Dužijanca 2015.: Stipan
Kujundžić, višestruki prvak natjecanja risara
Bez dobre kose ne možeš biti dobar
risar
Iako mu poljoprivreda nije osnovno
zanimanje, Stipan Kujundžić je godinama neprikosnoveni
pobjednik natjecanja risara koje se u sklopu zajedničke proslave
žetelačkih svečanosti – Dužijance svake godine održava na
posvećenoj parceli izabranog domaćina. I ove godine će, jer je
njegov sin Marinko (kojem je prepustio obiteljsko mjesto u
natjecanju) spriječen, ponovno sa svojom risarušom izaći na start
natjecanja najboljih majstora risa i na parceli Stipana Šarčevića
pokraj Žednika pokušati još jednom obraniti primat prvog među
njima.
»Odrastao sam na selu, u Maloj Bosni
pokraj Subotice, i od malih nogu sam zavolio sve u vezi risa. Nije me
zapadalo da kosim ali uže sam morao bacati«, nasmijao se
Stipan sjećajući se svojih početaka u polju iz danas pomalo
dalekih šezdesetih godina prošloga stoljeća i započeo priču kako
se uključio u ovaj lijepi običaj ovdašnjih bunjevačkih Hrvata.
NATJECANJE RISARA
Pokojni Stipan Romoda me 1991.
godine pozvao da dođem i vidim kako izgleda natjecanje risara. Došao
sam i pobijedio. I tako je bilo na svim sljedećim natjecanjima, sve
dok nisam ustupio mjesto svom sinu Marinku. Pa smo se sada
podijelili, kada on ne može onda ja uskačem, a tako će biti i na
ovoj Dužijanci 2015.
Na naše pitanje kako bi kao višestruki
šampion pojasnio značaj natjecanja risara, Stipan odmah ističe
jednu veoma važnu činjenicu:
»Ris je simbol djelatnosti koja je
hranila cijelu obitelj i ovo natjecanje je lijepi način podsjećanja
na vremena kada se letina ubirala na ovaj starinski način. Za
natjecanje risara je važna želja i volja sudionika, jer ako toga
nema onda je sve uzalud. Natjecati se znači i jako voljeti tradiciju
i običaje naroda iz kojeg si potekao.«
Koliko je vremena potrebno za
šampionsku dionicu na natjecanju risara?
»Za parcelu veličine 10 x 15 m ne
treba nam više od 20 minuta za kompletno urađen posao. Kad smo bili
u Županji na jednom sličnom risarskom natjecanju (kod nas se radi
18 stopa u križ, a kod njih u dva deveterca) gledajući
ostale natjecatelje koji su dionicu radili za petnaestak minuta,
kažem mojoj risaruši: 'Ružo, mi ovo možemo uraditi za plafon
deset minuta'.
Na koncu smo bili gotovi za sedam
minuta, a televizijska ekipa nije čak stigla ni kameru postaviti ne
očekujući da ćemo završiti tako brzo.«
DOBAR PRLJ – DOBRA KOSA
Interesiralo nas je na koji način se
risarski prvak priprema za natjecanje i postoje li neki specijalni
momenti koji pridonose brzini i kvaliteti obavljenog posla na posebno
odabranoj parceli izabranog domaćina.
»Prva stvar za dobar nastup je dobra
kosa, jer ako nemaš dobru kosu onda ne možeš ni biti dobar risar.
Znači mora se dobro namjestiti prlj, on je i suviše važan
da bi risaruša mogla lakše raditi. Bez dobrog prlja nema ni dobrog
rezultata. Zatim dobru kosu čini i dobro držalje, najbolja se
izrađuju od tzv. krunice, žilave grane koja se ne da lomiti i dobro
se savija i trebalo bi biti neke prosječne dužine do 1 metra.
Dužina je važna zbog usklađivanja i podešavanja prlja s
visinom žita, jer ako pogledamo bolje prlja na kosi je ono što je
heder na kombajnu. Onamo motovilo vuču unutra, a ovdje tebi prlja
slaže.«
TEHNIKA
Dobar hvat risara i njegova tehnika
kojom zahvata žito u mnogome odlučuju o brzini, ali i kvaliteti
otkosa. Što je po Stipanu Kujundžiću presudno za dobro odrađen
posao?
»Sve ovisi od samog žita. Ako je žito
jako gusto ne možeš široko hvatati jer risaruša nema gdje
poslagati snopove, a ako je život slabije i možeš izdržati tempo,
onda može i širi otkos. I opet ovisi puno i od kose, hoće li ona
sve uspjeti poseći i važno je dobro prosjeći ispod da risaruša ne
grabi nogama. Jer, ako ona zagrabi nogama onda je to vrlo nezgodno,
zgazi ga i poslije imaš veliku muku kositi ga.
