Cash game

Posljednji Grand Slam sezone, US Open u New Yorku, simbolično je i posljednja šansa za mnoge tenisače da poprave lošije rezultate tijekom natjecateljske godine, jer sustav bodovanja najvećih turnira uvelike nadmašuje nastupe na svim ostalima, uključujući čak i Masters seriju. Proći kolo ili dva donosilo je jednak broj bodova poput pobjeda i finala na manjim turnirima, a dogurati do drugog tjedna značilo je gotovo sigurni spas sezone. Boris Božjaković je bio jedan od onih iz skupine optimista koji su računali na američku ''priliku'' za popravak. Iz više razloga. Na ostala tri ovogodišnja Grand Slama nije se pretjerano proslavio, u Melbourneu i Londonu je samo statirao u prvom kolu uzimajući samo garantirani pozamašni gubitnički money prize, dok je se jedino u Parisu uspio provući do drugog kola ponajviše zahvaljujući predaji Španjolca Eza u četvrtom setu pri njegovu vodstvu od 3-1, uz dva seta na njegovoj strani. Ozlijeda leđa sprječila je talentirana mladca ka proboju dalje, a veteran Božjaković zabilježio je jedini plus grand slam sezone. Niti ostali rezultati do početka srpnja i već spomenutog poraza u prvom kolu Challengera u Italiji, nisu bili briljantni izuzev polufinala u San Marinu kada je jedino odigrao turnir na razini svojih nekadašnjih stvarnih igračkih vrijednosti. Pad od četrdesetak mjesta i sve veće sumnje u vlastitu igračku snagu uvelike je utjecao na nedoumice s kojima se borio gotovo cijeli udarni mjesec glavne turističke sezone.

Istina nedoumice su još uvijek tinjale u njegovoj svijesti, ali je pakleni plan treninga koji je poslao otac Pietro, a revnosno ga sprovodio coach Denis, sagorio većinu praznog hoda u Borisovoj glavi. Jutarnji oštri futinzi za poboljšanje rada nogu, dva dnevna treninga rada na tehnici plus večernji sparing s najtalentiranijim istarskim klincima željnim dokazivanja protiv igrača iz TOP 100, plus teretana svakog drugoga dana u namjeri dodatnog ojačanja muskulature oslabljene jednomjesečnim odmorom, uspjeli su ga vratiti u igrački kolosijek i Boris se s puno nade vratio među one kojima je pripadao posljednjih godina. Teniske profesionalce.

• Vrijedelo je umirati ponovno na užarenom kolovoškom suncu, umjesto živjeti u hladovini pokraj mora – zadovoljno je pomislio Boris sjedajući na svoju klupu terena broj 18 na kojemu je igrao svoj susret prvoga kola US Opena. Sigurnih 2-0 u setovima, protiv Amerikanca Oldbluma, 6-3, 6-4, bez izgubljena breaka i 4-1 u trećem, uz još jedan break, bližili su vrijeme match pointa i materijalizaciju plasmana u drugo kolo posljednjeg Grand Slam turnira sezone. Igrao je zbilja dobro, udarci su ga ponovno slušali zahvaljujući ''probuđenim nogama'' koje su se posve lagano kretale na hardu plave boje, podlozi koja ga je uvijek inspirirala podsjećajući ga boju omiljenoga mora. Kilometri futinga uz obalu, sve do Savudrijske Vale, isplaćivali su se spašavanjem nekoliko, do prije nekoliko mjeseci, izgubljenih lopti, teretana i posebni program Joška, vlasnika umaškog fitnnessa Body Art vratili su mu nekadašnju snagu, ali ipak najvažnija od svega bila je činjenica kako mu je glava bila posve ''očišćena'' od sumnjičavosti glede potencijalnog nastavka ili prekida profi karijere. Bolni porazi od znatno slabijih protivnika, baš kao i bolna razmišljanja, nestali su u pripremnom periodu i sigurnim pobjedama protiv talentirane istarske teniske mladosti. Baš kao nekada u Subotici kada se pripremao za početak profi karijere i nastup na kvalama u Umagu. Brzo se pročulo, Istra je ipak mala regija, kako Božjaković traži svakodnevne sparing partnere, nudeći pritom po 50 eura za pobjedu u setu ili ukoliko protivnik uhvati 4 gema u istom.

