Wednesday, December 17, 2014

TOP 50

=TOP LISTA 50 ROMANA – HRVATSKA, prosinac 2014. =

=Top 50 Books in DECEMBER 2014. – Croatia =


agencija IOA-UI



  1. IVAN VEKIĆ: „PETA ZAPOVIJED“-
  2. BOŽIDAR PROSENJAK:“PRVA KRAVATA“
  3. VLADISLAV PERIĆ:“PRIČA IZ RASPUKLOG VREMENA“
  4. ANTO MARINČIĆ: „POTOM JE SVE UTIHNULO“
  5. ANTO ZIRDUM: „UČITELJICA MODNOG KROJENJA U SARAJEVU 1914.“
  6. DRAŽEN PRĆIĆ: „PLEMSTVO WILSON“-
  7. NEVENKA NEKIĆ: „OMERTA“-
  8. DIANA ROSANDIĆ: „IGNACIJEVA PLAVA RUŽA“+“IGNACIJEVA PLAVA RUŽA 2“ („TAJNA RIBAREVE JEŠKE“)
  9. DUBRAVKO HORVATIĆ: „PLEME KROATANA“-novo-
  10. DUBRAVKO HABEK: „BIJELA KUGA“

...




Wednesday, November 12, 2014

Lijepe stvari





Dražen Prćić, Lijepe stvari, Rotografika, Subotica, 2008.

Putovanje kao metafora o nasilju, izolaciji i otuđenosti

Činom učestalih odlazaka pisac u tekstu uspostavlja žuđeno i ljekovito drukčije, doduše negdje drugdje (za sada)! No, budući da se uvijek iznova vraća iskazuje ne samo energiju bijega u (samo)progonstvo, već i možebitnu želju za njenim preokretanjem u osvajačku moć i (do sada) nedovoljno artikuliranu riješenost odlučnog odbacivanja svega nasiljem nametnutoga,  pa i poretka samog


