Time for goodbye

Tijekom svoje četverogodišnje profesionalne karijere ''zakašnjelog'' teniskog profesionalca započete u 28 godini nevjerojatnim debijem u kvalifikacijama umaškog satelita i još nevjerojatnijim nastavkom na centralnom terenu Stella Marisa, na otvorenju Croatia Opena protiv branitelja naslova Carlosa Oye, Boris Božjaković je sredinom treće godine profi tenisa uspio stići do 58. mjesta svjetske ranking ljestvice. Na putu probijanja do magičnog broja 100 unutar kojega započinje prava, ozbiljnija profi teniska priča u kojoj se već igra za veće bodove, ali i znatno veće novčane nagrade, Božjaković je osjetio sve krajnosti tenisačkog zanata. Pun želje za igrom na velikoj sceni, sputavane tijekom godina koje su ostale izgubljene u subotičkom zatočeništvu financijske sputanosti, Boris je odigrao sve moguće turnire na kojima je sukladno svom rankingu mogao nastupati. Pobjede na nekoliko manjih Futuresa u teniski neatraktivnijim zemljama donijele su mu početni kapital bodova za prvi ozbiljniji uspon na svjetskoj ljestvici i priliku nastupa u kvalifikacijama prvih challengera.Na koncu prve profi godine uspio je ući ispod 300, što je za samo nekoliko mjeseci predstavljalo zavidan uspjeh za jednog dvadesetosmogodišnjaka na početku karijere. Drugu godinu na touru proveo je na  najtežem putu svakoga profi tenisača, nastojeći spustiti se nadomak prvih 150 igrača, poziciji koja garantira mogućnost igranja većine ATP turnira i osigurano mjesto u kvalifikacijama za Grand Slam i Masters seriju.Iako se moralno protivio wild cardovima, na koje je uz očev utjecaj u teniskom svijetu susjedne zemlje mogao računati na nekoliko jačih turnira u Italiji, vremenska stiska i objektivni vremenski škripac godina u koje je polagano zalazio, na koncu je morao popustiti svome životnom svetonazoru. Pietro Pasquale osigurao mu je pozivnice glavnog ždrijeba za ATP Palermo i Milano, te istu za kvalifikacije Rimskog turnira iz Masters serije. Prolazak prvog kola u Milanu, te četvrtfinale Palerma ubrzano su ga katapultirali za nekoliko desetina mjesta, a sretna teniska zvijezda nije ga napustila niti u gradu snova, vječitom Rimu. Iako je izgubio posljednju rundu kvalifikacija protiv Njemca Ohlschreibera, otkaz dvanaestog nositelja Francuza Imona uveo ga je u glavni ždrijeb kao lucky losera. Tako je njegova zvijezda mora (Stellla Maris)  nastavila sijati i na glavnom terenu Foro Italica, kada je nakon Carlosa Oye dobio novu priliku susreta s još jednim igračem iz TOP 10, Britancem Urrayem. Niti ovoga puta, realno nije imao objektivnu priliku za nešto više od časnog poraza, ali je pobrao veliki pljesak publike osvajanjem prvoga seta protiv još uvijek nedovoljno ugrijanog šestog igrača svijeta. No, unatoč porazu, neočekivani debi na velikoj masters sceni donio mu je i prvo ozbiljnije interesiranje sponzora, pa je vagajući nekoliko ponuda odabrao, posve logično temeljem svoga cjeloživotnog sportskog nazora, Head rekete i njemački Adidas, opremu koju je oduvijek sanjao. Iako su neki proizvođači nudili i bolje uvjete. Opravdavanje pozivnica osiguralo mu je i određeni kredibilitet u očima organizatora nekih drugih turnira, i bez ikakve protekcije uskoro su uslijedili i pozivi direktora natjecanja u Barceloni, Sopotu, Beču i Bordeauxu. Kao najstariji debitant na touru, Boris Božjaković je predstavljao i odličnu motivacijsku reklamu za pomjerene granice teniskog sporta, a njegov iznad svega viteški pristup igri i novinarsko otkriće nevjerojatne priče njegova života dodatno je osiguralo još veće interesiranje za njega. Napose, s diplomom Ekonomskog fakulteta bio je jedan od rijetkih igrača na touru, uz  Splićanina Načića diplomirana pravnika, koji se mogao podičiti akademskom naobrazbom. Od nastupa u Rimu, njegova karijera naglo je krenula brzim koracima i poput legionara nekadašnjeg Rimskog carstva, počeo je osvajati mjesta na putu prema ulasku među zbilja najbolje tenisače na planetu. Na početku treće profi godine uspio je po prvi puta probiti magičnu granicu stotke, osigurati iravne nastupe na Grand Slamovima, i nakon nekoliko turnira i ustaliti se među onima koje teniski svijet gleda drugim očima.