Coach Fallazzi je precizno napravio raspored i satnicu svih prijavljenih kandidata, poznajući ''u prste'' svakog od prijavljenih, pozivajući ih prema određenim danima i terminima. U biti cijela ideja je većim dijelim bila upravo njegova, jer se tijekom jednog od treninga sjetio upravo Borisove subotičke priče. Drugu stranu njegove lucidnosti činila je i njegova nepopravljiva kockarska narav i tajno organiziranje male interne kladionice s roditeljima budućih teniskih zvijezda. Svakom od nabijeđenih očeva u startu je nudio odnos 3-1 u korist njihove djece, što je Božjaković saznao tek nakon jedne bijesne pritužbe Giovannija Bianca, oca Matea drugoplasiranog juniora Hrvatske u konkurenciji do 18 godina.

• Nemate se što ljutiti signor Bianco – uljudno je pokušao, trenerskim manirom, utješiti vidno ozlojeđenog vlasnika vrsarske pržione kave - Mateo je igrao odlično prvi dio susreta, ali ga je poslije malko svladala trema.
• Ne ljutim se ja na svoga sina, on je igrao odlično. Ljutim se na sebe što sam nasjeo svojoj lakovjernosti – odmahnuo je rukom stasiti Istrijan, desetak godina stariji od sinovljevog protivnika.
• Ne razumijem – slegnuo je ramenima Boris, brišući znoj s orošenog čela.
• Denis će ti sve pojasniti kada budete dijelili novac. Porka mizeria...

Iako je u startu shvatio o čemu se radi i poželio poluditi na svog coacha, ipak je odlučio ne praviti nikakvu dramu. Denis je jednostavno bio takav i točka. S druge strane Bianca nitko nije tjerao da se kladi. Godilo mu je što još uvijek može biti sigurna oklada, a u novac je oduvijek volio igrati. Još od malena na užas svoje matere Jadranke, zaklete amaterke koja tenis nije htjela igrati niti u sok.

• Coach, koliko sam ''dobar'' u tvojim očima nakon malog Bianca – nije izdržao malopodbosti Fallazzija koji mu je vidno oraspoložen čestitao na pobjedi.
• U mojim očima si najbolji - nasmijao se razdragano Fallazzi,
• A u tvom džepu?
• Ne razumijem?
• Ne vrdaj. Gioavanni mi je sve rekao. Koliko?
• 3-1
• I koliko si ovoga puta stavio na mene?
• Milju!
• Tisuću kuna?
• Eura!
• Tisuću eura? Kako je uopće Bianco pristao. Pa mali je dobar, ali je još uvijek zelen za mene, a njegov stari mi se ipak ne čini takav teniski diletant.
• Dao sam mu dodatni mali handycap.
• Kakav sad handycap?
• Vidi se da ne igraš kladionicu. Mali je imao u svakom setu dva gema fore plus imao je i neodlučeno.
• U teni nema neodlučenog...
• Na okladi ima. Da je primjerice bilo 6-4 za tebe, izgubio bi. Ali nije...

Brišući se službenim ručnikom US Opena tijekom 90 sekundi odmora između promjene strana, Boris se sa smješkom sjetio ove storije iz umaškog pripremnog perioda. Denis je oduvijek vjerovao u njega. Od prvoga trenutka kada ga je vidio na terenu protiv švedskog punckera Svena. Tada se Boris samouvjereno kladio na sebe, iako mu je, u tom trenutku, svaki dolar značio jako puno. Isto tako je, ovoga puta, vrlo samouvjereno postupio i Fallazzi. I nije pogriješio, unatoč zbilja velikoj okladi i ponuđenoj fori. Konačno, on je bio njegov coach i najbolje je znao potencijal svoga pulena koji je set dobio s sigurnih 6-2. Poljuljano povjerenje u vlastite mogućnosti od tog trenutka više nije dolazilo u pitanje.

Petnaest minuta kasnije, Božjaković je iskoristio drugu meč loptu na servis svoga protivnika, zabivši precizni forhand cross. U Umagu je Denis dizao solidnu lovu na njemu, a on je u New Yorku je imao drugo kolo Grand Slama i već vrlo pristojni money prize.

- Mogao bih se okladiti da je i ovoga puta Denis stavio nešto na mene – pomisli, pogledavši zadovoljno semafor na kojemu je bilo ispisano njegovo pobjedničko ime.

Tekst je prenešen iz knjige Dražena Prćića  COME & BACK (Nastavak WILD CARDA)