Marin Čilić, najbolji hrvatski tenisač današnjice

Marin Čilić, najbolji hrvatski tenisač današnjice

Četvrti naslov na Zagreb Indoorsu

Branitelj prošlogodišnjeg pobjedničkog trofeja opravdao je status prvog favorita

Dvorana Doma sportova u Zagrebu ugostila je po deveti put Zagreb Indoors, jedini dvoranski ATP turnir koji se igra u Hrvatskoj. Osmi je put u velikom finalu igrao Hrvat, a prošlogodinji pobjednik Marin Čilić odigrao je cijeli turnir bez pogreške i bez izgubljenog seta po četvrti put podigao pobjednički trofej. Nakon poznatih prošlogodišnjih događanja u svezi s njegovom nepravednom suspenzijom i prisilnom stankom u trajanju od četiri mjeseca, najbolji hrvatski tenisač današnjice još jednom je pokazao i dokazao svoju kvalitetu, najavljujući brzi povratak u sami vrh svjetskog tenisa.

»Čini mi se kako sam i pored činjenice da sam osvojio turnir bez izgubljenog seta, najbolje igrao u najtežem susretu cijeloga natjecanja, u finalu protiv Tommyja Haasa. Moj trener Goran Ivanišević je odlično postavio taktiku, a ja sam se pridržavao glavnih naputaka i zbilja mogu biti zadovoljan svojom igrom u ovom najvažnijem meču«, istaknuo je Marin Čilić komentirajući prve dojmove nakon osvajanja svoga desetog ATP naslova.

SURADNJA S GORANOM IVANIŠEVIĆEM

Već nekoliko mjeseci najbolji hrvatski tenisač svih vremena skrbi o igračkoj karijeri najboljeg hrvatskog tenisača današnjice. Što to Marinu znači rezultati će ubrzo pokazati, a nova pobjeda na Zagreb Indoorsu je najava skorašnjeg uspona na ATP listi.

»Mnogo mi znači veliko Goranovo iskustvo i kroz svakodnevni rad s njim imam priliku unapređivati svoju igru. On izvanredno zna snimiti svakog protivnika i pripremiti najbolju taktiku, a njegovo skeniranje Haasa u mnogome mi je olakšalo igru u finalu. Vjerujem kako će već u bliskoj budućnosti suradnja s njim donijeti još odličnih rezultata.«

MIRNIJI NASTAVAK SEZONE

Čilić je u Zagrebu branio prošlogodišnji naslov, ali i 250 ATP bodova bez kojih bi uveliko pokvario svoj ranking i ugrozio pozicije na zemljanim turnirima Masters serije u Madridu i Rimu.

»Braniti bodove je uvijek teže nego ih osvajati, a nakon obrane Zagreba ostaje mi za braniti još samo čevrtfinale Miamija. S nekoliko dobrih rezultata na Mastersima i Grand slamovima mogao bih kraj godine dočekati negdje između 10. – 15. mjesta na svjetskoj ATP ljestvici. S obzirom na prisilnu prošlogodišnju stanku od nekoliko mjeseci, nemam opterećenje obrane bodova i sve što budem napravio može me pogurati vrlo brzo prema vrhu«, naglasio je Marin Čilić.

STATISTIKA

Osvajanjem desetog ATP naslova u profesionalnoj karijeri, 25-godišnju Međugorac je dostigao Ivana Ljubičića po broju turnirskih trofeja, ali i upisao svoje ime među neveliki broj tenisača s dvocifrenim brojem osvojenih profesionalnih teniskih natjecanja.

»Ne opterećujem se pretjerano statistikom, ali mi svakako puno znači što sam uspio stići do brojke od deset osvojenih ATP turnira i što sam pet od tih naslova osvojio u Hrvatskoj (Zagreb 4 i Umag 1 op.a). Kada igram doma nekako sam uvijek dodatno motiviran, a mnogo mi znači i prisustvo moje obitelji u publici, te mogućnost da tijekom ovih turnira provodim više vremena s mojim najdražima.«

JOŠ JEDAN ČILIĆ

Mlađio brat Mile polagano kreće u svijet profesionalnog tenisa. Tijekom tjedna u kojemu se igrao Zagreb Indoors, mlađi Čilić je zaigrao u kvalifikacijama Futuresa koji se igra u Hrvatskom teniskom centru na Zagrebačkom velesajmu.