Imao je nekoliko prilika za ulazak u TOP 50, ali pored kratkotrajnog tugovanja za propuštenim prilikama i porazima protiv igrača koje je možda i mogao dobiti, nikada se nije žalostio previše. Žalosti je ionako bilo previše tijekom njegove mladosti i skromnog života, u učestaloj financijskoj oskudici, na račun svoje samohrane majke Jadranke. Tenis je uvijek shvaćao isključivo kao igru. Igru u kojoj je uživao igrajući je, gotovo cijeloga života zabadava, a kamoli sada kada je za svoje nastupe bio i više nego solidno plaćen. Igrajući prošao je cijelim svijetom, proputovao svih pet kontinenata nadoknađujući sve propuštene godine godine oskudice i sanjarenja o financijski nemogućim destinacijama. Avionom je po prvi puta letio upravo zahvaljujući odlasku na seriju Futuresa u Maroku, a ubrzo potom, kroz godine koje su uslijedile ''naletio'' se destinama tisuća milja, živeći posve normalan nebeski život stotine profi tenisača.

Samo prije četiri godine stižući nakon cjelonoćne vožnje, busom u Umag na svoj prvi profesionalni turnir, preciznije kvalifikacije satelita, Božjaković nije ni mogao pomisliti kako bi njegovo ime moglo jednoga dana osvanuti među 100 najboljih igrača planeta. Kao i svaki tenisač, u dubinama svoga ega i snova koji ga prate, ''zamišljao je i vidio sebe'' na velikoj sceni, ali u tom trenutku početka umaške avanture sanjao je samo o prolasku kvala na satelitu. Kvalifikacije je prošao, ali zbog povrede mišića u prometnoj nesreći skupa s Denisom, nije bio u prilici zaigrati u glavnom turniru satelita. Igrom sudbine, dobio je priliku zaigrati odmah u glavnom ždrijebu ATP turnira vrijednog 400.000 eura i to još protiv kralja umaške šljake. U četiri sezone teniskog profesionalizma prošao je sve etape na touru, jednakom snagom i žarom boreći se i na Futuresima i na Grand Slamovima. Princip je uvijek bio isti. Igrati i pobijediti, ako si bolji. Ali godine su počele uzimati danak mladosti, a porazi su počeli bivati češći nego pobjede. I polagano je sve to prestajalo imati smisla. Treninzi, putovanja, turniri. Svakoga dana, svakoga tjedna. Godinu za godinom. Životni san je uspio proživjeti na najljepši mogući način, a i zašteđeni konto u banci, uz pametna ulaganja, bio je dostatan za lagodnu prijevremenu mirovinu. Iako službeno  još nije  pomišljao oglasiti prestanak aktivnog bavljenja profesionalnim tenisom, Boris je bio sve sigurniji kako se igrački više neće vraćati na teren. Trenutačno 98. mjesto, na kojem se njegovo ime nalazilo na ATP ljestvici, vrlo uskoro je moglo nestati iz TOP 100 jer je zbog ozlijede butnog mišića već otkazao nekoliko turnira i ozbiljno razmišljao otkazati i nastup na US Openu, posljednjem Grand Slamu sezone na kojemu je branio prošlogodišnje drugo kolo. Mogao je, prema važećim pravilima zatražiti i tzv. zaštitni ranking zbog ozlijede, koji bi mu garantirao mirovanje pozicije na ranking ljestvici. Ali jednostavno to nije želio. U njegovoj glavi već dugo je mirovala odluka svojstvena igračima koji zagaze u četvrtu deceniju života.

