Dijalog

U spoju najgore moguće ranojutarnje kombinacije oštra sunčeva zraka probila se kroz pukotinu na staroj roletni spavaće sobe, pogodivši me izravno u usnulo lice, dok je metalni zvuk odvratne turbo folk melodije iz mobitela moje kćerke nemilosrdno zaparao tišinu našeg stana. Impuls bijesa zaputio se brzinom svjetlosti iz mraka mog korteksa, uzbunivši cijeli moj nervni sustav u rekordnoj brzini i refleksno mi podižući teške kapke. Ako bi se ocjenjivali najgori mogući scenariji ulaska novi dan, priloženi uvod zasigurno bi, glat, konkurirao u sami vrh, s velikim izgledima za finalno osvajanje prvog mjesta.

- Isključi to govno...zaurlao sam kroz zatvorena vrata, iznenađujući se još odvratnijim zvukom svog promuklog glasa koji je izlazio iz dubina mog, još uvijek, ležećeg tijela.

- Nije to nikakvo »g« i nije lijepo da rano ujutro koristiš takve riječi...ubrzo je stigao piskutavi odgovor tinejdžerskog glasa u vlasništvu moje trinaestogodišnje kćeri D., ali i olakšanje u spoznaji da odvratna srceparajuća melodija više nije »parala« moje mentalno zdravlje. Uslijedilo je nekoliko trenutaka ugodne tišine, promijenio sam položaj glave na jastuku i vještim manevrom izbegao nebesku lasersku zraku i gotovo istovremeno vratio se u spokoj prekinutog sna. Nestajući u besvjesnost, pomislio sam kako je sve ovo samo dio ružnog snenog doživljaja, koji se ne događa u mojoj realnosti. Nažalost, bio sam u velikoj grešci...

- Treba mi 2750 dindži za prvu ratu ekskurzije, 320 za radne listove i 80 za užinu...piskutavi glas moje voljene D. paralelno je ušao, skupa s njom kroz otvorena sobna vrata u prostoriju i moju, sada već ozbiljnije, oštećenu konstrukciju sna...i, molim te malo brže, jer već solidno kasnim u školu.

- Kakvu sad opet lovu...ponovno sam ispustio onaj isti odvratni glas, u svome bunovnom vlasništvu... je li to škola ili banka?

- Poštedi me tvojih duhovitosti, please, kasnim...otvarajući oči uspio sam vidjeti samo njezina leđa, jer se prednjica već ogledala u velikom stilskom zrcalu nekadašnje bračne spavaće sobe.

Uzmaka više nije bilo, a niti najmanje vjerojatnoće za nastavkom spavanja. Izravni razgovor, uz njezin prodor na moj teritorij, pokidao je i posljednju snenu nit protekle noći i dan je službeno započeo. Na najljepši mogući način. Prvo sam ostao bez sna, a ubrzo ću i bez novca. Super kombinacija.

• Čini mi se da ideš u školu, a ne na modnu reviju. Prestani se gledati, lijepu smo te napravili, i donesi mi novčarku za taj prokleti harač.

Lijepu, pogledaj ove debele butine. Moram na dijetu...započela je D. svoju poznatu tiradu nezadovoljstva glede sopstvenog izgleda.

Onda ti neće trebati lova za užinu...nisam mogao propustiti priliku.

Za užinu jedem kiflu od neprosijanog brašna i pijem sok bez šećera, ako već hoćeš znati. Ili bi, možda, želio štedjeti na zdravlju svoje jedine kćeri...glas joj je postajo sve tiši, kako se udaljavala u smjeru blagovaonice u kojoj se nalazila moja jadna novčarka.

Sada je, nažalost, već kasno...promrmljao sam za sebe.

Nešto si rekao tata...trinaestogodišnja furija već je, ponovno, bila pokraj moje postelje, pružajući mi staru novčarku crne boje. Dar moje bivše supruge, a njezine majke, za našu petu godišnjicu braka. Otvarajući preklopni pretinac, na tren mi je zastao pogled na njezinoj slici, koju, unatoč njenoj sramnoj izdaji naše bračne zajednice, nisam izvadio iz počasne odaje svoje novčarke.

I osuđeni na smrt imaju pravo na posljednje riječi, zar ne...pogledao sam svoju D. i, unatoč svim ranojutarnjim neugodnostima u njezinoj kreaciji, nasmijao se sretan. Moja jednica bila je središnjica univerzuma u kojemu sam obitavao proteklih četrdeset godina, a u koji je ona ušla jednog kolovoza prije trinaest godina.

Koliko smo rekli...

2750 za ekskruziju, 320 za radne listove i 80 za užinu, sve u svemu 3200.

Ako nisam zaboravio računati, to bi bilo 3150. Što ti imaš iz matematike?

Pet.

Vidim da dobro računaš, ali u svoju korist...nasmijao sam se pružajući joj traženih 3200.

Zato i imam pet. A sada me oprosti, zbilja moram krenuti. Ćao tata...

A pusa. Za iskamčenih 3200 mislim da zavređujem i dvije.

Nemojmo pretjerivati. Bit će dovoljna i jedna...sagnula se i izvršila svoju »dužnost«. Od kada je zakoračila u pubertet svaki kontakt samnom predstavljao joj veliki problem.

Ćao...

Kada dolaziš?...moje zakasnelo pitanje ostalo je bez odgovora, izgubivši se u snažno zalupljenim vratima i okretaju ključa u bravi.

Uslijedio je uzaludan pokušaj ponovnog povratka u bezbrižnost besvijesti, ali dva puta pokidani san nije se više mogao »krpati« i poslije nekoliko prevrtaja u postelji, odlučio sam ustati