Također za dobar ris su izuzetno važni
i dobri vremenski uvjeti, što je toplije to je bolje. Zato su nekada
naši ljudi nosili te široke hlače – gaće, jer one su toliko
široke i kako se ti krećeš u njima struji zrak i uopće ti nije
vruće.«
RISARUŠA
Uvijek se u prvi plan stavlja risar,
pobjednik natjecanja, ali u pobjedi velikog udjela ima i njegova
risaruša bez koje zasigurno ne bi bilo ni pobjede. Koliko važno
imati dobru i spretnu risarušu?
»To je timski posao, kada govorimo o
natjecanju risara. Ako risar dobro pokosi, dobro složi, risaruša
stiže i povezati otkos, jer praktično kada risar radi posljednji
posljednji otkos život je skoro već povezano. Ali sam risar nije
dobro poslagao, risaruša ne može povezati i stvara se zaostatak u
vremenu. Bez dobre risaruše nema ni dobrog rezultata, niti
kvalitetno odrađenog posla«, na koncu je istakao risarski šampion
Stipan Kujundžić.
Hoće li i ove godine biti najbolji
vidjet ćemo uskoro na ovogodišnjem natjecanju najboljih risara na
parceli Stipana Šarčevića pokraj Žednika.
Antrfile
Tradicija
»Kada sam u polju i radim ris kao da
se vraćam stotinama godina unazad u prošlost mojih predaka i
ponosan sam što mogu biti dio naše lijepe tradicije«, kaže Stipan.
DUŽIJANCA 2015: Stipan Šarčević,
poljoprivrednik iz Starog Žednika
DOMAĆIN RISARIMA
Generacije moje obitelji žive i rade
na salašu 336* Stipan Šarčević će skupa sa svojom obitelji biti
domaćin ovogodišnjeg Takmičenja risara* Natjecanje
najboljih risara i risaruša bit će organizirano na njivi koja se
nalazi na ulazu u Stari Žednik
Serijal tekstova o predstojećoj
Dužijanci 2015 započet ćemo na salašu 336, čiji će
vlasnik Stipan Šarčević skupa sa svojom obitelji
biti domaćin ovogodišnjeg Takmičenja risara, tradicionalne
etno manifestacije koja će se ovoga puta održati na njivi koju je
naš domaćin uzeo u najam od obitelji također Stipana Šarčevića.
U ponedjeljak smo sjeli u automobil, zaputili se prema salašu ove
domaćinske obitelji i na licu mjesta porazgovarali o životnoj
svakodnevici ljudi koji su odlučili živjeti na zemlji i od zemlje.
»Od svog rođenja živim na ovom našem
obiteljskom salašu, poput mog oca, ali i moga sina koji skupa sa
svojim sinovima ovdje također živi i radi. U biti tradicija života
naše obitelji na ovom prostoru datira još unatrag nekih 120 godina
kada je moj pradjed skupa sa svoja dva sina podigao stari salaš,
koji se nalazi u blizini ovog našeg salaša podignutog 1924. godine
u koji je prvo uselio moj djed, pa otac i na koncu mi svi, koliko nas
danas ima na našem salašu 336«, s ponosom nas je upoznao s
poviješću bitisanja njegove obitelji na ovom lijepom i nadasve
uređenom salašu, njegov vlasnik i domaćin Stipan Šarčević.
POLJOPRIVREDA, PERADARSTVO I STOČARSTVO
»Već u dvanaestoj godini sam prvi
puta sjeo na traktor i evo već pune 42 godine sam aktivno angažiran
u svim poslovima vezanim uz zemljoradnju, a tako je i sa svim ostalim
ukućanima na ovom imanju. Nikad nitko nije bio drugdje uposlen
izuzev u poslovima vezanim za obradu zemlje, ali i uzgoj pilića,
svinja i stoke. Moram priznati kako je ta moja odluka u ono vrijeme
bila dosta teška iako nisam imao dvojbu, jer su se svi moji školski
drugovi odlučili dalje obrazovati, a ja sam se odlučio posvetiti
zemljoradnji. Što je vrijeme dalje odmicalo pokazalo se kako sam bio
apsolutno u pravu i da nisam nimalo pogriješio u svojoj životnoj
odluci. Na koncu, uspjeli smo dosta toga stvoriti; osigurao sam
egzistenciju i svom sinu, a samim tim i njegovoj obitelji i svi skupa
radimo na ovom našem imanju. Osim poljoprivrede, bavimo se i
stočarstvom, a imamo i svoje silose za 130 vagona stočne hrane,
našu mješaonu i sami pripremamo cijeli proces prehrane naše stoke.
