Povijesna pobjeda Špeara i Franulovića protiv Nastasea i Tiriaca

Povijesna pobjeda Nikole Špeara i Željka Franulovića protiv Nastasea i Tiriaca

Zahvaljujući fenomenu Novaka Đokovića tenis je postao glavna sportska tema i nezaobilazni dio aktualne stvarnosti. Spektakularni niz ovogodišnje nepobjedivosti, uz osvajanje prošlogodišnjeg naslova pobjednika Davisova kupa s reprezentacijom Srbije, potvrdio je nepobitnu činjenicu o velikom talentu tenisača koji se rađaju na ovim našim (nekada zajedničkim) prostorima (Ivanišević pobjednik Wimbledona 2001., Hrvatska pobjednik Davisova kupa 2005.).

Ali velikih rezultata bilo je i prije, samo je patina prošlosti pala na njih i učinila ih zaboravljenim za mlađe naraštaje današnjih poklonika »bijeloga sporta«. Današnja fotografija predstavlja lijepu prigodu za mali podsjetnik na jednu veliku, povijesnu pobjedu koju je danas već pomalo davne 1970. godine u Mariboru u polufinalnom susretu Europske zone Davisova kupa izvojevala teniska reprezentacija Jugoslavije protiv favorizirane momčadi Rumunjske. Zahvaljujući Nikoli Špearu, jednom od junaka tog duela, imamo ekskluzivnu fotografiju igre parova u kojoj je nastupio skupa sa Željkom Franulovićem protiv Ilie Nastasea i Iona Tiriaca, te priču o nekim detaljima tog nezaboravnog meča.

»Atmosfera u Mariboru bila je zbilja odlična i u velikoj mjeri nam je pomogla da ostvarimo tu veliku pobjedu nad Rumunjskom, koju je u to vrijeme predvodio prvi igrač svijeta Ilie Nastase«, priča danas Nikola Špear. »Polufinalni susret Europske zone igrao se od 12.-15. lipnja, te 1970. godine, i nakon dva susreta singla i odigrane igre parova, gubili smo 1-2 i Rumunjima je trebala samo jedna pobjeda u preostala dva pojedinačna meča. Rumunji su do rezultatske prednosti došli nakon pobjede u igri parova (7-5, 6-8, 6-1, 6-3), a njihov par Nastase, Tiriac osvojio je i Roland Garros, i u to je vrijeme predstavljao jedan od najjačih dublova svijeta. No, uslijedila su dva singla u kojima smo, prvo ja protiv Nastasea, a potom Franulović protiv Tiriaca, morali pobjediti. Susret protiv Ilie Nastasea, tadašnjeg svjetskog broja jedan dočekao sam vrlo smireno, unatoč velikoj važnosti duela u kojem nam je igrala samo pobjeda. S obzirom da sam nešto ranije već jednom uspio na jednom turniru u SAD-u pobijediti glasovitog Rumunja, znao sam kako bi trebao igrati protiv njega. Dobro sam proanalizirao njegovu igru, bio sam maksimalno tjelesno i mentalno spreman za igru i, na koncu meča, pobijedio u tri seta 7-5, 8-6, 6-2 i izjednačio ukupni rezultat na 2-2. Uz odličnu igru, presudila je i moja smirenost u odnosu na brojne provokacije s druge strane mreže, po kojima je Nastase bio dobro poznat. Sve vrijeme susreta on je nastojao isprovocirati me i natjerati me da 'puknem', ali mu to nije uspjelo. Na svaku njegovu 'provokaciju' samo bih okrenuo glavu na drugu stranu ili jednostavno gledao 'kroz njega'. Primjerice, jedna od njegovih glavnih 'fora' bilo je imitiranje uz ismijavanje protivnikovih udaraca, osobito onih pogrešnih, ali kao niti na ostalo, ni na to nisam obraćao pažnju. S druge strane, njegova slabija točka bilo je finiširanje poena, jer se u najvećem dijelu svoje igre uvijek oslanjao na izvrsne reflekse i osjećaj igre na mreži, tako da se uvijek otvarala mogućnost za precizne passing udarce, što sam nastojao maksimalno iskoristiti u tom meču. Na kraju susreta Nastase je bio vrlo bijesan, baš kao i njegov suigrač Tiriac, jer je sada na njemu bila još veća odgovornost koju nije izdržao, izgubivši odlučujući peti susret protiv Franulovića 6-1, 7-5, 4-6, 4-6, 0-6. Bio je to jedan od najboljih mečeva Željka Franulovića, a zahvaljujući našim pobjedama u posljednjem danu uspjeli smo se plasirati u veliko finale Europske zone, što bi po nekim usporednim, današnjim kriterijima, bilo jednako plasmanu u polufinale Svjetske skupine Davisova kupa.«

Veličinu ovoga rezultata koji je postigla tadašnja reprezentacija Jugoslavije dodatno pojačava okolnost kako su Rumunji godinu dana prije i godinu dana nakon poraza u Mariboru, igrali u finalu Davisova kupa.