Time for goodbye

Tijekom svoje četverogodišnje profesionalne karijere ''zakašnjelog'' teniskog profesionalca započete u 28 godini nevjerojatnim debijem u kvalifikacijama umaškog satelita i još nevjerojatnijim nastavkom na centralnom terenu Stella Marisa, na otvorenju Croatia Opena protiv branitelja naslova Carlosa Oye, Boris Božjaković je sredinom treće godine profi tenisa uspio stići do 58. mjesta svjetske ranking ljestvice. Na putu probijanja do magičnog broja 100 unutar kojega započinje prava, ozbiljnija profi teniska priča u kojoj se već igra za veće bodove, ali i znatno veće novčane nagrade, Božjaković je osjetio sve krajnosti tenisačkog zanata. Pun želje za igrom na velikoj sceni, sputavane tijekom godina koje su ostale izgubljene u subotičkom zatočeništvu financijske sputanosti, Boris je odigrao sve moguće turnire na kojima je sukladno svom rankingu mogao nastupati. Pobjede na nekoliko manjih Futuresa u teniski neatraktivnijim zemljama donijele su mu početni kapital bodova za prvi ozbiljniji uspon na svjetskoj ljestvici i priliku nastupa u kvalifikacijama prvih challengera.Na koncu prve profi godine uspio je ući ispod 300, što je za samo nekoliko mjeseci predstavljalo zavidan uspjeh za jednog dvadesetosmogodišnjaka na početku karijere. Drugu godinu na touru proveo je na  najtežem putu svakoga profi tenisača, nastojeći spustiti se nadomak prvih 150 igrača, poziciji koja garantira mogućnost igranja većine ATP turnira i osigurano mjesto u kvalifikacijama za Grand Slam i Masters seriju.Iako se moralno protivio wild cardovima, na koje je uz očev utjecaj u teniskom svijetu susjedne zemlje mogao računati na nekoliko jačih turnira u Italiji, vremenska stiska i objektivni vremenski škripac godina u koje je polagano zalazio, na koncu je morao popustiti svome životnom svetonazoru. Pietro Pasquale osigurao mu je pozivnice glavnog ždrijeba za ATP Palermo i Milano, te istu za kvalifikacije Rimskog turnira iz Masters serije. Prolazak prvog kola u Milanu, te četvrtfinale Palerma ubrzano su ga katapultirali za nekoliko desetina mjesta, a sretna teniska zvijezda nije ga napustila niti u gradu snova, vječitom Rimu. Iako je izgubio posljednju rundu kvalifikacija protiv Njemca Ohlschreibera, otkaz dvanaestog nositelja Francuza Imona uveo ga je u glavni ždrijeb kao lucky losera. Tako je njegova zvijezda mora (Stellla Maris)  nastavila sijati i na glavnom terenu Foro Italica, kada je nakon Carlosa Oye dobio novu priliku susreta s još jednim igračem iz TOP 10, Britancem Urrayem. Niti ovoga puta, realno nije imao objektivnu priliku za nešto više od časnog poraza, ali je pobrao veliki pljesak publike osvajanjem prvoga seta protiv još uvijek nedovoljno ugrijanog šestog igrača svijeta. No, unatoč porazu, neočekivani debi na velikoj masters sceni donio mu je i prvo ozbiljnije interesiranje sponzora, pa je vagajući nekoliko ponuda odabrao, posve logično temeljem svoga cjeloživotnog sportskog nazora, Head rekete i njemački Adidas, opremu koju je oduvijek sanjao. Iako su neki proizvođači nudili i bolje uvjete. Opravdavanje pozivnica osiguralo mu je i određeni kredibilitet u očima organizatora nekih drugih turnira, i bez ikakve protekcije uskoro su uslijedili i pozivi direktora natjecanja u Barceloni, Sopotu, Beču i Bordeauxu. Kao najstariji debitant na touru, Boris Božjaković je predstavljao i odličnu motivacijsku reklamu za pomjerene granice teniskog sporta, a njegov iznad svega viteški pristup igri i novinarsko otkriće nevjerojatne priče njegova života dodatno je osiguralo još veće interesiranje za njega. Napose, s diplomom Ekonomskog fakulteta bio je jedan od rijetkih igrača na touru, uz  Splićanina Načića diplomirana pravnika, koji se mogao podičiti akademskom naobrazbom. Od nastupa u Rimu, njegova karijera naglo je krenula brzim koracima i poput legionara nekadašnjeg Rimskog carstva, počeo je osvajati mjesta na putu prema ulasku među zbilja najbolje tenisače na planetu. Na početku treće profi godine uspio je po prvi puta probiti magičnu granicu stotke, osigurati iravne nastupe na Grand Slamovima, i nakon nekoliko turnira i ustaliti se među onima koje teniski svijet gleda drugim očima.

