Dražen Prćić, Lijepe stvari,
Rotografika, Subotica, 2008.
Putovanje kao metafora o nasilju, izolaciji i
otuđenosti
Činom učestalih
odlazaka pisac u tekstu uspostavlja žuđeno i ljekovito drukčije, doduše negdje
drugdje (za sada)! No, budući da se uvijek iznova vraća iskazuje ne samo
energiju bijega u (samo)progonstvo, već i možebitnu želju za njenim
preokretanjem u osvajačku moć i (do sada) nedovoljno artikuliranu riješenost
odlučnog odbacivanja svega nasiljem nametnutoga, pa i
poretka samog
Do sada objavljeni romani Dražena Prćića (Subotica, 1967.) Moja klinka i ja (1992.), Završni
udarac (1997.), Film (1998.), Tajna
provincije (1999.), Uzmi sve (2001.), Kolos (2002.), Wild card tiskan u dva izdanja (2005. i
2006.) – uz to i u prijevodu na
srpski, mađarski i engleski, i D
(2007.) svjedoče o spisateljskoj energiji crpljenoj iz tkiva grada[1].
Njegovi su «gradski spisi» mali vodič kroz sudbine urbanih likova današnjice, a
implicite i kroz književno-kulturni prostor Subotice i Bačke. Oni su odmak od
svakog oblika sputanosti što ih sa sobom nose likovi iz seoske, agrarne
kulture, a grad kao nositelj kulturnopovijesnog pamćenja u ovim je tekstovima
predstavljen kao realni prostor modernizma od razmeđe na prijelazu XIX. u XX.
stoljeće, do danas. Može se steći dojam kako autor pribjegava stanovitom
«uljepšanju» realnog svijeta, što međutim nije posljedica pomanjkanja
sposobnosti uspostave kritičke distance već želja da se napisanim djelom, pisac
i njegov čitatelj, gestom odbacivanja ružnog, odmaknu od neželjene stvarnosti.
Ova konvencija dakako ima smisla samo ako je prihvaćaju obje strane, što se i
ostvaruje, ako je suditi prema broju prodanih primjeraka navedenih romana
Dražena Prćića.
ISPOVJEDNA PROZA –
Sve do sada rečeno vrijedi i za najnoviji njegov roman Lijepe stvari (2008.). Ova u mnogo čemu ispovjedna, autobiografski
ispisana proza, ocrtava vrijeme nedaleke prošlosti, a nju će naš pisac opisati
kao: «posve luda vremena u kojima svakodnevne normalne vrijednosti uopće nisu
važile», kada je ovdje na djelu rascjep, rastakanje i
tragedija grada, izloženog energiji brutalnosti i neuljuđenosti već viđenoj
1944.-1945., a prije toga 1941.-1944. i 1918. Uz Želimira, nositelja iskustava
piščevih, junaci ovoga djela su prijatelji iz djetinjstva Bibes, nesuđeni
šahovski velemajstor Miksi, njegovi razvedeni
roditelji Samantha i Krunislav, glasoviti pisac Pepi i drugi.
Neizravno,
suzdržano i obazrivo, već kako je i uobičajeno u dobro odgojena
Srednjoeuropejca, građanina napose, pisac se očituje i glede stava prema onim
ljudima s kojima živimo i prema kojima gdjekada čak možemo imati stanovita
razumijevanja, suosjećanja, pa i simpatija, od vremena na vrijeme, što razumije
se, ne znači da bismo im ikada povjerili odlučivanje o vlastitoj sudbini –
ukoliko bismo doista bili u prilici birati. Ne iscrpljujući se previše ovim
usudom, sučeljava zapravo vanjske pojedinosti preklapanja vremena teških
društvenih lomova s bezbrižnošću produljenog djetinjstva što ga prati
studiranje do tridesete – istodobno, ne prestaje razmatrati vlastiti nalog
tragom kojega bježi iz toga okruženja, zabrinut pred mogućom sudbinom doživotnog gluvarenja u
stegama soliterskog ropstva. Pisac i njegovu junaci do tada su već naučili –
grad koji je istinski slobodan nudi ne samo novu mrežu spoznaja u sferi
komunikacija i duhovnosti, nego i omogućuje
nastanak novih i drugačijih vrijednosti življenja. U takvom gradu nikada,
raznorazne, naplavine ne mogu preuzeti vodstvo i voditi glavnu riječ, niti u
jednom njegovom segementu. Stoga se poput mnogih
svojih vršnjaka pisac opredijelio za privremni bijeg iz prinude materijalnog i
duhovnog siromaštva koja ovdje prati društveni lom i krizu, prepušta se lutanju
i bazanju ulicama Segedina, Budimpešte, Graca, Beča, Venecije, Pariza i drugih
europskih gradova. Radije se odaje omami skitalaštva nego li ispraznom
nacionalističko-rušilačkom impulsu, nedajbože kakvog ostrašćenog divljanja i
orgijanja. U velikom luku izbjegavajući mešetare i prostake, svih fela – «i naše i vaše i njeve»!