Supruga i ja imamo živinarsku farmu, bavimo se proizvodnjom jaja i
18 nedjeljnih kokoši, dok sin drži tovne krmače i prasad, a usput
imamo i ovaca, jer to je svojevrsna tradicija ovoga salaša, prije
svega zbog njegovog dvorišta a i ovce pojedu sve ostatke od
proizvodnog procesa hrane«, nastavlja sugovornik.
KONSTANTNO USAVRŠAVANJE
Stipan Šarčević i njegova supruga
nedavno su se vratili sa studijskog putovanja u Nizozemsku, gdje su
skupa s drugim poljoprivrednicima iz Srbije imali priliku upoznati se
s načinom rada svojih kolega iz zemlje tulipana.
»Bili smo na farmama, pričali s
ljudima i upoznali se s njihovim iskustvima u radu i odnosu države
prema njihovom radu. Mi ni u čemu ne zaostajemo za njima, niti u
mehanizaciji niti u bilo čemu, a zemlja i klima su nam mnogo bolje i
kvalitetnije, no njihova organiziranost i odnos države prema njima
je daleko iznad naših prilika. Nažalost tako je, ali mi moramo i
dalje raditi i truditi se biti što bolji u našem poslu i stalno se
usavršavati. Svojevremeno sam u sličnim studijskim posjetima bio u
Danskoj i Njemačkoj, a stečena iskustva sam nastojao primijeniti u
praksi«, ističe Šarčević.
VRIJEME ŽETVE
Na naše pitanje kakva su očekivanja
glede predstojeće žetve, naš domaćin nije siguran kakav će biti
konačan prinos, a konačne prognoze su uvijek nezahvalne.
»Ovih desetak posljednjih dana kako
sunce prži zasigurno će imati utjecaja na konačni prinos i smanjit
će ga znatno. Mi smo u proteklih nekoliko godina navikli na prinos
od najmanje 7 tona i više po hektaru, ali nekako mislim kako će ove
godine ipak biti manje«, kaže sugovornik.
DUŽIJANCA 2015
Natjecanje
najboljih risara i risaruša bit će organizirano na njivi Stipana
Šarčevića koju je naš domaćin Stipan Šarčević uzeo u najam,
a koja se nalazi na ulazu u Stari Žednik kod table s natpisom mjesta
s lijeve strane.
»Nažalost, ovdje na našem salašu
nismo imali mogućnosti organizirati ovu veliku manifestaciju, njivu
imamo ali nemamo mogućnost parkinga za 500 vozila i kvalitetnu
organizaciju pratećih tehnikalija. Postojala je velika želja da se
sve to organizira ovdje, ali smo u konačnici ipak došli do
zaključka kako je ipak najbolje i najpraktičnije cijelu
manifestaciju organizirati na tom prostoru«, pojasnio nam je naš
domaćin i na koncu nam kazao što za njega znači Dužijanca
i sudjelovanje njegove obitelji u njoj.
»Volimo Dužijancu, ona je dio
nas i mi smo neraskidivi dio nje. To je naša tradicija i mi ćemo je
čuvati i njegovati dokle nas bude. Kao što ćemo ostati vjerni
našem salašu, zemlji i radu i životu na njoj«, zaključio je na
koncu Stipan Šarčević, domaćin predstojećeg risarskog
natjecanja.
Dužijanca 2015: Vlatko Vojnić Purčar,
organizator svečane povorke
Sve je teže pronaći dovoljno konja
»Nekada je to bilo sve drugačije.
Svaki domaćin je imao konje i nije bilo problema okupiti ih za
svečanu povorku. A danas ima više traktora nego konja«, uzdahnuo
je Vlatko Vojnić Purčar, organizator svečane povorke na
Dužijanci na početku našeg razgovora. Ovo će biti osamnaesta
godina kako je aktivan u organizaciji svečanog defilea kočija i
konjanika na završenoj manifestaciji povodom završetka žetelačkih
svečanosti, i dalje je pun entuzijazma u nastojanju da sve protekne
u najboljem redu, ali se, nažalost, mora nositi i s brojnim
objetivnim okolnostima koje nosi novo doba u kome živimo.
KONJI, NAŠI KONJI
»Kadgod su ljudi bili znatno više
vezani za konje nego što su to danas. Manje je vremena, jer konj
traži puno angažmana, manje je novca, a konji su skupi za držanje.
