Interview s Goranom Ivaniševićem

Goran Ivanišević, nabolji hrvatski tenisač svih vremena

Na svakom polju nastojat ću pružiti maksimum

Već nekoliko mjeseci je trener Marina Čilića*Prihvatio je ulogu glavnog koordinatora svih selekcija u HTS-u* I dalje se aktivno natječe na Senior touru

Razgovor vodio: Dražen Prćić

Senzacionalni pobjednik Wimbledona 2001. godine, na kome je igrao još i tri finala, odavno je već kao igrač ušao u sportsku legendu, ali prestankom aktivne profesionalne karijere i dalje ne može bez tenisa. Nastupe na veteranskim turnirima, upotpunio je i trenerskim ulogama. Prije par mjeseci postao je trener najboljeg hrvatskog tenisača Marina Čilića, a prihvatio je i ulogu koordinatora svih

selekcija u Hrvatskom teniskom savezu.

HR: Poznavatelji prilika u hrvatskom tenisu su s velikim odobravanjem primili vijest kako ste se prihvatili dužnosti koordinatora svih starosnih selekcija u HTS-u...

U biti ja sam se tim poslovima bavio i prije samo je sada to sve dovedeno u službenu formu, te sada i formalno obnašam ovu dužnost ispred Hrvatskog teniskog saveza. Činim to zbog svih ljudi koji su u savezu i kojima je stalo da učinimo nešto dobro za budućnost hrvatskog tenisa.

HR: Hoće li se ova odgovorna dužnost kositi s trenerskim obvezama prema Marinu Čiliću, ali i s vašom seniorskom karijerom?

Marin je u ovom trenutku prioritet broj jedan i s njim planiram provesti 20-25 tjedana na ATP touru, a posao u savezu je indirektno povezan sa svim mojim ostalim aktivnostima. U planu je organiziranje kampa u trajanju od šest tjedana tijekom kojeg će se vršiti rad s najtalentiranijim hrvatskim tenisačima i tenisačicama, i sve to moram uskladiti i s mojim igračkim obvezama na Senior touru. Primjerice, neki Marinovi i moji turniri se ovoga proljeća poklapaju u SAD, neke moram odraditi jer sam ih ugovorio još prošle godine prije početka naše suradnje. Gusto je, ali ću uspijeti sve iskordinirati i na svakom polju nastojati pružiti maksimum.

HR: Kakav je vaš komentar na sve raširenije uključivanje nekadašnjih vrhunskih tenisača u rad s najboljim igračima današnjice? Vi ste trener Čiliću, Becker je s Đokovićem, Edberg s Federerom, Lendl s Murrayom...

To je jako dobro za razvoj teniske igre, jer mi smo sve to već prošli i svojim bogatim iskustvom možemo im dodatno poboljšati njihove nastupe, osobito na najvećim svjetskim turnirima.

HR: Konkretno, na koji način vi možete na osnovu svog iskustva u pojedinim važnim izgubljenim susretima, savjetovati Marina i pomoći mu da ne počini iste pogreške?

Svako svoje poraze doživljava na individualan način, a osobito sada kada sam njegov trener ne smijem unositi nikakvu negativnu energiju koja je često krasila moje poraze u velikim duelima. Ja sam tu prije svega, da pomognem i svojim iskustvom učinim sve kako bi došli do što boljih rezultata. Jer, ne zaboravimo Marin je nepravdeno pauzirao nekoliko mjeseci i nije se lako vratiti, osobito nakon takvog neugodnog iskustva. Moja je dužnost sada donijeti pozitivnu energiju i to se trudim u svakoj situaciji.

HR: Oni koji malo slabije prate tenis zasigurno ne znaju kako ste upravo vi prvi zaigrali s tada petnaestogodišnjim Marinom u paru na Zagreb Indoorsu 2004. godine i pokazali ga svjetskom tenisu. Jeste li već tada vidjeli u njemu budućeg velikog tenisača?

Ja sam vidio njegov potencijal još kada su ga s četrnaest i po godina doveli kod mene i rekao sam kako će zasigurno biti TOP 10 igrač i tako se i dogodilo (Marinov je bio 9. igrač svijeta op.a). Potom sam ga spojio s Bob Brettom, glasovitim trenerom s kojim je Marin uspješno surađivao nekoliko godina i bilježio odlične rezultate, ali nažalost posljednjih par godina su izostali veći rezultati, što je po mom mišljenju zbog toga što on nije igrao onako kako bi trebao igrati. Prije svega više ofenzivnije, a potom i neke druge stvari bez kojih nema ni velikih dometa.

HR: Kako to sada izgleda iz perspektive relacije trener – igrač?

Posljednji rezultati govore više od riječi. Marin je osvojio ATP Zagreb Indoors bez izgubljenog seta, u Rotterdamu je svladao Tsongu i Murraya i stvari se polako namještaju na svoje mjesto. Ali, ima tu još dosta toga što bi s vremenom trebalo doći.

HR: Vratimo se malo vašoj ulozi koordinatora u HTS-u. Tko su mlade snage na koje bi trebala javnost obratiti pažnju u sljedećim godinama?

Pored Borne Ćorića, kojeg više niti ne smatram juniorom jer već igra profesionalni tenis, svakako bi trebalo u narednom razdoblju pratiti i domete Serdarušića, Bilješka, Podvinskog, Golja iz redova juniora, a moram svakako napomenuti kako ima očitih talenata i u mlađim kategorijama do 12 i 14 godina, no oni su još previše mladi i uz pravilan rad i ulaganjem bi se moglo doći do zapaženijih rezultata.