Često se znao sjetiti riječi svoga pokojnog trenera Pasaka: ''Treba otići dok te poštuju, a ne kada ti se skriveno smiju''. I njegov coach Denis Fallazzi, kada bi se povremeno napio, znao bi u napadu iskrenosti kazati ''Kako postaje nezgodno kada te deru oni koje bi u normalnim okolnostima ti derao''. Oboje su bili u pravu. Dolazilo je vrijeme za good bye aktivnom igranju... 

COME & BACK (WILD CARD 2)

 

Nova godina

NOVA GODINA

Novu godinu sam prespavao. Ne iz nekog protesta, inata ili bunta, već jednostavno nisam imao volje proslavljati posljednji dan godišnjeg kalendarskog određivanja naših života. Jaka stvar, 31. prosinca i sad svi moramo poludjeti zbog toga, dovoljno sam lud i bez Silvestrova. O dočeku i usiljenom slavlju da i ne govorim. Svi su kao nešto dobre volje, kurtoazno se razmjenjuju najljepše želje, a svakoga zaboli ona stvar. No, nikoga ne osuđujem zbog toga. Jednostavno život je skrenuo s ustaljene normale, ljudi su se promijenili i mnogo toga više nije kao prije. Uh, kako ovo zvuči, kao riječi neke rock pjesme, iako nisam baš neki rocker. Svejedno.

1. siječnja

Prvi puta nakon dugo vremena, probudio sam se vrhunski odmoran i naspavan. Nije ni čudo kada sam sinoć, tj. prošle godine zaspao nešto prije deset sati, a sada je budilica nasuprot moje glave pokazivala skoro identične, ali sada ovogodišnje vremenske vrijednosti. Prokleto računanje vremena i njegovog protoka, vječito robovanje odrednicama zadatog življenja iskazanog u satima, danima, godinama. Život nam svakako prolazi. Baš to mi je prvo palo na pamet u Novoj godini, svejedno kojoj i apsolutno nebitnoj. Jer što znači jedna u stotinama i tisućama milijuna proteklih, jer tko zna koliko ih je uopće bilo ili će ih biti dosad. Znanstvenici imaju svoje teorije, pa nakon protoka određenog vremena dođu do neoborivih dokaza kako su njihove prijašnje teorije neotočne i ponovno imaju nove. Još točnije i pouzdanije.
Život prolazi...- izgovorio sam svoje prve novogodišnje riječi, nakon gotovo dvanaestočasovnog kvalitetnog sna u kome sam »premostio« dvije kalendarske godine i buđenja u 43. prvom siječnju svoga života. Tu teoriju niti jedan znanstvenik još nije uspio oboriti, ali ja sam je želio nekako »ublažiti«. Na neki svoj, osobeni način. Iako mi to svih proteklih godina to još uvijek nije polazilo za rukom.
Novogodišnji mir koji je vladao mojoj samačkom gajbom prekinuo je prodorni zvuk petarde koja eksplodirala padajući u ravni prozora moje spavaće sobe. Tijekom noći ih je palo i grunulo na stotine u neposrednoj okolici, ali niti jedna nije imala snagu prekinuti snagu mog vrhunskog međugodišnjeg spavanja. A to je već bio dobar znak. Još uvijek sam bio sposoban zaspati snom pravednika. U biti dobar san i sposobnost »prespavavanja« bili su mi oduvijek jača strana nasuprot konfrontiranju određenim problemima. Nisam bio heroj, ni kukavica, nego više bjegunac od surove stvarnosti, s kojom se u prošlosti svoga bitisanja često puta nisam mogao pomiriti. A kada bih se posvađao sa stvarnošću, često bih pobjegao »pod deku« i zatvorio oči. Oprobani recept primjenio sam i jučer, oprostivši se na svoj način od stare godine.
Nisam želio odmah ustati iz postelje, namjeravajući još malo produljiti ugođaj toplog, ugodnog okruženja u snenom brlogu. Kanonadu petardi koja je započela u orkestraciji klinaca s četvrtog, posljednjeg kata zgrade u kojoj sam živio posljednjih godina, odlučio sam neutralizirati pritiskom opcije play za CD player na mom univerzalnom daljincu, magičnoj spravi za pokretanje kompletne audio video tehnike koja mi se uvijek nalazila na dohvatu ruke. Nagurao sam »Savage Garden« do polovice razumne snage, i ugodni vokali australskog dua zagospodarili su prostorom. Volio sam ih slušati, zbog odlične glazbe, ali i njihove životne priče krunisane instant uspjehom jedne od milijun garage bendova diljem ovog našeg planeta. Blago njima, imaju glazbu i lovu od nje, a imaju i ljeto, koje je sada vladalo njihovom zemljinom poluloptom. Ja sam imao njihov CD i prema prognozama sve jaču nadolazeću zimu. Dobro, imao sam i nešto kinte na strani, pa nije bilo razloga za neki veći bedak, osim čiste, naivne zavisti prema ljudima koji su uspjeli dosegnuti svoj san. Momci su spržili prave stvari u pravo vrijeme, prodali ih i sada uživaju. Svaka čast.
»Divljaci« su krenuli put mjeseca i natrag (To the moon & back), a ja sam im se odlučio pridružiti...  

