SUROVA ISTINA

Na žalost, gospodjo Martinac, izgleda da sam zaboravio podignuti novac iz banke. Oprostite mi na nemarnosti, garantiram vam da ću sutra namiriti svoj dug.

Ah, ti umjetnici…gundjala je nezadovoljna predstojnica odlazeći niz stubište…Zar oni misle da se čitav svijet okreće oko njih, a mi obični smrtnici smo tu da ga guramo i pridržavamo.

Vrativši se u nered svoje sobe, koji je ostao jedinim rezultatom njegove neuspješne potrage za novcem, Danijel se slatko nasmijao tragično-komičnoj zgodi iz koje je upravo izašao. Umjestnost živi slobodom, nehajno odbacujući okvire svakodnevice. Opravdavajući sebe stvaralačkim nemarom, ugledao je malenu poruku na jastuku koji je noćas pripadao njegovoj ljubljenoj Alisi. Smetenost prilikom zvonjave na vratima, omela ga je da ranije zapazi ceduljicu ispisanu kitnjastim ženskim rukopisom.

'' Jedini moj, oprosti mi na mojoj bezrazložnoj ljubomori. Volim te, Alisa ''. Još jednom je osmijeh kliznuo neobrijanim licem mladog umjetnika koji se, držeći komad ljubavnog papira uputio prema malenoj kupaonici mansarde.

Dopuštajući oštrom mlazu tuša da prospe paljbu vodenih kapi po njegovom licu, zadovoljno je izvrtio nekoliko '' proteklih filmova '' u svojoj glavi. Promocija portreta Blauberg protekla je savršeno, noć s Alisom još bolje. Kockice idealnog uklopile su svoja mjesta u mozaiku najvećeg optimizma. Da je poželeo išta više, ne bi se moglo ostvariti. Najvažnije od svega bila je činjenica da je odnos s Alisom vraćen u mirne vode izgladjenosti svih aktualnih nesuglasica. Volio je tu djevojku, mada često to nije znao pokazati na pravi način. Ili ju je volio na neki svoj, poseban način. Svejedno…pomislio je, zatvarajući ručicu tuša…važno je da je sada sve u redu. Sve boje su našle svoje mjesto, slika sadašnjeg trenutka zračila je kvalitetom življenja.

Bilo je krajnje vrijeme i za mojih pet minuta…promrmljao je u bradu izokrenutom liku s druge strane zrcala…samo da mi neki drek sada to ne pokvari. Godinama naučen na oštre životne udarce, osjećaj opreza predstavljao mu je svakodnevnog pratioca svih dogadjanja u njegovom mladom životu.

Sudbina…sve je samo sudbina…utješio se, nanoseći alkoholni losion koji ga je svojom jačinom ispekao uz blagu, podnošljivu bol na svježe izbrijano lice…bit će kako biti mora!

Kao i mnogi pravi umjetnici, Danijel je pripadao u red zakletih fatalista. Sudbina je zapisana u velikim crnim životnim knjigama. Pitanje je samo kada ćemo doći do svoje stranice i istine zapisane na njoj. Bila ona lijepa ili ružna, na žalost, ne ovisi o nama. Sve je to u gospodnjim rukama…pomislio je, prekriživši se hitro. Čvrstina vjere održala ga je u nakani ispunjenja svih svojih životnih stremljenja.

U posljednjoj minuti, akademskih petnaest minuta zakašnjenja, Danijel je ušao u veliki prijemni salon gospodje Blauberg. Brzim pokrijetima desne ruke pokušavao je popraviti svoju razbarušenu frizuru, brišući usputa i oznojeno čelo, normalnu posljedicu njegovog trčanja u posljednji čas. Uostalom, točnost nikada nije bila vrlina umjetnika, tješio je sebe mladi umjetnik, dolazeći lagano sebi.

Bi li mladi gospodin volio nešto popiti? Vani je baš sparno…uslužno je zapitao domaćin Šandor, ne propuštajući priliku za malo staračke ironije. Naravno o zlobi i zavisti prema trostruko mladjem muškarcu nije bilo ni govora. Šandor bacsi je tijekom proteklih tjedana iskreno zavolio mladjahnog slikara. Baš kao i Henrijetu i njega je na mah osvojio njegov urodjeni šarm umjetničke nemarnosti, ali i pošteni odnos stvaranja ugovorenog umjetničkog djela. Za petocifreni iznos na čeku bilo je to najmanje što je Danijel mogao ponuditi, osim svoga već urodjenog poštenja.

Danijele, dragi moj. Oprosti mi na slobodi, ali ja te zaista moram zagrliti…treperavim glasom prozborila je vidno ozarena, radosna bogatašica, koja je nepuni trenutak ranije ušla u ogromnu prostoriju. U sljedećem trenutku je već ostao bez daha, pritisnut velikim grudima gospodje Blauberg. Sva dotadašnja Danijelova strahovanja u pogledu konačnog dojma o kvaliteti njezinog portreta nestala su zajedno s njegovim dahom. Ovakve su geste uvijek bile snažnije od riječi.

Oprostite Vi meni na mome kašnjenju…došavši sebi, nesigurnim glasom je progovorio…nisam se mogao ranije…

Dragi moj mladiću u odnosu na vječnost minute su tako beznačajne.