Do sada objavljeni romani Dražena Prćića (Subotica, 1967.) Moja klinka i ja (1992.), Završni udarac (1997.), Film (1998.), Tajna provincije (1999.), Uzmi sve (2001.), Kolos (2002.), Wild card tiskan u dva izdanja (2005. i 2006.) uz to i u prijevodu na srpski, mađarski i engleski, i D (2007.) svjedoče o spisateljskoj energiji crpljenoj iz tkiva grada[1]. Njegovi su «gradski spisi» mali vodič kroz sudbine urbanih likova današnjice, a implicite i kroz književno-kulturni prostor Subotice i Bačke. Oni su odmak od svakog oblika sputanosti što ih sa sobom nose likovi iz seoske, agrarne kulture, a grad kao nositelj kulturnopovijesnog pamćenja u ovim je tekstovima predstavljen kao realni prostor modernizma od razmeđe na prijelazu XIX. u XX. stoljeće, do danas. Može se steći dojam kako autor pribjegava stanovitom «uljepšanju» realnog svijeta, što međutim nije posljedica pomanjkanja sposobnosti uspostave kritičke distance već želja da se napisanim djelom, pisac i njegov čitatelj, gestom odbacivanja ružnog, odmaknu od neželjene stvarnosti. Ova konvencija dakako ima smisla samo ako je prihvaćaju obje strane, što se i ostvaruje, ako je suditi prema broju prodanih primjeraka navedenih romana Dražena Prćića.
ISPOVJEDNA PROZA Sve do sada rečeno vrijedi i za najnoviji njegov roman Lijepe stvari (2008.). Ova u mnogo čemu ispovjedna, autobiografski ispisana proza, ocrtava vrijeme nedaleke prošlosti, a nju će naš pisac opisati kao: «posve luda vremena u kojima svakodnevne normalne vrijednosti uopće nisu važile», kada je ovdje na djelu rascjep, rastakanje i tragedija grada, izloženog energiji brutalnosti i neuljuđenosti već viđenoj 1944.-1945., a prije toga 1941.-1944. i 1918. Uz Želimira, nositelja iskustava piščevih, junaci ovoga djela su prijatelji iz djetinjstva Bibes, nesuđeni šahovski velemajstor Miksi, njegovi razvedeni roditelji Samantha i Krunislav, glasoviti pisac Pepi i drugi. 
Neizravno, suzdržano i obazrivo, već kako je i uobičajeno u dobro odgojena Srednjoeuropejca, građanina napose, pisac se očituje i glede stava prema onim ljudima s kojima živimo i prema kojima gdjekada čak možemo imati stanovita razumijevanja, suosjećanja, pa i simpatija, od vremena na vrijeme, što razumije se, ne znači da bismo im ikada povjerili odlučivanje o vlastitoj sudbini – ukoliko bismo doista bili u prilici birati. Ne iscrpljujući se previše ovim usudom, sučeljava zapravo vanjske pojedinosti preklapanja vremena teških društvenih lomova s bezbrižnošću produljenog djetinjstva što ga prati studiranje do tridesete – istodobno, ne prestaje razmatrati vlastiti nalog tragom kojega bježi iz toga okruženja, zabrinut pred mogućom sudbinom doživotnog gluvarenja u stegama soliterskog ropstva. Pisac i njegovu junaci do tada su već naučili – grad koji je istinski slobodan nudi ne samo novu mrežu spoznaja u sferi komunikacija i duhovnosti, nego i omogućuje nastanak novih i drugačijih vrijednosti življenja. U takvom gradu nikada, raznorazne, naplavine ne mogu preuzeti vodstvo i voditi glavnu riječ, niti u jednom njegovom segementu. Stoga se poput mnogih svojih vršnjaka