»Iznimno mi je bilo drago što je Mile zabilježio pobjedu u prvom kolu kvalifikacija, jer ne igra toliko puno i nema baš mnogo pobjeda. Nadam se da ćemo u budućnosti imati priliku na nekom turniru zaigrati skupa u igri parova, ali mislim kako on još nije spreman pa bi mi bilo glupo tražiti pozivnicu. Ima vremena i sigurno će u budućnosti braća Čilić zaigrati skupa«, konstatirao je na koncu razgovora Marin Čilić.

Tekst je rađen u veljači 2014. godine

Od 21. srpnja 2014. Marin Čilić će igrati na ATP Croatia Openu u Umagu

Prvi subotički avion

Do fotografije, te svih relevantnih podataka vezanih uz nju, došli smo ljubaznošću
Vitomira Vite Tešanovića, velikog entuzijasta i poklonika djela Ivana
Sarića. Široj javnosti vjerojatno je krajnje nepoznat podatak da se
upravo sljedeće 2010. godine navršava točno 100 godina od prvog, i na ovim prostorima antologijskog,
Sarićevog leta, a fotos pred vama je zabilježio trenutak polijetanja na
gradskom hipodromu u Subotici negdje u jesen 1910. godine. Za to vrijeme i tehničku znanost, taj
zrakoplov nazvan »Sarić 1«, kojeg je subotički pionir letenja sam načinio
i njime poletio, jedinstven je podvig u povijesti ovoga grada i posve neusporediv
s bilo kojim drugim dostignućima sve do današnjeg dana. Zrakoplov »Sarić 1«, bio je drvene
konstrukcije i nastao je prema Sarićevom projektu, urađenom nakon njegova povratka s jednog
aeromitinga u Parizu 1909. godine, gdje je vidio zrakoplov Loisa Bleirota, čovjeka koji je preletio Engleski kanal (La Manche) od Calaisa do Dovera za 37 minuta. Na istom mitingu Sarić je napravio nekoliko fotografija izloženih zrakoplova i po povratku u Suboticu odmah načinio prve skice
svog budućeg modela. Samo godinu dana kasnije i kontinuiranog rada s dva pomoćnika stolara, uz veliku
asistenciju i supruge Irene, nastao je njegov prvi zrakoplov. Dijelovi su rađeni od jasenovog drveta, klavirskih žica, platna, dok su kotači uzeti od jednog bicikla. Motor mu je Delphos poslao iz Njemačke, u pitanju je bio trocilindrični stroj V tipa Anzani konstrukcije, jačine 24 konjske snage, elise je, po ugledu na iste iz toga doba, Sarić osobno napravio i na njima je pisalo njegovo ime. Cijeli zrakoplov, inače monoplan sa zakrilcima (jedinstvenim u to vrijeme), težio je oko 360 kg, a kako je Ivan Sarić bio niži rastom i u njemu je sjedio na vrtnoj stolici odsječenih nogu, jer je nemajući dovoljno sredstava koristio sve što se moglo iskoristiti.Prije svoga prvoga leta u jesen 1910. godine, pokušavao je nekoliko puta
neuspješno izvesti let, ali ga je, primjerice, prvi put »nabio na nos«, a drugi put se zakačio za drvo, no
sve su to bile pionirske pogreške čovjeka i vizionara koji nije imao niti jednu minutu stručnih instrukcija
glede aviomehanike i pilotiranja, već je sve sam radio vođen svojom genijalnošću.
Prvi uspješan let, o kojemu i svjedoči ova fotografija, izveden je u jesen
1910. godine kada je Sarić poletio s hipodroma i 3 kilometra na visini od 20 metara letio iznad Subotice. Tom povijesnom, pionirskom događaju zrakoplovstva na tadašnjim prostorima Austro-Ugarske Monarhije u
čijem se sastavu nalazila Subotica, nazočilo je 7000 gledatelja.Iznimno je važno napomenuti kako
su sva konstruktorska rješenja plod Sarićeve kreativnosti, počevši od već spomenutih zakrilaca, oblika repa,
oblika vertikalnog i horizontalnog stabilizatora, trupa i spajanja drvenih dijelova trupa, ogibljenja stajnog
trapa i ostalih drugih dijelova zrakoplova koji su sve njegova originalna rješenja.
Kako je u pitanju bio lagani zrakoplov nije mu trebalo mnogo zaleta za polijetanje, niti za slijetanje, pa je
unatoč lošem vremenu tog listopada 1910. godine uspio obaviti svoj prvi uspješni let. Nakon ovog antologijskog pothvata, o kojemu je ostala zabilježena i ova povijesna fotografija
pred nama, Sarić je radio na modelu »Sarić 2«, ali je u pitanju bilo samo prepravljanje i dopunjavanje
originalnog modela. Tijekom Prvog svjetskog rata, Sarić je iz mjere predostrožnosti
uništio (zapalio) svoj tadašnji zrakoplov, ali je zato sačuvao
njegove metalne dijelove od kojih je poslije načinio repliku svoga prvoga zrakoplova koja se danas nalazi u
muzeju u Beogradu. Na koncu, iznimno je važno napomenuti i istaknuti kako je ovaj Sarićev zrakoplov bio
u klasi svih tadašnjih zrakoplova, a njegov let je načinjen samo sedam godina nakon povijesnog leta braće
Wright 1903. godine. U vrijeme svoga prvoga leta i nastanka ove fotografije Ivan Sarić je imao 34 godine, a zanimljivo je kako je svoju ljubav prema brzini njegovao sve do same smrti 1966. godine,
jer je u 90. godini života sudjelovao na Sutjeska rallyju i zauzeo mjesto među trideset prvoplasiranih.