Imao je nekoliko prilika za ulazak u TOP 50, ali pored kratkotrajnog tugovanja za propuštenim prilikama i porazima protiv igrača koje je možda i mogao dobiti, nikada se nije žalostio previše. Žalosti je ionako bilo previše tijekom njegove mladosti i skromnog života, u učestaloj financijskoj oskudici, na račun svoje samohrane majke Jadranke. Tenis je uvijek shvaćao isključivo kao igru. Igru u kojoj je uživao igrajući je, gotovo cijeloga života zabadava, a kamoli sada kada je za svoje nastupe bio i više nego solidno plaćen. Igrajući prošao je cijelim svijetom, proputovao svih pet kontinenata nadoknađujući sve propuštene godine godine oskudice i sanjarenja o financijski nemogućim destinacijama. Avionom je po prvi puta letio upravo zahvaljujući odlasku na seriju Futuresa u Maroku, a ubrzo potom, kroz godine koje su uslijedile ''naletio'' se destinama tisuća milja, živeći posve normalan nebeski život stotine profi tenisača.

Samo prije četiri godine stižući nakon cjelonoćne vožnje, busom u Umag na svoj prvi profesionalni turnir, preciznije kvalifikacije satelita, Božjaković nije ni mogao pomisliti kako bi njegovo ime moglo jednoga dana osvanuti među 100 najboljih igrača planeta. Kao i svaki tenisač, u dubinama svoga ega i snova koji ga prate, ''zamišljao je i vidio sebe'' na velikoj sceni, ali u tom trenutku početka umaške avanture sanjao je samo o prolasku kvala na satelitu. Kvalifikacije je prošao, ali zbog povrede mišića u prometnoj nesreći skupa s Denisom, nije bio u prilici zaigrati u glavnom turniru satelita. Igrom sudbine, dobio je priliku zaigrati odmah u glavnom ždrijebu ATP turnira vrijednog 400.000 eura i to još protiv kralja umaške šljake. U četiri sezone teniskog profesionalizma prošao je sve etape na touru, jednakom snagom i žarom boreći se i na Futuresima i na Grand Slamovima. Princip je uvijek bio isti. Igrati i pobijediti, ako si bolji. Ali godine su počele uzimati danak mladosti, a porazi su počeli bivati češći nego pobjede. I polagano je sve to prestajalo imati smisla. Treninzi, putovanja, turniri. Svakoga dana, svakoga tjedna. Godinu za godinom. Životni san je uspio proživjeti na najljepši mogući način, a i zašteđeni konto u banci, uz pametna ulaganja, bio je dostatan za lagodnu prijevremenu mirovinu. Iako službeno  još nije  pomišljao oglasiti prestanak aktivnog bavljenja profesionalnim tenisom, Boris je bio sve sigurniji kako se igrački više neće vraćati na teren. Trenutačno 98. mjesto, na kojem se njegovo ime nalazilo na ATP ljestvici, vrlo uskoro je moglo nestati iz TOP 100 jer je zbog ozlijede butnog mišića već otkazao nekoliko turnira i ozbiljno razmišljao otkazati i nastup na US Openu, posljednjem Grand Slamu sezone na kojemu je branio prošlogodišnje drugo kolo. Mogao je, prema važećim pravilima zatražiti i tzv. zaštitni ranking zbog ozlijede, koji bi mu garantirao mirovanje pozicije na ranking ljestvici. Ali jednostavno to nije želio. U njegovoj glavi već dugo je mirovala odluka svojstvena igračima koji zagaze u četvrtu deceniju života.

Često se znao sjetiti riječi svoga pokojnog trenera Pasaka: ''Treba otići dok te poštuju, a ne kada ti se skriveno smiju''. I njegov coach Denis Fallazzi, kada bi se povremeno napio, znao bi u napadu iskrenosti kazati ''Kako postaje nezgodno kada te deru oni koje bi u normalnim okolnostima ti derao''. Oboje su bili u pravu. Dolazilo je vrijeme za good bye aktivnom igranju... 

COME & BACK (WILD CARD 2)