pisac opredijelio za privremni bijeg iz prinude materijalnog i duhovnog siromaštva koja ovdje prati društveni lom i krizu, prepušta se lutanju i bazanju ulicama Segedina, Budimpešte, Graca, Beča, Venecije, Pariza i drugih europskih gradova. Radije se odaje omami skitalaštva nego li ispraznom nacionalističko-rušilačkom impulsu, nedajbože kakvog ostrašćenog divljanja i orgijanja. U velikom luku izbjegavajući mešetare i prostake, svih fela – «i naše i vaše i njeve»!
KOORDINATE LUTALAŠTVA Unutar koordinatnog sustava vlastita lutalaštva Dražen Prćić je ispisao svoj novi roman Lijepe stvari kao niz epizoda s putovanja i susreta s ljudima, spomenimo primjerice Stanislava Komazijeviča, recepcionara bečkog hotela Krönung[2] (82.), ili Jamezdina čovjeka iz Brčkog kojemu je otac nadjenuo ime prema kultnom glumcu Jamesu Deanu («Starom se svidjelo, spojio u jedno kako je pročito i eto mene. No, duga je to priča, a ja ti moram rano ustat, jaro. U šest moram biti na šljaci, a noćas sam malo zaružio s nekim našim kuravama. Mora se malo i živjeti. Ajd, laku noć i čuvaj se» (98.). A kada o vlastitoj potrebi za stalnim kretanjem razmišlja, zaključuje: «Putovanja su nezgodna stvar. Skoro kao droga. Navikneš se na njih i poslije se nikako ne možeš 'skinuti' (132.) Još ako pritom nemaš kintu za njih, ako što je bio moj slučaj, onda to postaje pomalo traumatično». Pri kraju, uspostavljajući korealciju teksta sa životom, bilježi: «Dani i godine su prolazili pokraj mene, skupa s njima i ispitni rokovi koje sam makinalno preskakao. Volio sam život, nisam volio učenje. Želio sam lijepe stvari, a nisam imao kintu za njih. Duboko u duši sam znao kako će, jednoga dana s diplomom doći i kinta, a s njom i lijepe stvari. Želio sam ići prečicom. Ali nikako nisam uspijevao pronaći put» (125.).
PREKORAČENJE GRANICE Pisac romana Lijepe stvari stasao usred ludila, kaosa i dekadencija raspadnutih država SFRJ i SRJ, vođen potrebom za stalnim prekoračenjem granice i nepoštivanjem novonamjetnutih zakona, uistinu hoće zabilježiti ne samo puki čin odlaska, već i razloge napada na ovakvu ili onakvu državu, odnosno sve njene paradržavne produkte. Činom učestalih odlazaka pisac u tekstu uspostavlja žuđeno i ljekovito drukčije, doduše negdje drugdje (za sada)! No, budući da se uvijek iznova vraća iskazuje ne samo energiju bijega u (samo)progonstvo, već i možebitnu želju za njenim preokretanjem u osvajačku moć i (do sada) nedovoljno artikuliranu riješenost odlučnog odbacivanja svega nasiljem nametnutoga, pa i poretka samog, ili ako baš tko hoće i nužnost njegove «izdaje» i odbacivanja. Nezaobilaznu neodgodivost njegove destrukcije, kako bi se odbacile i sve nakaznosti što ih ovdje producira.
Egzistencija u kojoj se njen smisao i preporod uvijek mora tražiti i potvrđivati s  onu stranu granice, postaje ne samo snaga žudnje za drukčijim već i nepokazanom mjerom i potrebom za drugotnošću. Putnik odlazi ne da bi bježao već da bi se ojačan mogao vratiti rušeći snagu nadziranja i nasilja nad čovjekom, uistinu nad simptomom smrti – što se uspostavlja na granici i zbog granice.