Dijalog

U spoju najgore moguće ranojutarnje kombinacije oštra sunčeva zraka probila se kroz pukotinu na staroj roletni spavaće sobe, pogodivši me izravno u usnulo lice, dok je metalni zvuk odvratne turbo folk melodije iz mobitela moje kćerke nemilosrdno zaparao tišinu našeg stana. Impuls bijesa zaputio se brzinom svjetlosti iz mraka mog korteksa, uzbunivši cijeli moj nervni sustav u rekordnoj brzini i refleksno mi podižući teške kapke. Ako bi se ocjenjivali najgori mogući scenariji ulaska novi dan, priloženi uvod zasigurno bi, glat, konkurirao u sami vrh, s velikim izgledima za finalno osvajanje prvog mjesta.

- Isključi to govno...zaurlao sam kroz zatvorena vrata, iznenađujući se još odvratnijim zvukom svog promuklog glasa koji je izlazio iz dubina mog, još uvijek, ležećeg tijela.

- Nije to nikakvo »g« i nije lijepo da rano ujutro koristiš takve riječi...ubrzo je stigao piskutavi odgovor tinejdžerskog glasa u vlasništvu moje trinaestogodišnje kćeri D., ali i olakšanje u spoznaji da odvratna srceparajuća melodija više nije »parala« moje mentalno zdravlje. Uslijedilo je nekoliko trenutaka ugodne tišine, promijenio sam položaj glave na jastuku i vještim manevrom izbegao nebesku lasersku zraku i gotovo istovremeno vratio se u spokoj prekinutog sna. Nestajući u besvjesnost, pomislio sam kako je sve ovo samo dio ružnog snenog doživljaja, koji se ne događa u mojoj realnosti. Nažalost, bio sam u velikoj grešci...

- Treba mi 2750 dindži za prvu ratu ekskurzije, 320 za radne listove i 80 za užinu...piskutavi glas moje voljene D. paralelno je ušao, skupa s njom kroz otvorena sobna vrata u prostoriju i moju, sada već ozbiljnije, oštećenu konstrukciju sna...i, molim te malo brže, jer već solidno kasnim u školu.