Biciklistkinje iz 19. stoljeća

Na fotografiji snimljenoj daleke1882. godine u Senti nalaze se sestre Ilona i Eta
Vojnich, snimljene u vožnji dvosjednim biciklom. Šturi podaci zabilježeni
na poleđini ovoga više od 128 godina staroga, rariretnoga fotosa kazuju
još samo podatak da su bile članice Atletskog kluba Zenta. Dvosjedni
bicikli se danas mogu vidjeti gotovo isključivo na nekim revijalnim događanjima
i promotivnim manifestacijama, ali su zato klasični modeli,
posebice danas u vremenima sve jače ekonomske krize, ponovno su
sve atraktivnije i financijski najisplativije prijevozno sredstvo.
A, kada smo već kod davne prošlosti, iz koje datira ova lijepa fotografija,
evo malo i podataka o razvoju biciklizma na ovim našim prostorima,
koji upravo datiraju iz vremena kada je i nastao snimak pred vama.
Prema dostupnim povijesnim zabilješkama bicikl je nastao negdje u 19. stoljeću, ali se ne zna tko ga je
i kada izumio u ovom današnjem obliku. Ipak, opće je poznato kako se kao prvi vozač bicikla spominje
izvjesni njemački barun Carl von Drais, koji je još 1817. godine upravljao
svojevrsnim biciklom na guranje. S druge strane, model koji je unaprijedio
James Starley 1885. godine uzima se kao prototip suvremenog
bicikla. Važno je napomenuti kako su svi modeli do 1888. godine, kad je
škotski izumitelj John Dunlop patentirao pneumatske gume, bili voženi
na drvenim ili metalnim kotačima, što je umnogome otežavalo vožnju i
 predstavljalo svojevrsnu neudobnost za vozača ili vozačice kakve su bile,
primjerice, sestre Vojnich. Ali želja za unapređivanjem i razvojem prijevoznih
sredstava, te sportski duh, bili su iznad svake neudobnosti. Prvo velosipedsko društvo u tadašnjoj
Srbiji osnovano je 23. prosinca 1884. godine u Beogradu (prvi predsjednik društva bio je Milorad
Terzibašić), a jedan od osnivača bio je i kasniji sveučilišni profesor i akademik
Đorđe Nešić, koji se u svojim mlađim danim natjecao s najboljim europskim biciklistima onoga doba
i bilježio brojne pobjede u Rusiji, Francuskoj, Austriji i Poljskoj, gdje je na utrci u Lodzu pobijedio tadašnjeg svjetskog šampiona Nijemca Lehra. Prvo službeno biciklističko prvenstvo Beograda održano je 15. lipnja 1896. godine, a iduće 1897. godine i prvo
prvenstvo Srbije voženo je na stazi Beograd – Smederevo – Beograd. U
to vrijeme beogradski biciklisti nastupali su i na utrkama koje su organizirane
u Zagrebu, Subotici i Velikom Bečkereku (današnji Zrenjanin).
Zanimljivo je spomenuti kako je 1898. godine na putu Niš-Beograd
upriličena nesvakidašnja utrka između biciklista i konjanika, na kojoj su
pobijedili konjanici, što bi u današnje vrijeme bilo apsolutno nezamislivo.
Prvi subotički biciklistički klub zvao se Achiles, a najpoznatiji biciklist tog
vremena bio je Miklos Matković. Na utrci Budimpešta – Košice pobjednik
je bio glasoviti subotički pionir sporta i olimpizma Lajos Vermes, koji je umnogome pridonio razvoju
biciklističkog sporta na subotičkim prostorima.Naravno, zbog za ono vrijeme izuzetno visoke cijene bicikla
(200 ondašnjih forinti) mali broj Subotičana je sebi mogao priuštiti ovaj prijevozni luksuz, prema nekim
povijesnim podacima svega je bilo stotinjak vlasnika prvih velosipeda. Postoji zabilježena zanimljivost kako
je izvjesni Đuka Đukić, u nemogućnosti kupovine bicikla sam napravio drveni model i vozio se skupa s
vlasnicima pravih željeznih »koturača «, kako je tada glasio domaći naziv za bicikl. Taj drveni model
čuva se danas u Gradskom muzeju u Subotici, kao autentična uspomena na vrijeme prvih službenih biciklističkih utrka na Palićkoj olimpijadi, o čemu je svojevremeno pisao i subotički list Neven.