M.Miković




[1] Usp.: H. Sablić-Tomić, G. Rem, Slavonski tekst hrvatske književnosti, Zagreb 2003.

[2] njem. koronacija, kunidben, krunisane, krunjenje … ali i mrtvozornik

Sunday, October 26, 2014

ZOO vrt - Palić


                                                ZOO VRT - Palić


























Wednesday, October 22, 2014

Komunalci




Komunalci

Odnošenje smeća i kabastog otpada danas predstavlja moderniziranu operaciju koju redovito, svojim kamionima, u Subotici obavlja JKP »Čistoća i zelenilo«. A nekada, kada još nije bilo suvremene tehnike, to se radilo na mnogo jednostavniji način. Crno-bijela fotografija snimljena uoči Drugog svjetskog rata u dvorištu kuće Magdalene Peić, rođene Bašić Palković, koja se nalazila na današnjem Beogradskom putu, prikazuje vlasnika obrta (miluje konja), njegova zeta Marka Peića (čuči pokraj konja) i jednu radnu brigadu smećara s kolima (špediterom) i konjskom zapregom, svojevrsnom pretečom današnjih kamiona za odvoz smeća.
HIGIJENSKO-EKOLOŠKA POTREBA
Bila su to neka druga vremena, ali je i u njima bilo mnogo smeća i kabastog otpada, pa kada bi se
taj otpad nakupio, bili su pozivani upravo ovi tadašnji »komunalni djelatnici« koji su radili za oca Magdalene Peić, privatnog poduzimača i organizatora ovakvih higijenskih poslova. Njihov osnovni alat bile su široke i teške lopate, kojima se obavljao utovar, te korovska metla za čišćenje manjih otpadaka na smetlištu u dvorišnim dijelovima stambenih zgrada i kuća. Radnici su djelovali u grupi koju su činile tri osobe – kočijaš i dva fizička radnika zadužena za utovar kućnog smeća, najčešće pepela, jer je ostatak tzv. ekološkog smeća korišten kao gnojivo za njive ili hrana za domaće životinje, koje je u to vrijeme držalo gotovo svako kućanstvo. Uz pomoć dva velika željezna kotla, od kojih se jedan i vidi na slici, »komunlaci« bi iznosili pepeo i tovarili ga na špediter, a ukoliko je to bilo izvodivo, kočijaš bi skupa sa špediterom ulazio u dvorište sve do mjesta na kojemu se nalazilo smetlište (obično pokraj obora, svinjca, čardaka i dr.). Prikupljeni otpad i smeće potom se nosilo na gradski deponij koji se nalazio iza Šandorske bare, pokraj tadašnje Molcerove ciglane. Svako kućanstvo je uvijek, po obavljenom poslu, znalo počastiti komunalne djelatnike po kojom čašicom rakije ili vina, a njihov ih je gazda redovito isplaćivao svake subote.
Gledano iz današnje perspektive, posao kojim su se u to vrijeme bavili predstavlja svojevrsnu preteču današnjeg javnog komunalnog poduzeća koje se bavi organiziranjem sličnih djelatnosti na teritoriju grada Subotice, naravno u vrlo pojednostavljenom obliku. Ali i tada, kao i danas, postojala je potreba za iznošenjem nagomilanog smeća i otpada, a jedini mogući način bio je pozvati obrtnika koji se time bavio. Snimljena fotografija predstavlja i svojevrsni antologijski foto zapis, a prema današnjim kriterijima najvjerojatnije bi bila iskorištena u propagandno-reklamne svrhe.
KONJI
Iznimno važnu komponentu u ovom komunalnom biznisu odvoženja smeća i otpada činili su konji, bez kojih se ova djelatnost niti ne bi mogla obavljati. Morali su biti dobro uhranjeni i njegovani, jer su dnevno imali najmanje 3-4 ture u ukupnom trajanju od barem 10 sati rada i nekoliko kilometara udaljenosti do deponija. Tijekom ljetnog razdoblja, kada su bili velike vrućine, morali su se i redovito napajati na gradskim arterskim bunarima, a neizostavni dio opreme na šepditeru bila je i kofa za njihovo usputno napajanje. U sklopu gazdinstva vlasnika ovoga obrta nalazila se staja za smještaj dva para konja sa svim potrebnim pratećim sadržajima za njihovo adekvatno održavanje i skrb. Baš kao što se danas vodi računa o suvremenom »voznom parku«, modernim kamionima i specijaliziranim vozilima za odvoz smeća i otpada.




Friday, October 17, 2014

Knjiga za palante



KNJIGA ZA PALANTE

Današnja storija predstavlja nesvakidašnji, ali pomalo i nevjerojatni spoj prošlosti i sadašnjosti, što je i praktični cilj ove novinske rubrike. Nesvakidašnji, jer ne susreće se baš svaki dan bezmalo stotinu godina stara knjiga Subotica i kupalište Palić, u kojoj je njen autor glasoviti gradski inženjer i šef gradskog građevinskog odjela Kosta Petrović 1928. godine precizno popisao sve relevantne subjekte vremena u kome je nastala. Nevjerojatna je pak okolnost kako se ova vrijedna  knjiga, iz koje su redom kidane stranice, koristila kao papir za pakiranje palanti (sadnice biljaka) na tezgi jedne prodavačice na subotičkoj mliječnoj tržnici. Supruga autora ovih redaka je spasila njen većinski dio, iskidano je prvih 38 stranica i polovica strana od 39-45, i ovaj pomalo osakaćeni knjiški dragulj ostat će sačuvan u našoj kućnoj knjižnici, a dio njegove sadržine vezan uz hrvatsku nacionalnu populaciju koja je tada u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bili konstitutivni narod, podijelit ćemo  s našim čitateljstvom.