- Kakvu sad opet lovu...ponovno sam ispustio onaj isti odvratni glas, u svome bunovnom vlasništvu... je li to škola ili banka?

- Poštedi me tvojih duhovitosti, please, kasnim...otvarajući oči uspio sam vidjeti samo njezina leđa, jer se prednjica već ogledala u velikom stilskom zrcalu nekadašnje bračne spavaće sobe.

Uzmaka više nije bilo, a niti najmanje vjerojatnoće za nastavkom spavanja. Izravni razgovor, uz njezin prodor na moj teritorij, pokidao je i posljednju snenu nit protekle noći i dan je službeno započeo. Na najljepši mogući način. Prvo sam ostao bez sna, a ubrzo ću i bez novca. Super kombinacija.

• Čini mi se da ideš u školu, a ne na modnu reviju. Prestani se gledati, lijepu smo te napravili, i donesi mi novčarku za taj prokleti harač.

Lijepu, pogledaj ove debele butine. Moram na dijetu...započela je D. svoju poznatu tiradu nezadovoljstva glede sopstvenog izgleda.

Onda ti neće trebati lova za užinu...nisam mogao propustiti priliku.

Za užinu jedem kiflu od neprosijanog brašna i pijem sok bez šećera, ako već hoćeš znati. Ili bi, možda, želio štedjeti na zdravlju svoje jedine kćeri...glas joj je postajo sve tiši, kako se udaljavala u smjeru blagovaonice u kojoj se nalazila moja jadna novčarka.

Sada je, nažalost, već kasno...promrmljao sam za sebe.

Nešto si rekao tata...trinaestogodišnja furija već je, ponovno, bila pokraj moje postelje, pružajući mi staru novčarku crne boje. Dar moje bivše supruge, a njezine majke, za našu petu godišnjicu braka. Otvarajući preklopni pretinac, na tren mi je zastao pogled na njezinoj slici, koju, unatoč njenoj sramnoj izdaji naše bračne zajednice, nisam izvadio iz počasne odaje svoje novčarke.

I osuđeni na smrt imaju pravo na posljednje riječi, zar ne...pogledao sam svoju D. i, unatoč svim ranojutarnjim neugodnostima u njezinoj kreaciji, nasmijao se sretan. Moja jednica bila je središnjica univerzuma u kojemu sam obitavao proteklih četrdeset godina, a u koji je ona ušla jednog kolovoza prije trinaest godina.

Koliko smo rekli...

2750 za ekskruziju, 320 za radne listove i 80 za užinu, sve u svemu 3200.

Ako nisam zaboravio računati, to bi bilo 3150. Što ti imaš iz matematike?

Pet.

Vidim da dobro računaš, ali u svoju korist...nasmijao sam se pružajući joj traženih 3200.

Zato i imam pet. A sada me oprosti, zbilja moram krenuti. Ćao tata...

A pusa. Za iskamčenih 3200 mislim da zavređujem i dvije.

Nemojmo pretjerivati. Bit će dovoljna i jedna...sagnula se i izvršila svoju »dužnost«. Od kada je zakoračila u pubertet svaki kontakt samnom predstavljao joj veliki problem.

Ćao...

Kada dolaziš?...moje zakasnelo pitanje ostalo je bez odgovora, izgubivši se u snažno zalupljenim vratima i okretaju ključa u bravi.