WIMBLEDON

VISIT TO WIMBLEDON

(februar 2013)

CHAMPIONS TROPHY

                                                  WIMBLEDON LIBRARY

 

                                                         ISPRED GLAVNOG ULAZA

                                                 

                                                             MUSEUM
                               

                                                      CHAMPIONS TROPHY
                     

                                                 POBJEDNIČKA MAJICA GORANA IVANIŠEVIĆA (lijevo)
                                                   

                                 
                                               POBJEDNIČKA MAJICA NOVAKA ĐOKOVIĆA

                                                             MAIN DRAW

                                                   CENTRAL COURT

                                         

                                              POČAST LEGENDI

Subotički buvljak

Stari subotički buvljak

Jedan od karakterističnih subotičkih sinonima, pokraj jedinstvene secesijske ljepotice Gradske kuće, jamačno je i »svjetski« glasoviti »buvljak«, tržnica na veliko i malo, koja je svoj početak imala kao tadašnja »stareška peca« u dva reda ispred gradske kalvarije na ulazu u najveći grad sjevera Bačke (pokraj Somborske kapije).

Sukladno razvijanju grada, razvijala se i tržnica i od za u ono vrijeme uobičajene prodaje »sa zemlje«, do prvih početaka trgovanja na primitivnim metalnim tezgama (preseljenim na prostor s druge strane Somborskog puta), danas se razvila u suvremeni trgovački centar s nekoliko natkrivenih prodajnih dvorana u kojima se nalaze brojni poslovni lokali i nepregledni redovi moderniziranih tezgi. No, jedno je ostalo zajedničko prošlom i sadašnjem vremenu, a vjerojatno će tako biti i s budućim vremenima (ukoliko buvljaka bude u budućnosti): raznovrsna i šarolika roba svih profila i cijena, po mjeri svakoga kupca i njegovog »džepa«.

STARI BUVLJAK – Stariji čitatelji našeg tjednika, gledajući fotografiju koju smo dobili zahvaljujući ljubaznosti subotičkog Historijskog arhiva, prisjetit će se davnih šezdesetih godina prošloga stoljeća i prapočetaka »slobodnog trgovanja«. U početku je roba nuđena na buvljaku bila izvorno srodna nazivu takve vrste tržnice na kojima se diljem svijeta prodaju stare, rabljene stvari. Ali razvoj društva, standarda, mogućnost slobodnijeg putovanja i postupno otvaranje granica, modificirali su i modernizirali »buvljačku trgovinu«, i pokraj rabljene robe na tezgama ili na »zemlji« počele su se pojavljivati inozemne traperice (vrlo tražena roba), košulje, jakne i ostali odjevni predmeti, parfemi, audio kazete, žvake, limenke bezalkoholnih i alkoholnih pića (pivo) i sva ostala roba koja se u to vrijeme nije mogla nabaviti u domaćim prodavaonicama.

