Fenomen Ćiro

Miroslav Ćiro Blažević, nogometni trener

Na Svjetskom prvenstvu je svaki susret težak

Forma mora biti na najvišoj razini tijekom igre u skupini, a mora se postupno podizati u susretima nokaut faze* Vjerujem u ovu momčad jer ima jednu od najboljih veznih linija na svijetu* Nakon susreta protiv Brazila na otvorenju za Hrvatsku će znati cijela planeta

Razgovor vodio: Dražen Prćić

Koliko stvarno godina ima najpoznatiji hrvatski nogometni trener svih vremena Miroslav Blažević, vjerojatno samo jedino on zna, ali unatoč dobi u kojoj mnogi njegovi vršnjaci vode usporeni umirovljenički život, legendarni Ćiro i dalje dodaje gas. I dodavat će ga, kako sam kaže, sve dok bude živ, živjeći svoj vječiti nogometni život. U ozračju Svjetskog nogometnog prvenstva, koje je započelo premijernim susretom između domaćina Brazila i Hrvatske, u razgovoru za Hrvatsku riječ, izbornik nekada treće reprezentacije svijeta iznio je neka svoja nogometna i životna razmišljanja u svezi najvažnije sporedne stvari na svijetu.

HR: Gospon Ćiro, nogometna javnost se uveliko iznenadila kada ste prije nekoliko mjeseci odlučili prihvatiti poziv Slobode iz Tuzle, drugoligaške momčadi iz BiH. Koja vam je bila motivacija zasjesti na klupu vjerojatno najslabije rangirane ekipe u vašoj dosadašnjoj trenerskoj karijeri?

Sine, moram ti tako kazati, neko vrijeme prije preuzimanja Slobode, na nagovor svog sina sam kupio brod i dva dana sam plovio s njime, shvativši trećeg dana kako ću poluditi od dosade i da nisam ja čovjek za mirovinu. Vratim se u Zagreb, gdje me je zatekao poziv iz Tuzle i molba klupskih čelnika da preuzmem Slobodu. Oni su bili prvi, ja sam prihvatio i za par mjesec rada uspio sam nadoknaditi minus od pet bodova i Slobodu uvesti u Prvu ligu Bosne i Hercegovine. Na početku se mnogima činilo kako je to nemoguća misija, a mene je to baš privuklo.

HR: Kako bi ste usporedili svoj rad u BiH, s trenerskim angažmanima u mnogim hrvatskim klubovima na čijim ste klupa sjedili tijekom dugogodišnje trenerskekariere?

Emotivno sam vezan za moje Bosance. Također, ako vam kompariram kako tamošnji nogometaši igraju za 150 eura mjesečno, a hrvatski najmanje za tisuću i kako je golema razlika u visini životnog standarda, onda je i samo poimanja rada u takvoj sredini posve drugačije. U startu sam zauzeo čvrst stav po pitanju discipline i odnosu prema treningu, te angažmanu na utakmicama, kako sam to uostalom činio sa svim momčadima koje sam vodio, momci su to prihvatili shvaćajući kako će samo tako moći stići do željenog cilja. Nije trener onaj koji viče i galami, nego onaj koji su svom radu donosi mogućnost rezultatskog napretka i zato poručujem svim svojim kolegama, pravi autoritet je znanje. Ako ga nemaš, možeš se derati koliko te volja.

HR: Prihvatili ste poziv bosanskog drugoligaša, a da li bi ste prihvatili ponudu za vođenje nekog kluba iz Srbije?

U ovim godinama, s kojima sam najstariji trener u povijesti nogometne igre, prihvatio bi svaki poziv i moram biti sretan da me još netko hoće. Ali, šalu na stranu, poziva imam svakodnevno i sada je samo pitanje motivacije u pogledu prihvatanja novog radnog mjesta. Otkrit ću vam kako sam sada još bolji trener nego što sam ikada bio. Da sam imao ovu pamet u Francuskoj 1998. bili bismo svjetski prvaci.Što se tiče sljedećeg angažmana, sada slijedi vrijeme novog Svjetskog prvenstva i to je sada u prvom planu, a poslije Brazila vidjet ćemo. Ima vremena.