HR: Kako komentirate nepobitnu činjenicu da su tenisači iz južnih, morskih dijelova Hrvatske, podneblju kojemu i sami pripadate, uvijek bolji i talentiraniji od svojih vršnjaka iz drugih krajeva zemlje?

Tajna se, na ovaj ili onaj način krije u moru i podneblju iz kojeg potječemo. Opet, u mom slučaju ja sam imao sreću što sam u Splitu imao jako puno dobrih sparing partnera i ljudi koji su me vukli naprijed. Također, sve se tako brzo dogodilo počevši od kvalifikacija Australian Opena, Stuttgarta i napose činjenice da sam već s osamnaest godina ušao u TOP 10.

HR: Danas ste u poziciji da vi budete netko tko može pomoći i pogurati nekoga, a opet nalazeći se pored terena imate priliku svjedočiti brojnim roditeljskim mješanjima u igru i razvoj svoje djece. Kako gledate na sve više ljudi koji se samo 'teoretski' razumiju u tenis iako ga uopće ne znaju igrati?

Nažalost toga je sve više i brojni su roditelji koji se izravno miješaju u sve oko svoje djece iako nemaju nikakve sportske osnove za to. Odmah bih naglasio kako je uloga roditelja izuzetno važna i nikada ih ne bi isključio iz cijele priče, ali kada ga 'uzme tenis' i onda počinje misliti kako sve zna. A ne zna. I onda ga dijete 'prešiša' u teniskom znanju i tada dolazi do konflikta i neugodnijih situacija koje, na koncu, postaju kontraproduktivne za budući razvoj.

HR: Tenis je već odavno globalni sport i igra se na cijelom planetu. Nedavno ste bili u Kini, dogovarajući potencijalnu suradnju s tamošnjim savezom.

Kina ima velike potencijale u tenisu, kao i u svemu drugom, u pitanju više od 20 milijuna registriranih tenisača i namjera nam je njihove talentirane mlade igrače dovesti u naš kamp u Umagu. Jer infrastruktura novootvorenog kampa u gradu jedinog hrvatskog ATP turnira na otvorenom pruža vrhunske uvjete za kvalitetan rad svih uzrasta i želja nam je afirmirati ga diljem svijeta. Jer Hrvatska je uvijek imala velike talente, a skupa s njima postoji mogućnost rada i s talentima iz drugih zemalja. I sve to na obostranu korist.

HR: Što za Hrvatsku znači otvaranje nacionalnog teniskog kampa u Umagu?

Prije svega znači kvalitetnog rada po najvišim svjetskim standardima, što u prošlosti nije bio slučaj.

Svi mi smo morali ići negdje vani u potrazi za nečim što sada imamo u našoj zemlji. Hrvatska je putem svoja dva ATP turnira u Zagrebu i Umagu vidljiva na svjetskoj teniskoj mapi, a u budućnosti bi trebala biti još vidljivija i zbog odličnih uvjeta koje nudi Nacionalni teniski kamp u Umagu, ali i

zbog sve više profesionalnih turnira nižeg ranga (Futures) koji sada ima više od 20 na njenom teritoriju.

HR: Obzirom kako ćete u radu kampa i sami aktivno sudjelovati, ne samo savjetodavno nego i praktično na terenu, kako to danas izgleda kada u trening susretu stanete s druge strane mreže protiv nekog talentiranog juniora?

Još uvijek je to sve zanimljivo, meni jer sam još uvijek aktivan na Senior touru, a njima zbog jer imaju prilike zaigrati samnom i dobiti potrebnog iskustva. Meni je drago ako me neki junior može dobiti, to znači da je dobar i da ima potencijala.

HR: A kako je to kada na Senior touru stanete nasuprot svojih nekadašnjih rivala? Protiv koga vam je najteže igrati?

Sve je više jakih protivnika. Sada je tu i Roddick, a moji tradicionalno neugodni protivnici su Moya i Philippoussis. Nema tu opuštanja, još uvijek mi je drago pobijediti, zabiti asa. Prijateljstvo je prijateljstvo, ali pobjeda je pobjeda. I za mene će tako uvijek biti. Ne volim gubiti..

HR: Zanimljivo je kako najbolji igrači s ovih prostora i Hrvatske, ali i Srbije, bolje igraju na tvrdim podlogama u odnosu na zemlju, iako su svi, kao i Vi, potekli upravo na zemljanim terenima. Što mislite zbog čega je to tako?

Istina je da smo svi ponikli na zemljanim terenima, ali nekako se naš tenis profilirao u tom smjeru prema brzim podlogama. U mom slučaju je to oduvijek bio afinitet prema bržoj igri, što je na brzim podlogama mnogo efektnije, iako sam i na zemlji znao često puta igrati servis – volej.A možda je to i u našem mentalitetu da ti je nešto atraktivnije jer ga nemaš. Brzu podlogu sam prvi puta vidio tek u dvanaestoj godini, a travu tek u Wimbledonu...

HR: Na koncu, što bi ste poručili mladim tenisačima u svezi njihovog teniskog razvoja?

Poručio bih im da ostanu, prije svega, djeca što duže mogu. Pogrešno je djecu već zarana tretirati kao profesionalce, jer svatko mora proći sve etape djetinjstva i proživjeti sve nestašluke, divljanja i svega dječijeg. Ne smije se to ubijati u mladom biću, jer ćeš u suprotnom od njega napraviti robota.

Zato roditeljima uvijek govorim: 'Pustite djecu da budu djeca!'