KINO
Na drugu fazu ispunjenja svog velikog plana za povratak starih pozicija u Kristininom životu morao sam čekati puna tri dana. Prilično dug period kada je u pitanju tako važna stvar. Nervoza me je rasturila kao nikada do sada. Nokti na rukama, izgriženi skoro do mesa, najbolje su potvrđivali moje pshihološko stanje. Nisam ni mogao pretpostaviti kako vikend može biti tako otegnut. U normalnim prilikama prosto bi proletio, donoseći omrznuti ponedjeljak. Ovoga puta je milio poput kornjače.
Kristina i ja smo se našli u zakazano vrijeme pred kinom »Zvijezda«. Začudo nije ni malo kasnila. Pa da, frendovi ne kasne. To je rezervirano samo kada su u pitanju veze. Ah, te žene.
-
Kupio si karte? – bilo je prvo pitanje koje me je upitala nakon pozdrava.
Mislio sam da imaš neko pametnije pitanje – odgovorio sam poluozbiljnim tonom, iznenadivši sebe svojom pribranošću.
Nervoze je odmah nestalo.Sva moja strahovanja kako ću se momentalno istopiti čim je ugledam i povariti sve, nestala su u momentu. Sve je bilo pod kontrolom.
-
Koliko sam dužna – rekla je Kristina, burlajući u svojoj torbici u potrazi za novčarkom. Nježnim pokretom svoje ruke zaustavio sam njezinu kretnju. Na takve gluposti nikad nisao imao komentara.
Predvorje kina solidno su ispunili već pomalo nestrpljivi posjetioci druge popodnevne predstave. Početak filma kasnio je dobrih desetak minuta. I Kristina je pokazivala male znake nervoze, premještajući se s noge na nogu. Ja sam bio apsolutno smiren, jer sam znao za pravi razlog kašnjenja početka projekcije. Film je trajao pinih dva i pol sata. Ova činjenica predstavljala je jednu od važnijih spona mog plana.
Što duži film, to je više vremenske mogućnosti za ispujenje mojih taktičkih manevara. Trebalo je na sve misliti.
-
U kom smo redu? – zapitala je klinka kada smo napokon uspjeli ući u dvoranu.
U dvadesetom – odgovorio sam kratko.
A sjedala?
Ne znam napamet, sad ću provjeriti – zastao sam, bacajući ovlaš pogled na ulaznice u mojoj ruci. jedanaest i dvanaest – pročitao sam s providnim iznenađenjem na licu.
Koja sam ja glupača – uzdahnula je Kristina sjedajući na svoju tradicionalnu jedanaesticu. Shvatila je svoju djetinju naivnost. Nisam uzalud stajao u redu još od pet sati samo da bih dobio upravo željena sjedala.
Svjetla su se ugasila. U tom trenutku umalo nisam sve pokvario. Više refleksnom reakcijom na nastalu tamu, krenuo sam zagrliti moju »bivšu« djevojku. Kristina je primjetila pokret moje lijeve ruke, upitno me pogledavši.
-
Ništa, samo se namještam da bih bolje vidio – izvukao sam se na brzinu. Ti vidiš dobro? – skrenio sam temu sa sebe.
Film je bio tipični predstavnik Hit komercijale s poznatim imenima u glavnim ulogama. Avanturističko – akcijska priča s maksimalno razvučenom tematikom. Za posmatranje nije bila potrebna neka posebna pažnja, jer je sve bilo očekivano i predvidljivo. Zato sam i odabrao spomenuti film. Mogao sam ispuniti svoju smišljenu nakanu, a da pritom Kristina može usporedo gledati scene na kino platnu. Prvih petnaestak minuta filma krajičkom oka sam posmatrao malu sprinterku na sjedištu do sebe. Analizirao sam njezino disanje, mimiku lica i ostale reakcije, tražeći povoljan trenutak za djelovanje. Što sam je duže gledao, sve sam bio sigurniji u svoju zakletvu. Mora biti moja.
-
Sretna si? – startao sam izravnim pitanjem.
I jesam i nisam. Nije važno, gledaj film – pokušala je prekinuti započeti dijalog. Ali uzmaka više nije bilo.
A jesi li bila sretna na jezeru, u bajci koja je bila samo naša?
Pa jesam.
A jesi li bila sretna pri samoj pomisli kako postoji netko samo tvoj. Znajući pritom kako je isti spreman učiniti sve samo da bi te činio takvom.
Jesam. Ti si stvarno uvijek imao toliko mašte za mene.
A da ki bi nakon svih tih sretnih dana zaspala s uvjerenjem kako je svaki naš dan još ljepši.
Bi – Kristina je pognula glavu. Bio je to siguran znak kako je već dobro uzdrmana.
Uslijedio je finalni udar na rasklimanu obranu. Pa nisam uzalud igrao centarfora, najisturenijeg napadača u momčadi.
-
Znaš Kristina, život je ponekad veoma okrutan rival, kad daruje svoje najljepše darove, ne treba mu okrenuti leđa. Uvrijeđen zbog nepromišljenog postupka, možda ti više nikada neće pružiti pravu šansu.
Ne dočekavši kraj mojih posljednjih riječi Kristinine oči su se počele puniti suzama. Drhtavom rukom pokušala ih je sakriti.
-
Da li bi željela zauvijek biti sretna?. Najsretnija na svijetu!
Bi – odgovorila je sad već u izraženijem napadu plača.
Nekoliko najbližih susjeda okrenulo je glavu u našem smjeru, osvrćući se za zvukom prigušenog plača. Moj namrgođeni pogled brzo ih je vratio onom zbog čega su se uopće tu nalazili. Filmu. Ovo je bla privatna stvar. Naša stvar.
-
Onda budi i dalje moja djevojka – završio sam svoj monolog, glavni adut mog veličanstvenog plana.
Umjesto potvrdnog odgovora uslijedilo je Kristinino bespomoćno privijanje uz mene. U poljupcu koji je uslijedio tražila je djelić oproštaja za svoj nepromišljeni postupak od prije tjedan dana. Dobila ga je u cjelini. Prema osobi koju toliko volim nisam mogao biti zlopamtilo. Najvažnije je bilo da je Kristina ponovno moja. Moja djevojka. Kako to samo gordo zvuči.
Nijedno od nas dvoje nije više marilo za film. Ostatak predstave proveli smo u dugim poljupcima, ne obazirući se na okolicu oko sebe. Sfere najljepših izljeva nježnosti odnele su uvjerljivu pobjedu nad sladunjavim holivudskim proizvodom.
Izlazeći s mjesta moje velike taktičke pobjede, osjećao sam poput najvećih pobjednika u povijeti. Nakon uspjelih pohoda u njhovim rukama sjajilo se osvojeno blago. U mojoj ruci nalazilo se nešto mnogo vrjednije. Ruka moje Kristine.
Dok smo čekali njezin bus, upitala me je kombinacijom ozbiljnosti i smijeha:
-
Darko, da nisi slučajno već gledao ovaj film kada te uopće nije interesirao.
Jesam. Dva puta – odgovorio sam kroz smijeh.
Prasnuli smo skupa u smijeh. Uzmaka više nije bilo.
.JPG)