POPISI ZA POVIJEST

Počnimo od škola, kako je i red, jer bez obrazovanja nema ni kulture, a ni knjiga za palante.  U gradu je postojalo 25 školskih zgrada, dok ih je u pustarama bilo 57, u njima je bilo 4400 (grad) i 3600 (pustare) učenika, kojima je predavalo 90 odnosno 73 nastavnika.
Od brojnih školskih zgrada u gradu  izdvojit ćemo primjerice imena poput OŠ Pop Pajo Kujundžić u drugom, OŠ Biskup Antunović u trećem i OŠ Kraljica Marija u sedmom kvartu, kao i  OŠ Miroljub Evetović u Bajskim Vinogradima, OŠ Franjo Sudarević na Verušiću ili OŠ Sveta Ana na Tavankutu.
Slijedi popis zdravstvenih institucija. Gradska javna bolnica (osnovana 1897.) - broj paviljona 13, postelja 450, liječnika 13. Upravitelj Paja Ivković Ivandekić. Gradska epidemijska bolnica (1913.)
Ima 100 mjesta, Privremena vojna bolnica – 100 mjesta, Židovka bolnica milosrđa dr. Bernarda Singera – 32 mjesta, Sanatorij Dr. Zoltan Heisler – 15 postelja, Sanatorij dr. Mirko Wilheim – 12 postelja,  potom slijede Besplatna državna ambulanta, Državna bakteriološka stanica, Ambulanta Okružnog ureda za osiguranje radenika, Ambulnata na željezničkom kolodvoru, Zavodi za dezinfekciju,  kvartovni liječnici i popis svih apoteka.
Nakon popisa staliških udruženja (odvjetnici, liječnici, inženjeri, činovnici, prosvjetni radnici i dr.), slijedi popis Nacionalnih udruženja koji bilježi među ostalima i Sokolsko društvo Subotica (1919.):  s 700 pripadnika , Hrvatski sokol (1926.) - 200 pripadnika, mjesni odbor Jadranske straže (1925.) - 300 pripadnika i Sjevernu zvijezdu (1928.) - 500 članova.
Iz popisa Prosvjetnih i dobrotvornih udruženja izdvajamo: Hrvatski katolički orao (1921.) i hrvatska katolička orlica (1925.) s ciljem prosvjetno – tjelesnog odgoja katoličke mladeži, Katoličko djevojačko društvo (1911.), Katolički krug (1892.), Katoličko momačko društvo (1885.), Patronaža Sv. Roke (1922.) i društvo Sv. Vincencija (1888.) iz reda katoličkih socijalno-prosvjetnih društava. U popisu književnih udruženja nalazi se i Matica Hrvatska a njezin povjerenik je bio profesor Ivan Vojnić Tunić, dok se na popisu prosvjetnih udruženja nalazi Hrvatski prosvetni dom (1926.), a na popisu pjevačkih društava je i Neven, hrvatsko pjevačko društvo (1920.). Pučka kasina (1878.) sa svojih 1000 članova se nalazi na popisu Čitaonica i kasina.

NOVINE I ČASOPISI

U vrijeme nastajanje ove zanimljive arhivske građe na teritoriju Subotice svakog drugog tjedna  izlazile su Hrvatske novine (1919.) pod uredništvom Miška Prćića, Neven (1884.) - četvrtkom pod uredništvom Mirka Ivkovića Ivandekića, mjesečnik Miroljub koji je uređivao Miloš Matović, Subotička Danica - urednik Miško Prćić (1884.). U nastavku ove spašene knjige slijede popisi sportskih udruženja, industrijalaca, bankara i drugih strukovnih udruženja, te kompletan popis brojeva i adresa telefosnkih preplatnika, uključujući i tadašnjeg gradonačelnika dr. Dragutina Stipića na adresi Skotus Viatora br 9.