HR: Vjerojatno su Vas već mnogi pitali za usporedbu SP-a u Francuskoj s nastupajućim u Brazilu, potencirajući analitiku između nekadašnjih vaših i današnjih Kovačevih vatrenih. Kako gledate na potencijalni domet Hrvatske?

Vjerujem u ovu momčad, jer to je momčad koja ima jednu od najboljih veznih linija na svijetu i vjerujem u sposobnost izbornika Kovača da će uspjeti izvući maksimum iz nje i napraviti veliki rezultat. Poput mojih nogometaša u Francuskoj '98 i ova brazilska generacija vrlo dobro zna kolika su očekivanja hrvatskog naroda i znam da su sposobni ispuniti ih. Jer igrati na Svjetskom prvenstvu znači igrati za cijeli svoj narod, a svaki hrvatski reprezentativac to jako dobro zna. Oni će, siguran sam dati sve od sebe, do posljednjeg atoma snage, za što bolji rezultat.

HR: U čemu se generalno ogleda razlika u današnjem poimanju nogometne igre uzimaju vremensku distancu od proteklih 16 godina?

Ponajprije u brzini. Nogomet je strašno ubrzan, jer primjerice u naše vrijeme je prema tadašnjim pokazateljima igrač imao 1,75 sekunde za oslobađanje od lopte, a danas je to svedeno na svega 0,75 sekunde. Također u vrijeme SP-a u Francuskoj je prosjek pretrčanih kilometara tijekom utakmice bio 7-8, a danas već mnogi pretrče 12-13 km. Zbog toga je i vrlo teško praviti usporedbe s nekadašnjom nogometnom filozofijom i poimanjem igre. Mnogo toga se promijenilo.

HR: Ali nije se promijenio način motiviranja igrača pred važne susrete, nešto po čemu ste Vi poznati diljem nogometnog svijeta. Otkrijte našim čitateljima nešto iz vašeg motivacijskog repertoara?

Jako je važno ako uspijete igračima, uz savjete i željeni taktički cilj, prenijeti pozitivnu energiju i motivirati ih za realizaciju željenih zamišljenih postavki. A ako uzmete u obzir kako njihova koncentriranost traje oko 7 minuta, onda vam postaje jasno kako morate biti precizni i koncizni tijekom motivacijskog govora u svlačionici. Evo, otkrit ću vam jedan detalj sa SP-au Francuskoj, kada smo igrali u četvrtfinalu protiv Njemačke. Danima sam lomio glavu kako da osujetim njihovog fantastičnog centarfora Bierhofa i njegovu izvanrednu igru glavom. I pao mi je na pamet pustinjski rat između Rommela i Montgomerija, kada su saveznici uspjeli preseći Nijemcima izvore napajanja gorivom i osujetiti njihovo tenkovsko nadiranje. Zapovijedio sam mojim bočnim igračima kako po svaku cijenu morau osujetiti njemačke krilne prodore i potencijalne centaršuteve, pa neka Bierhof skače u prazno. I tako je bilo, a mi smo slavili veliku pobjedu i plasman u polufinale.

HR: Je li vam je pobjeda protiv Njemačke najdraža u trenerskoj karijeri?

Zasigurno jeste, jer svladati višestrukog prvaka svijeta i jednu od najboljih reprezentacija tog vremena s velikih 3:0, uz plasman u četvrtfinale je nešto veličanstveno što smo uspjeli podariti našem narodu.

HR: Što je tadašnji uspjeh nogometne reprezentacije Hrvatske značio za svjetsku afirmaciju jedne male, tek nekoliko godina samostalne države?

Vidi sine, prije Svjetskog prvenstva u Francuskoj za Hrvatsku je znalo 2 posto svjetske populacije, a nakon velikih pobjeda i osvajanja trećeg mjesta postotak je skočio na već pristojnih 30 posto. A sada, kada Hrvatska bude odigrala susret otvaranja SP-a protiv Brazila, za nju će čuti i znati cijeli svijet. Pa sad vi vidite kolika je snaga nogometa, osobito kada imate dobar rezultat.