Uslijedio je uzaludan pokušaj ponovnog povratka u bezbrižnost besvijesti, ali dva puta pokidani san nije se više mogao »krpati« i poslije nekoliko prevrtaja u postelji, odlučio sam ustati

Fat is good

                                                     Fat is good

-100...pogled nevjerice „zaledio“ se fiksiran u troznamjenkastu brojku na kojoj se zaustavila kazaljka kućne vage, označavajući trenutačnu tjelesnu težinu Dalibora Mršića - - Bravo majstore, dobrodošao u klub...pomisli silazeći s okrutne sprave, koja se nalazila u kutu malene kupaone, još manjeg podstanarskog stančića. Gotovo refleksno, uhvatio se za salastu „zimsku gumu“ opasanu oko vibrirajućeg trbuha, slegajući bespomoćno ramenima u znak priznavanja krivnje.
U biti i nije bio, nešto pretjerano, iznenađen rezultatom aktualnog kilogramskog stanja stvari, jer se njegova masa već mjesecima vrtila na magičnoj granici „okrugle cifre“, ali jedno je imati 98 ili 99 kg, ali imati punu stotku to je već posve druga priča. Jer prema jednoj od mnogobrojnih podjela ljudskog roda, stoji i ona kako se ljudi dijele na mršave i debele, a nije teško pogoditi kojoj kategoriji pripadaju „troznamjenkasti“. U hipu ga je obuzelo trenutačno osjećanje malodušnosti, kombinirano iznenadnim naljetom samosažaljevajućeg  vala depresije izraženog paničnim pokrivanjem usta, jednog od glavnih krivaca za „poraz na vagi“. Kroz ista ta usta prošli su milijuni kalorija tijekom svih proteklih četrdeset godina, naravno maskirani u brojnim ukusnim gastronomskim varijacijama svakodnevne absorpcije. Bili to „slaniši“, znači sve što bi se kategorijski podvesti pod hranu koja ne sadrži šećer ili klasični „slatkiši“ u punom i najslađem smislu ove delicijske odrednice, u trenucima slabosti sve je prolazilo put dubine želuca. I što je najstrašnije, od svega, zahvaljujući usporenom metabolizmu i sposobnosti gojenja i od same pomisli na hranu, godinama se to slagalo u težinsku planinu do čijeg vrha je danas konačno stigao. Na kotu broj 100.
Izlazeći iz kupaone, bacio je još jedan pogled na svjedoka optužnice koju je netom pročitao na njezinoj skali i brže bolje zalupio vrata najintimnije prostorije. Pomalo djetinjasto, barem na tren, pokušao je skriti tragove zločina i prividnim „bjekstvom“ od najobičnije kućanske vage za mjerenje tjelesne težine, odagnati neželjeno raspoloženje koje gaje sve jače obuzimalo. U munjevitoj akciji „spašavanja“ od osjećaja krivice, s jednog mjesta „zločina“, posve mahinalno se našao na mjestu gdje se on i „rodio“ u malenoj  kuhinji, koja se nalazila na drugoj strani hodnika. Mnogi putovi njegova dosadašnjeg života, gotovo uvijek su vodili, u smjeru izvorišta hrane i mjestima gdje se ona čuva. Frižider, smočnica ili kuhinjske police, bili su standardni spremnici „oružja“ protiv gladi, njegova vječitoga neprijatelja i pobjednika nad slabim karakterom glede hrane i uživanja u njoj. Osim klasičnih i opće prihvaćenih dnevno-večernjih termina standardna tri obroka, uvijek su tu bile dodatne prigode da se nečim „zapuše“ rupe između doručka, ručka i na koncu večere, tj. prve epizode u smiraj dana. Jer, kasno noćna repriza, gotovo uvijek poslije pola noći, bila je jedna od najvećih krivaca za definitivni prijelaz u kategoriju pretilnih osoba. Kao i bezbroj pojedenih kesica raznovrsnih slanih grickalica u vidu „kolateralne štete“ prigodom cjelovečernjeg buljenja u televizor, često puta jedine noćne zabave u monotonom samačkom životu.