Wednesday, October 15, 2014

MOJA KLINKA I JA - Kino




KINO

Na drugu fazu ispunjenja svog velikog plana za povratak starih pozicija u Kristininom životu morao sam čekati puna tri dana. Prilično dug period kada je u pitanju tako važna stvar. Nervoza me je rasturila kao nikada do sada. Nokti na rukama, izgriženi skoro do mesa, najbolje su potvrđivali moje pshihološko stanje. Nisam ni mogao pretpostaviti kako vikend može biti tako otegnut. U normalnim prilikama prosto bi proletio, donoseći omrznuti ponedjeljak. Ovoga puta je milio poput kornjače.
Kristina i ja smo se našli u zakazano vrijeme pred kinom »Zvijezda«. Začudo nije ni malo kasnila. Pa da, frendovi ne kasne. To je rezervirano samo kada su u pitanju veze. Ah, te žene.
- Kupio si karte? – bilo je prvo pitanje koje me je upitala nakon pozdrava.
Mislio sam da imaš neko pametnije pitanje – odgovorio sam poluozbiljnim tonom, iznenadivši sebe svojom pribranošću.
Nervoze je odmah nestalo.Sva moja strahovanja kako ću se momentalno istopiti čim je ugledam i povariti sve, nestala su u momentu. Sve je bilo pod kontrolom.
- Koliko sam dužna – rekla je Kristina, burlajući u svojoj torbici u potrazi za novčarkom. Nježnim pokretom svoje ruke zaustavio sam njezinu kretnju. Na takve gluposti nikad nisao imao komentara.
Predvorje kina solidno su ispunili već pomalo nestrpljivi posjetioci druge popodnevne predstave. Početak filma kasnio je dobrih desetak minuta. I Kristina je pokazivala male znake nervoze, premještajući se s noge na nogu. Ja sam bio apsolutno smiren, jer sam znao za pravi razlog kašnjenja početka projekcije. Film je trajao pinih dva i pol sata. Ova činjenica predstavljala je jednu od važnijih spona mog plana.
Što duži film, to je više vremenske mogućnosti za ispujenje mojih taktičkih manevara. Trebalo je na sve misliti.
- U kom smo redu? – zapitala je klinka kada smo napokon uspjeli ući u dvoranu.
U dvadesetom – odgovorio sam kratko.
A sjedala?
Ne znam napamet, sad ću provjeriti – zastao sam, bacajući ovlaš pogled na ulaznice u mojoj ruci. jedanaest i dvanaest – pročitao sam s providnim  iznenađenjem na licu.
Koja sam ja glupača – uzdahnula je Kristina sjedajući na svoju tradicionalnu jedanaesticu. Shvatila je svoju djetinju naivnost. Nisam uzalud stajao u redu još od pet sati samo da bih dobio upravo željena sjedala.
Svjetla su se ugasila. U tom trenutku umalo nisam sve pokvario. Više refleksnom reakcijom na nastalu tamu, krenuo sam zagrliti moju »bivšu« djevojku. Kristina je primjetila pokret moje lijeve ruke, upitno me pogledavši.
- Ništa, samo se namještam da bih bolje vidio – izvukao sam se na brzinu. Ti vidiš dobro? – skrenio sam temu sa sebe.
Film je bio tipični predstavnik Hit komercijale s poznatim imenima u glavnim ulogama. Avanturističko – akcijska priča s maksimalno razvučenom tematikom. Za posmatranje nije bila potrebna neka posebna pažnja, jer je sve bilo očekivano i predvidljivo. Zato sam i odabrao spomenuti film. Mogao sam ispuniti svoju smišljenu nakanu, a da pritom Kristina može usporedo gledati scene na kino platnu. Prvih petnaestak minuta filma krajičkom oka sam posmatrao malu sprinterku na sjedištu do sebe. Analizirao sam njezino disanje, mimiku lica i ostale reakcije, tražeći povoljan trenutak za djelovanje. Što sam je duže gledao, sve sam bio sigurniji u svoju zakletvu. Mora biti moja.
- Sretna si? – startao sam izravnim pitanjem.
I jesam i nisam. Nije važno, gledaj film – pokušala je prekinuti započeti dijalog. Ali uzmaka više nije bilo.
A jesi li bila sretna na jezeru, u bajci koja je bila samo naša?