I buvljak se počeo širiti. Sve se više »trgovaca« odlučivalo na »poslovna putovanja« do Trsta, ponuda je počela biti sve bogatija i raznovrsnija, pravljene su i prve narudžbe na malo ili na veliko, a kupci su stizali u sve većem broju na trgovački prostor tržnice, kasnije smještene pokraj stadiona NK Bačke, najstarijeg nogometnog kluba u tadašnjoj zajedničkoj državi. S godinama koje su prolazile buvljak je sve više rastao, baš kao i broj ljudi koji su za svoju »profesiju« odabrali trgovinu za tezgom. Širenje biznisa proširilo je i poslovne destinacije, pa su se tijekom tjedna subotički trgovci zapućivali ne samo prema Trstu, nego i u smjeru Istanbula, Budimpešte, Münchena, Beča i svih drugih gradova u kojima se mogla nabaviti potrebna roba koju bi tijekom vikenda kupovali kupci koji su dolazili i iz drugih krajeva zemlje.

HIT ROBA – Tijekom proteklih decenija, a uskoro će biti i pola stoljeća od vremena koje bi se moglo uzeti za startno razdoblje razvoja subotičkog buvljaka, svaka je »epoha« imala svoju tzv. »hit robu«, koja se maksimalno tražila i kupovala. Jednostavno, odjednom bi se uspostavio važeći trend i onaj tko ne bi imao, primjerice, talijanske »Cassucci« traperice ili grčke espadrile, tursku papirnatu jaknu i druge trendovske dijelove »outfita«, ne bi mogao ravnopravno konkurirati modnim zahtjevima tadašnjeg modusa življenja. Usporedo s garderobom, kako se moderno tehnološko doba razvijalo, na buvljaku se pojavljuju i razne tehničke novotarije, prije svega na polju tzv. tehničke robe i na tezgama se pojavljuju prvi suvremeni radio i kazetofonski aparati, pa potom uređaji za snimanje televizijske slike (tzv. plejeri i videorikorderi) i postupno sva moguća roba široke potrošnje. A kako su gabariti nuđene robe postajali sve veći, a ponuda raznovrsnija, buvljak se morao proširiti, i pristupilo se modernizaciji postojećeg tržničkog prostora, isprva betoniranju cijele prodajne površine, potom izgradnjji prve, a ubrzo i ostalih natkrivenih dvorana u kojima su otvarani suvremeni poslovni prostori i trgovine. A hit robe je bilo, kao i uvijek, za svakoga i svačiji džep. I bit će je dogod bude buvljaka, koji je od svojih početaka zadržao samo svoje prvobitno ime. I gotovo ništa više. Jer rabljenih stvari, osim na tezgama kolekcionara, više niti nema...

Subotica prije 100 godina

Subotica 1910. godine

Fotografija pred vama, kojom započinjemo 2010. godinu, ustupljena nam je od Historijskog arhiva u Subotici, a prikazuje Gradsku kuću i Gimnaziju u Subotici. Snimljena je početkom XX. stoljeća i poslužit će kao uvid u činjenično stanje najvećeg grada na sjeveru Bačke u vremenu prije ravno 100 godina.

Prema popisu stanovništva iz 1910. godine u Subotici je živjelo 94.610 osoba, što je ovaj grad svrstavalo, iza Budimpešte i Segedina, na treće mjesto po veličini u tadašnjoj Ugarskoj (Mađarskoj). Kada se već prave usporedbe spomenimo kako je u to vrijeme Subotica bila veći grad od Beograda (89.876), Zagreba (79.038), Sarajeva (57.039), Skoplja (47.384) i trostruko veća od današnjeg glavnog grada pokrajine Novoga Sada (30.593). Gradska populacija je te godine popisana u 6436 kuća, dok je na periferiji stanovništvo živjelo u 7956 kuća.

Razvijenost Subotice vidjela se ponajprije u izraženoj građanskoj svijesti i »dalekovidnosti« njezinih gradskih otaca, predvođenih tadašnjim gradonačelnikom Karolyom Biroom. S obzirom na kvalitetno zemljište koje je oduvijek okruživalo grad, velika većina ljudi iz njegove okolice bavila se poljoprivredom, ali je jedan događaj iz tog vremena uvjetovao i razvoj vinogradarstva u znatno većoj mjeri nego prije. Naime, kada su se gradske vlasti odlučile graditi novu Gradsku kuću, koja ove godine slavi svoj 100 rođendan, zbog čega je ova godina izrazito značajna za povijest grada, za potrebe financiranja izgradnje jedne od »najljepših građevina sececije« građanstvu su prodane brojne parcele dotad beskorisnih pješčanih površina u okolici grada. Ovaj potez se pokazao dvostruko efektan, jer je prikupljen značajan novac, a s druge strane spriječen je odliv stanovništva jer su se ljudi počeli intenzivnije baviti vinogradarstvom kao oblikom osiguranja egzistencije.