Posve zaokupljen mislima teškim stotinu kilograma, nije niti primjetio kako je čisto mehanički otvorio vrata frižidera i zaronio glavu u njegove dubine. Svjestan iznenadne spoznaje da čini „još jedno zločinačko djelo u pokušaju“, snažno  zalupi big bossa zločinačke organizacije kojoj je i sam godinama pripadao.
-Hej debeli, zar ti stotka nije dovoljna? -  poviče naglas, ne mareći za kasni noćni sat odigravanja ove žive noćne more, u kojoj je za razliku od likova iz omiljenih horor filmova i serijala, ovog puta sam bio u naslovnoj ulozi. Ulozi od 100 kilograma žive vage.
Kao u jeftinom scenariju latinoameričkih telenovela kojih se, opet, grozio, u trenutku kada je pogledao na budilicu pokraj postelje, spremajući se spustiti na počinak, na njezinom elektronskom displayu upravo se ispisalo vrijeme od jednog sata poslije pola noći. Preciznije brojka jedan uz dvije nule.
Danas očito nije moj dan – pomisli, okretajući se na desni bok i popravljajući jastuk pod glavom.
Elektronsko bjelilo vrijemenskih oznaka na „Citizenovoj“ budilici bilo je jedini izvor svjetlosti u pomrčini Daliborove sobe, označavajući svoju osnovnu funkciju. Tri minute su nedostajale do četvrtog sata dana koji je još bio u noćnom povoju, uljuljkan u tamnom pokrivaču duge jesenske noći, kada je otvorio oči, poskočivši u postelji. Znoj sa orošenog čela skliznuo mu je niz obrve, izazivajući neugodno peckanje u predjelu beonjača. Protrljajući organe vida, usput se uvjerio kako je budan i siguran u bezbjednoj stvarnosti, daleko od sna iz kojega se netom probudio. Da bi bio potpuno siguran, u sljedećem trenu je upalio malu noćnu lampu i slabašna, ali ipak dovoljna količina svjetlosti pobijedila je tminu spavaće sobe. Svetlo plava“Reebok“ majica u kojoj je zaspao, obzirom kako nikad nije nosio klasičnu pidžamu, posve je promijenila osnovnu boju u znojavu tamno teget nijansu. Bio je total mokar i brže bolje se odlučio riješiti teškog i, po zdravlje, opasnog odjevnog predmeta. Studeni je zakoračio u drugu nedjelju svoga mjeseca, gradsko centralno grijanje je radilo na minimalcu producirajući skromnih 20 stupnjeva u prostoriji i prehlada ga je očas mogla zaskočiti. Urođena zimogrožljivost i osobno razvijena blaga hipohondrija, istom su ga natjerali da brzometno reagira glede odjevne promjene. Majicu je okačio na kvaku sobnih vrata, što je uvijek izazivalo sablazan njegove matere kada bi došla u posjet njegovom samačkom gnijezdu, jer u pitanju je bila relativno čista majica, baš kao i znoj na njoj, obzirom kako se sinoć prije spavanja neplanirano otuširao. Višegodišnji samački život davno ga je naučio racionalnom ekonomisanju glede prljavog i čistog veša, a prljava roba je morala biti doista neupotrebljiva da bi završila u korpi za odlaganje. Još solidno mamuran i bunovan, konačno sve protekle radnje bile su plod svojevrsnog mentalnog automatizma izazvanog naglim prijekidom noćnog odmora, brže bolje je potražio adekvatnu zamjenu za znojavu maju. Prvo što mu je došlo pod ruku bila je, par puta nošena, bijela potkošulja već dobrano „zrela“ za pranje.
-Bit će dobra do ujutru...pomisli, legajući natrag u postelju. Začuđujuće, sna koji ga je natjerao „u vodu“, uopće se nije moga sjetiti. U dubini moždane kore činilo mu se da se radilo nešto u svezi njegove debljine, ali ničeg konkretnijeg i djetaljnijeg nije se mogao podrobnije sjetiti. Glede znojenja ono mu se i prije događalo, kao posve logična posljedica prekomjerne tjelesne težine.