Također, kako sam već kazao konj je nekad bio nasušna potreba za
rad i bez njega se nije moglo, a danas je njegovo mjesto zauzeo
traktor. Isto tako kao što se danas domaćini trude imati što bolji
traktor nekada su se trudili imati što bolje i kvalitetnije konje. A
znali su imati i dva, tri para konja, u zavisnosti koliko su veliki
posjed imali. Onda je bilo lako raditi povorku za Dužijancu, jer
onda su se mogli birati najljepši od najljepših konja s kojima će
se izađi pred javnost. Konji su bili kako mi kažemo udekani, bili
su u radu i nje bilo nikakvih problema. Danas mjesto njih rade
traktori i ljudi koji ih drže imaju ih samo zato što ih vole. Isti
je slučaj i kod mene, i sam imam par kobila, jedna je čista s
papirima rase Nonius, a druga je obična. I one su mezimice,
jer se zemlja više ne obrađuje s konjima. Ova starija je već
sudjelovala u povorci, a moj sin Marko ju je jašio, noseći
barjak i na dječjoj Dužijanci i na natjecanju risara. Nažalost,
niti za njih nemam dovoljno vremena, pa neće biti uključene u
ovogodišnju povorku, ali srećom imam veliki ispust pa su barem
slobodne pasti po cijeli dan na otvorenom«, iskren je naš
sugovornik.
ORGANIZACIJA POVORKE
Na naše pitanje da nam pojasni kako
praktično izgleda organizacija svečane povorke za Dužijancu Vlatko
uz mali osmijeh spremno odgovara: »Angažman oko organizacije
povorke i kontakata s ljudima koji se bave konjima jednostavno traje
tijekom cijele godine. Jer mnoge su okolnosti s kojima se treba
rukovoditi i nastojati ih držati pod kakvom takvom kontrolom, i
ništa se ne može prepustiti slučaju. Primjerice baš danas idem na
sprovod jednom našem konjaru i ostajemo bez jednog para konja na
koje smo proteklih godina računali, a to se jednostavno mora
nadoknaditi. Za kvalitetnu organizaciju jedne povorke potrebno je
najmanje petnaest pari konja, da sjednu svi bandaši i bandašice te
njihovi pratitelji i taj minimum se jednostavno mora osigurati. Što
u današnjim okolnostima postaje sve teže, dok je primjerice za
jubilarnu 100 Dužijancu nedostajalo nekoliko parova da imamo isto
toliku okruglu brojku konjskih zaprega.
PRIPREMA KONJA
Na koji način se konji pripremaju za
svečanu povorku i koje sve radnje prethode njihovom prikazivanju
pred mnogobrojnom publikom na gradskim ulicama Subotice?
Jedan dan prije povorke je obvezno
kupanje, čišćenje kopita i potkivanje ukoliko je potrebno. Na dan
povorke konju se stavlja svečana oprema i sve što idu uz nju,
ujutro rano pred polazak je timarenje. Moram istaknuti jednu
činjenicu koju mnogi smetnu s uma, naši ljudi još uvijek idu tzv.
pješice s konjima na svečanu povorku. To znači da umjesto
automobilima i prikolicama, kako to u Hrvatskoj rade kada su u
pitanju slične konjske povorke, naši ljudi primjerice iz Bajmaka
se kreću zorom u tri, pola četiri kako bi na vrijeme stigli do
Subotice i priključili se svečanoj povorci. A onda usput moraju
paziti da se konji ne oznoje, ne uprljaju i povrh svega ako je
oblačno tijekom cijeloga puta strepiti da ne padne kiša.
ZADOVOLJSTVO DOBRO OBAVLJENOG POSLA
Što za Vlatka Vojnić Purčara znači
Dužijanca i organizacija svečane povorke o kojoj se brine već
cijele jedno životno punoljetstvo, naš sugovornik nam priznaje:
»Najveće zadovoljstvo je meni osobno
ujutro u devet i petnaest, na dan Dužijance, kada bandaš i
bandašica nakon blagoslova izađu iz Kerske crkve (crkva sv. Roka
op.a), kada je sve već namješteno na semaforu na Beogradskom putu i
kad mogu kazati konjaniku koji predvodi kolonu da može krenuti. U
gradu kada povorka kreće iz katedrale je već sve namešteno, ali u
Keru uvijek postoji bojazan hoće li se svi koji su obećali pojaviti
i zauzeti mjesta u povorci i hoći li imati dovoljno mjesta za sve
bandaše i bandašice. Kad vidim da je sve u redu, svečana povorka
može krenuti i moj posao organizacije je u velikoj mjeri uspješno
završen«, nasmijao se još jednom Vlatko Vojnić Purčar.
Organizacija još jedne svečane povorke je u punom tijeku i još
treba raditi na njoj.
Antrfile
Nasljednici
»Kćer Nina više voli konje od
sina Marka i kako sada stvari stoje, prije će me ona naslijediti u
ovom poslu«, kaže Vlatko.