Osim ljudi koji su živjeli »od zemlje«, u Subotici prema popisu tog vremena 37.851 osoba je dobivala određenu plaću, zarađujući je radom kod tadašnjih 7030 samostalnih poduzimača, obrtnika i tvorničara. Veliki industrijski razvoj grada pridonio je i izgradnji brojnih značajnih infrastrukturnih objekata, a velebne građevine i danas ponosito »stoje« na svojim mjestima, dokumentirajući povijest vremena u kojima su nastale. Nešto malo ranije (1880.), pa sve do 1912. godine na teritoriju grada su podignute: Gradska kuća, bolnica, nova gimnazija, škole, Gradska knjižnica, zgrada Likovnog susreta i brojne druge građevine izgrađene prepoznatljivim stilom sececije. Uz takve goleme arhitekturne zahvate i grad koji se prostirao na 622 hektara s 250 tadašnjih ulica i 14 trgova morao je dobiti noviji, suvremniji izgled. Gradske su vlasti pristupile ozelenjavanju užeg gradskog središta, a njegov pristup su uredile mrežom od 91 km ulica i cesta, dužinom ulica s drvoredima od 30 km i površinom gradskih trgova u veličini od 1 hektara. U gradu su postojala 74 kilometra staza za pješake, 36 km je bilo asfaltirano, dok je 18 km bilo pod ciglom. Kako bi građanstvo sigurno šetalo gradskim ulicama i trgovima i po noći, grad je te 1910. godine osigurao čak 1300 javnih svjetiljki, od kojih su 1111 bile na plin, 194 na petrolej i 5 svjetiljki na električni pogon.

Kako će Subotica izgledati za sljedećih 100 godina ostaje nam samo nagađati, a uspoređujući onu nekadašnju s današnjom možemo vidjeti što se sve može dogoditi i uraditi u »samo« jednom stoljeću. Puno ili malo, prosudite sami.

Neki drugi nogomet

Bačka i Hajduk

Nažalost više podataka o ovoj zanimljivoj fotografiji nema, a ukoliko neki od naših čitatelja budu prepoznali likove koji se nalaze na njoj zamolili bi ih da nam se jave i dodatnim podatcima upotpune informaciju o njoj. Koliko je poznato, fotos je nastao na nogometnom igralištu NK Bačke iz Subotice, nakon susreta domaće momčadi i gostujuće ekipe Hajduka iz Splita. Povod je bio prvenstveni susret ove dvije nogometne momčadi, odigran u sklopu Hrvatsko-slovenačke lige u kojoj se 1939. godine natjecao i najstariji nogometni klub na ovim prostorima, osnovan još davne 1901. godine.

Ova fotografija, koja oslikava prijateljstvo dva grada, Subotice i Splita, dokumentira bliskost između nogometaša Bačke i Hajduka, te iznimno elegantne muško-ženske publike koja je nazočila ovom povijesnom susretu. Naime, u to vrijeme bilo je posve normalno da se na nogometnu utakmicu dolazi lijepo odjeven, jer je športski duel predstavljao i svojevrsnu društvenu atrakciju, te pitanje socijalnog statusa.

Igrajući u ligi skupa s momčadima iz Hrvatske i Slovenije, Bačka je te prvenstvene sezone 1939. godine zabilježila skroman natjecateljski učinak i nakon 18 odigranih kola zauzela pretposljednje 9. mjesto s 5 pobjeda, 2 remisa i 11 poraza. U jakoj konkurenciji velikih i afirmiranih klubova iz Zagreba (Građanski, HAŠK) i Splita (Hajduk, Split), subotički amateri su se hrabro borili i ponosno izborili pet pobjeda. Za NK Bačku su nastupali:

Barna, Pančić, Hampelić, Bojić, Evetović, S. Kopunović, Šarčević, Jung, Horvacki, Mihaljčević, Demeter, Sabanov, Kulić, Kopunović – Netoj, Babijanović, Vidaković, Cvijanov, Bukvić, Flaker i Vujković.