Pa jesam.
A jesi li bila sretna pri samoj pomisli kako postoji netko samo tvoj. Znajući pritom kako je isti spreman učiniti sve samo da bi te činio takvom.
Jesam. Ti si stvarno uvijek imao toliko mašte za mene.
A da ki bi nakon svih tih sretnih dana zaspala s uvjerenjem kako je svaki naš dan još ljepši.
Bi – Kristina je pognula glavu. Bio je to siguran znak kako je već dobro uzdrmana.
Uslijedio je finalni udar na rasklimanu obranu. Pa nisam uzalud igrao centarfora, najisturenijeg napadača u momčadi.
- Znaš Kristina, život je ponekad veoma okrutan rival, kad daruje svoje najljepše darove, ne treba mu okrenuti leđa. Uvrijeđen zbog nepromišljenog postupka, možda ti više nikada neće pružiti pravu šansu.
Ne dočekavši kraj mojih posljednjih riječi Kristinine oči su se počele puniti suzama. Drhtavom rukom pokušala ih je sakriti.
- Da li bi željela zauvijek biti sretna?. Najsretnija na svijetu!
Bi – odgovorila je sad već u izraženijem napadu plača.
Nekoliko najbližih susjeda okrenulo je glavu u našem smjeru, osvrćući se za zvukom prigušenog plača. Moj namrgođeni pogled brzo ih je vratio onom zbog čega su se uopće tu nalazili. Filmu. Ovo je bla privatna stvar. Naša stvar.
- Onda budi i dalje moja djevojka – završio sam svoj monolog, glavni adut mog veličanstvenog plana.
Umjesto potvrdnog odgovora uslijedilo je Kristinino bespomoćno privijanje uz mene. U poljupcu koji je uslijedio tražila je djelić oproštaja za svoj nepromišljeni postupak od prije tjedan dana. Dobila ga je u cjelini. Prema osobi koju toliko volim nisam mogao biti  zlopamtilo. Najvažnije je bilo da je Kristina  ponovno moja. Moja djevojka. Kako to samo gordo zvuči.
Nijedno od nas dvoje nije više marilo za film. Ostatak predstave  proveli smo u dugim poljupcima, ne obazirući se na okolicu oko sebe. Sfere najljepših izljeva nježnosti odnele su uvjerljivu pobjedu nad sladunjavim holivudskim proizvodom.
Izlazeći s mjesta moje velike taktičke pobjede, osjećao sam poput najvećih pobjednika u povijeti. Nakon uspjelih pohoda u njhovim rukama sjajilo se osvojeno blago. U mojoj ruci nalazilo se nešto mnogo vrjednije. Ruka moje Kristine.
Dok smo čekali njezin bus, upitala me je kombinacijom ozbiljnosti i smijeha:
- Darko, da nisi slučajno već gledao ovaj film kada te uopće nije interesirao.
Jesam. Dva puta – odgovorio sam kroz smijeh.
Prasnuli smo skupa u smijeh. Uzmaka više nije bilo.


Saturday, October 4, 2014

GRAND SLAM WINNERS


GRAND SLAM WINNERS





                                                   BORIS BECKER (GERMANY)

                                                   AUSTRALIAN OPEN : 1991, 1996

                                                   WIMBLEDON: 1985, 1986, 1989

                                                   US OPEN: 1989


                                                     
                                                             CARLOS MOYA (SPAIN)

                                                  
                                                           ROLAND GARROS: 1998
                                               



THOMAS MUSTER (AUSTRIA)

ROLAND GARROS:  1995


                                                   GORAN IVANIŠEVIĆ (HRVATSKA)

                                                     WIMBLEDON : 2001

                                             

                                                                   MARIN ČILIĆ (HRVATSKA)

                                                                   US OPEN: 2014