HR: U tom kontekstu je i ovo Svjetsko prvenstvo nova prilika za dodatnu afirmaciju Hrvatske, ali izuzev susreta protiv domaćina Brazila koji je realno favorit ne samo u tom susretu nego i za osvajanje pobjedničkog naslova, u ostala dva susreta protiv Kameruna i Meksika, izabranici Roberta Kovača su favoriti. Koja će od ove dvije utakmice, po vama, biti teža?

Na Svjetskom prvenstvu je svaki susret težak, jer nosi breme velike odgovornosti prema brojnim navijačima diljem svijeta. Osobno ne bih izdvajao niti jedan od tri susreta u skupini A, jer bi primjerice susret protiv Brazila mogao biti mnogo lakši za igru nego susreti protiv Kameruna ili Meksika. Hrvatski nogometaši su uvijek odlično igrali protiv velikih momčadi, a događali su se rezultatski kiksevi protiv navodno manjih i slabijih momčadi.

HR: Nogometna sezona je predugačka i preobimna brojnim utakmicama, pa je vrijeme za pripreme bilo vrlo kratko, a dva ključna hrvatska nogometaša Modrić i Rakitić su igrala u finalima najvećih europskih klupskih natjecanja i bila dodatno tjelesno opterećeni. Na koji način, u ovakvim uvjetima, izbornik može prilagoditi i pripremiti momčad za najveće svjetsko natjecanje?

Veličina svakog trenera se ogleda u sposobnosti prilagođavanja svim situacijama kroz jasno naglašen aspekt njegove stručnosti i autoriteta prema igračima koje predvodi. Momčad mora najbolju formu pokazati u prva tri susreta u skupini, jer od toga ovisi prolaz u nokaut fazu, a potom u svakoj novoj utakmici se forma mora postupno podizati. U konačnici, želi li se postići dobar rezultat, momčad mora biti spremna za svih sedam utakmica koje su na putu do velikog ili malog finala tj. borbe za treće mjesto. Činjenica je kako su najbolji nogometaši dodatno opterećeni brojnim susretima koje igraju tijekom sezone, ali zato su najbolji jer to mogu. Na izborniku je da tu njihovu kvalitetu iskoristi na najbolji način.

HR: Na koncu, kao zasigurno jedan od najboljih poznavatelja hrvatskog nogometa i najuspješniji hrvatski trener u povijesti, kako bi ste u u kratkim crtama definirali njegovu specifičnost i što to čini brojne hrvatske nogometaše velikim igračima kojima se cijeli svijet godinama divi?

Hrvatske nogometaše krasi jedan fenomenalno osjećaj za vic u igri. Imaju retko viđen talent za tzv. duhovitost, što je odlika najvećih majstora, ali s druge strane imaju golemu količinu odlučnosti discipliniranosti i spremnosti da se bore do posljednjeg atoma snage.

Zato vjerujem kako će upravo to biti dominantno u igri hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Brazilu i da će izbornik Kovač iskoristiti na najbolji mogući način.

Antrfile 1

Franjo Tuđman

Nikada mi ne bi napravili tako veliki uspjeh da uz nas nije bio naš predsjednik Franjo Tuđman, jer on je uvijek bio uz nas od samog početka do izravnog navijanja na svakom susretu.

Antrfile 2

Tri faktora

Prije nego se trener oprijedeli za neku koncepciju mora respektirati tri faktora: Da tu koncepciju adaptira prema afinitetima igrača s kojima raspolaže, drugi faktor predstavlja tradicija koju se nikako i nikada ne smije napuštati i konačno sve to staviti u duh suvremene igre. Najbolji kontra primjer je Guardiola koji njemačkom nogometu želi nametnuti Barcelonin način poimanja igre. 