- Sve su to gluposti. I ta moja glupa stotka – pomisli, gaseći noćnu lampu.
Samo što je ponovno nestao iz svijeta realnosti, zakoračivši prvim korakom u nikad razjašnjeni i posve znanstveno objašnjeni svijet snova, kao u inat, nastavio je san-moru, krivca za naprasno buđenje usred noći.
Nalazio se u svojoj spavaćoj sobi, ležao na istom krevetu na kojem je u stvarnosti zaspao, i sve je bilo gotovo istovjetno realnosti iz koje se prije par trenutaka „isključio“. Sve osim njegove tjelesne mase, koja nije iznosila realnih stotinu kilograma već nemogućih, nevjerojatnih tri stotine oznaka za težinu. Zarobljen u moru sala, gotovo da i nije mogao  ustati iz postelje, već je provodio život u skučenom prostoru maloga podstanarskog stančića, živjeći u nekoj vrsti krletke iz koje zahvaljujući svojoj ljubavi prema hrani nije moga ni izaći. Namjesto standarne garderobe i odjevnih predmeta svojstvenih osobama iole regularne tjelesne mase, jedino što je mogao navući na sebe bile su ogromne beduinske galabije, široke pustinjske haljine svijetlih boja koje su nosili žitelji najnepristupačnijih pjeskovitih i užarenih predjela ovog svijeta. Za razliku od njih, lutajućih nomada u beskonačnom prostranstvu slobodne divljine, Dalibor je proživljavao dan za danom u monotoniji zatvorenog prostora. Sve dok jednog dana nije naprosto eksplodirao...
Eksploziju stotina kilograma želatinozne, salaste mase koja se razletjela posvuda, nadjačao je krik oslobođen iz dubine ostataka njegovog grla. Ponovno se probudio, ovaj put u još većoj vodi...
Prestrašen i preznojen, Dalibor je skočio iz postelje, paleći u hipu sva svjetla u svome stančiću na drugom katu starije četverokatnice u Kertvarošu. Velika ura na centralnom kuhinjskom zidu pokazivala je par minuta poslije pola pet i Mršiću je bilo jasno da od daljnjeg spavanja neće biti više ništa. Umivajući se ledenom vodom, kao da je poželio „ohladiti“ paklenu viziju jezovitog sna u kojemu se razletio u tisuće komada. Između dva zahvatanja vode, koja se prelivala preko njegovih drhtavih dlanova, uhvatio je zabrinuti pogled u odrazu kupatilskog zrcala. Upali podočnjaci tamnili su se ispod dva smeđa oka, čineći ga uvjerljivo starijim od četiri desetljeća njegova zemaljskoga postojanja. Potom mu se pogled spustio dolje u smjeru obnaženog trbuha, prigodom ustajanja brzo se riješio još jedne totalno mokre majice, i suprotno svakoj logičnoj konkludenciji, iznenada se počeo smijati razuzdanim smijehom. Podižući pogled prema zrcalu, uhvatio je široki osmjeh koji je uvelike popravljao dotada sumorni izgled njegova lica.
- Uopće nisam toliko debeo. Možda malo paranoičan, ali ne toliko debeo da bih se raspao u komade.
Brišući ručnikom lice, izašao je iz kupaone i još uvijek napola nag zaputio se do kuhinje. I posve nelogično, ali toliko svojstveno njemu samome, otvorio je vrata svog frižidera vadeći sastojke rano jutarnjeg doručka. Iz utrobe ledene kutije na kuhinjskom stolu, u ranu zoru drugog petka u studenom, „osvanula“ je ruda domaće kobasice, a potom svježi kravlji sir i staklenka krastavaca. Ne skidajući osmjeh s lica, Dalibor je, ne koristeći nož, odlomio komad jučerašnjeg crnoga kruha i slasno započeo s jelom.
- Pa makar se i raspao! – slegnu ramenima.