokušao sam razriješiti pomalo neugodnu situaciju.

                                                                                                                             

Sokove držim u radnji na ćošku, ovdje ih, ionako, nema tko da pije…sada je već i Marko gubio strpljenje.

Donesi i njemu jedan špricer, ali nek' bude kratak…presudio je, na kraju, moj Boza…Izvini Markuše, nisam te ni upoznao s mojim drugom Ivicom. Išli smo zajedno u školu. On je pisac…ponosno je naglasio važnost svojih riječi u kojima je i sam figurirao kao važan subjekt.

Ivica Horvat…ustao sam, pruživši desnicu.

Marko Blesić…uzvratio je birtaš, čvrsto mi stiskajući ruku. A o čemu pišete…upita glumeći zainteresiranost.

O ljubavi. Pišem ljubavne romane…odgovorio sam rezervirano, znajući da su moje knjige i ljubav u njima posljednja stvar na svijetu koja bi mogla interesirati ovaj soj ljudi.

Kažeš ljubavne…pogladio se po bradi Markuš…Čekaj malo…zatim se ovlaš počešao po prosijedoj kosi. Ivica Horvat, je li?

Da, da. Ivica…odgovorio je Boza umesto mene.

''Vatra u snijegu'', ''Grančica sreće'', ''Sunce vječnosti''…nasmiješio se, zadovoljno, vlasnik bircuza i trgovine na uglu…znači ti si ih napisao. Ti si taj Horvat.

Da, ja sam…odgovorio sam iznenađeno.

Odlične su. Pročitao sam ih sve do jedne.  Svaka čast. Hoće li skoro neka nova?

Pa…radim na novoj. Ali još sam na početku…iznenađen i, još više, zbunjen odgovorio sam pomalo mucajući. Markuš iz bircuza ''Lucy'' nije se nikako uklapao u standard mojih čitatelja. Možda njegova žena, djeca, rodbina, ali on…

Vidim Ivice, ako dozvoljavaš…sjeo je na slobodni stolac… mislim sada kada smo se zvanično upoznali, da si iznenađen mojim poznavanjem tvojih djela. Mora da si pomislio, otkud sad ovaj matori birtaš zna za moje ljubavne romane…kao da mi je čitao misli…

                                                                                                                               

Iskreno govoreći, jesam…

Nekada sam mnogo čitao, što bi se reklo prosto sam ''gutao'' knjige. Radio sam kao službenik u ''Socijalnom'', plata je bila dobra, standard solidan i imao sam puno slobodnog vremena. Nažalost, dolaskom krize sve je to nestalo. Od plate se više nije moglo živjeti, žena mi se razbolela i morala se penzionisati, djeca su počela rasti…

I onda si se dao u biznis…ubacio se moj Ambrozije…nego oćemo li mi dobiti naše špricere il' da iđemo u drugi lokal. Od vaših knjiga osušila su mi se usta.

Pardon, skroz sam se zanio. Odmah ću donijeti piće…nasmijao se Markuš, ustajući od stola.

Dobar ti je, ovaj naš Markuš…namignuo je Boza…Svi mi ga ovde volimo i  dolazimo zbog njega. Dobre su mu cijene, a daje i na crtu…objasnio mi je pravi razlog ljubavi. Radio je nekad na šalteru i poznaje ''milijun'' ljudi. Malo radnja, malo bircuz…

Dobar je, dobar…potvrdno sam klimao glavom. Morao je biti dobar kada je čitao moje knjige…pomislio sam u sebi osokoljen prijatnim osjećanjima ponosa.

Posle tri ture jutarnjih špricera i tri Arankina poziva ispunjena pretnjama da od nedjeljnog ručka neće biti ništa, Boza je, nevoljko, morao napustiti skup. Ustavši od stola, upasujući prethodno razdrljanu košulju u pantalone, nije ni pokušavao skriti bijes.

Šta sam dužan Markuše?

Ne, nemoj Boza…podigao sam ruku…ovaj ceh ide na moj račun. Nismo se vidjeli sto godina. Ti ćeš drugi put…

Ne dolazi u obzir… nije se dao Marković…Ja sam te zvao. Moj si gost.

Nikako…sad sam se i ja malko ljutnuo. Nije bilo u redu da on sa svojim skromnim primanjima plati tri ture.

Gospodo…podviknuo je gazda Marko, utišavši nas na tren…Kuća časti!

Ne dolazi u obzir…viknuli smo obojica  u glas.

Dolazi, dolazi…nasmiješio se Blesić…ali pod jednim uvjetom. Da mi Ivica, svoju sljedeću knjigu pokloni s posvetom. Jel' sad u redu.

U redu je…nasmijao sam se, klimnuvši potvrdno glavom…Dogovoreno.

A ja…zapitao je Boza.

Ti pravac kući, jer će ti Aranka doći glave…pokazao mu je, desnim kažiprstom, vrata…Gospodine Horvat, nadam se da će te nas udostojiti još koji put. Znam da ovaj lokal nije po vašoj mjeri, ali navratite nekad…Bit će mi neobično drago…pružio mi je, na rastanku, ruku gazda Marko.

                                                                                                                            

Svakako…stisnuo sam mu srdačno desnicu. Ne samo kao svom vjernom čitatelju, već i kao dobrom čovjeku…Ah da, nešto sam vas htio upitati…

Da?

''Lucy''…Oprostite na profesionalnoj deformaciji, ali otkud taj naziv?

Beatlesi. I dan danas ih volim…ponosno je naglasio gazda Marko…Šezdesete se ne zaboravljaju tek tako…namignu mi šeretski na rastanku.

Bozu sam otpratio do mjesta na kojem smo se sreli, na početku Rudić ulice. Imao sam potrebu da ga srdačno zagrlim, zahvaljujući mu na neočekivano prijatnom nedjeljnom prijepodnevu. Bilo mu je drago.

Navrati jednom do nas…pomalo setno je viknuo na rastanku, ni sam ne vjerujući u tu mogućnost.

Hoću sigurno. Obećajem…mahnuo sam mu, zaputivši se put Korzoa. Usput sam zviždukao melodiju koja se nametnula sama po sebi. '' Lucy in the sky with diamonds''. I ja sam, na neki način, pripadao famoznim šezdesetima. Rodio sam se u njima. Što se tiče Beatlesa, baš kao i gazda Marko, i dan danas ih volim. Neočekivanim spletom okolnosti oni su ispali vezom između dvije daleke generacije. Moje i gazda Markušove. Oni su pjevali ljubavne pjesme koje su ih proslavile, ja pišem ljubavne romane koji me, istina, još uvek nisu proslavili. Marko voli i njih, ali i mene. U prostoj jednakosti dvaju očiglednih činjenica, nametao se posve logičan zaključak. Ljubav. Još uvijek vrijedi pisati o ljubavi…zadovoljno sam se osmjehnuo, ispunjen prijatnošću samospoznaje…I zbog Aranke, njene sestre Zlate, kume, susjede…