KOORDINATE LUTALAŠTVA – Unutar koordinatnog
sustava vlastita lutalaštva Dražen Prćić je ispisao svoj novi roman Lijepe stvari kao niz epizoda s
putovanja i susreta s ljudima, spomenimo primjerice Stanislava Komazijeviča, recepcionara bečkog hotela Krönung[2] (82.), ili Jamezdina čovjeka iz Brčkog kojemu je otac nadjenuo ime prema
kultnom glumcu Jamesu Deanu («Starom se svidjelo,
spojio u jedno kako je pročito i eto mene. No, duga je to priča, a ja ti moram
rano ustat, jaro. U šest moram biti na šljaci, a noćas sam malo zaružio s nekim
našim kuravama. Mora se malo i živjeti. Ajd, laku noć i čuvaj se» (98.). A kada o vlastitoj potrebi za stalnim kretanjem razmišlja, zaključuje: «Putovanja su
nezgodna stvar. Skoro kao droga. Navikneš se na njih i poslije se nikako ne
možeš 'skinuti' (132.) Još ako pritom nemaš kintu za njih, ako što je bio moj
slučaj, onda to postaje pomalo traumatično». Pri kraju, uspostavljajući
korealciju teksta sa životom, bilježi: «Dani i godine su
prolazili pokraj mene, skupa s njima i ispitni rokovi koje sam makinalno
preskakao. Volio sam život, nisam volio učenje. Želio sam lijepe stvari, a
nisam imao kintu za njih. Duboko u duši sam znao kako će, jednoga dana s
diplomom doći i kinta, a s njom i lijepe stvari. Želio sam ići prečicom. Ali
nikako nisam uspijevao pronaći put» (125.).
PREKORAČENJE GRANICE – Pisac romana Lijepe stvari stasao usred ludila, kaosa i dekadencija raspadnutih država SFRJ i SRJ, vođen potrebom
za stalnim prekoračenjem granice i nepoštivanjem novonamjetnutih zakona, uistinu
hoće zabilježiti ne samo puki čin odlaska, već i razloge napada na ovakvu ili
onakvu državu, odnosno sve njene paradržavne produkte. Činom učestalih odlazaka
pisac u tekstu uspostavlja žuđeno i ljekovito drukčije, doduše negdje drugdje
(za sada)! No, budući da se uvijek iznova vraća iskazuje ne samo energiju
bijega u (samo)progonstvo, već i možebitnu želju za njenim preokretanjem u
osvajačku moć i (do sada) nedovoljno artikuliranu riješenost odlučnog
odbacivanja svega nasiljem nametnutoga, pa i poretka samog, ili ako baš tko
hoće i nužnost njegove «izdaje» i odbacivanja. Nezaobilaznu neodgodivost njegove destrukcije, kako bi se odbacile i
sve nakaznosti što ih ovdje producira.
Egzistencija u
kojoj se njen smisao i preporod uvijek mora tražiti i potvrđivati s onu stranu granice, postaje ne samo snaga
žudnje za drukčijim već i
nepokazanom mjerom i potrebom za drugotnošću.
Putnik odlazi ne da bi bježao već da bi se ojačan mogao vratiti rušeći snagu
nadziranja i nasilja nad čovjekom, uistinu nad simptomom smrti – što se
uspostavlja na granici i zbog granice.
M.Miković