Nogometaši tenisači

HUMANO CUP 2014

(7.-8. 06. 2014)

Humanitarni teniski turnir na kome sudjeluju poznati nogometaši

                                             VELIMIR ZAJEC
                                         
                                            Dinamo (238 utakmica), Panathinaikos (67)
                                            Jugoslavija (36)

                                             IGOR BIŠĆAN
                                           
                                             Dinamo (128), Liverpool (72), Panathinaikos (36)
                                             Hrvatska 15
                                             Osvajač Champions leaugue
                                     

                                           BRANKO TUCAK

                                           Dinamo, Zagreb, Metz, Nancy, Angers, Kotrijk

                                              DARIO ZAHORA
                                           
                                            Dinamo 94, Koper 18, Domžale 34, Rosenborg 5, Ergotelis32,
                                            Iraklis 25
                                         
                                             

ALEN HALILOVIĆ

Dinamo 44, Barcelona

Beckham 1999

Beckham u Zagrebu

Ukoliko ga možda na prvi pogled niste prepoznali, glavni lik današnje storije o fotografiji je čuveni nogometaš David Beckham, 1999. još mladoliki momak u dresu Manchester Uniteda s bijelom kapom na glavi. Fotografija je nastala navečer 27. listopada 1999. godine, dan prije susreta 5. kola Lige prvaka, nakon treninga kojeg su momci Sir Alexa Fergusonaodradili na Maksimiru. U tom trenutku, izuzev činjenice da je tada u 24. godini već bio priznat kao iznimno talentirani nogometaš, te godine čak i u najužoj konkurenciji za svjetskog nogometaša godine, vjerojatno nije niti pomišljao kako će tijekom sljedećih godina postati najpoznatiji i najpopularniji nogometaš na svijetu. I da će se oženiti Victoriom Adams, članicom tada iznimno popularnog britanskog ženskog sastava »Spice girls«.

No, vratimo se za trenutak natrag u tu 1999. godinu i povijesno gostovanje Manchester Uniteda u Zagrebu. Bila je to zasigurno jedna od najjačih i najatraktivnijih klupskih utakmica ikad odigranih u glavnom gradu Hrvatske. Te je godine tadašnja Croatia, kako se tada Dinamo zvao, vođena argentinskim stručnjakom Osvaldom Ardilesomigrala u skupini Lige prvaka skupa s Manchester Unitedom, Olympicom (Marseilles) i Sturmom (Graz) i u prvom kolu napravila jedan od najboljih rezultata u povijesti kluba odigravši neodlučeno (0-0) na Old Traffordu. Zagrebački uzvrat pobudio je golemu pozornost javnosti, a unaprirasprodani stadion u Maksimiru i nije bio neka senzacionalna vijest. Jer, svi su željeli uživo vidjeti strašnu momčad u sastavu: Mark Bosnich, Denis Irwin, Jaap Stam, David Beckham, Andy Cole (Jordi Cruyff ), Ryan Giggs, Phil Neville, Roy Keane, Paul Scholes (Jonathan Greening ), Dwight Yorke (Ole Gunnar Solskjaer), Henning Berg Jonathan, koja je u sezoni 1999./2000. branila naslov pobjednika Lige prvaka.

Večer prije susreta, tijekom treninga koji je momčad Manchestera održala na Maksimiru, dogodio se i mali incident, koji je zahvaljujući spretnosti jednog hrvatskog fotoreportera ostao zabilježen i sutradan postao udarnom sportskom vijesti u Engleskoj. Naime, vježbajući udarce na gol, jedan je nogometaš gostujuće momčadi loptom, naravno posve slučajno, pogodio u glavu plavokosu djevojčicu koja je stajala iza gola čekajući završetak treninga i šansu da dobije autogram od nogometaša. Djevojčica je od siline udarca pala na travnjak i počela plakati, što je David Beckham odmah zamijetio, dotrčao do nje i počeje tješiti. A kada je prestala plakati, skinuo je gornji dio svoje trenerice i darovao joj u znak »iskupljenja« zbog neugodnosti koju je doživjela. Brzi profesionalni refleks na okidaču fotoaparata zabilježio je taj trenutak, engleske su kolege odmah kutu fotku i ona je sutradan osvanula na naslovnicama nekih britanskih dnevnih listova.

Naravno, sutradan navečer nije bilo nikakvog »tješenja«, jer je Manchester zaigrao protiv Croatie u punoj snazi, a upravo je David Beckham u 32. minuti doveo svoju momčad u vodstvo. Na koncu je bilo 2-1 za goste (0-2, Kean49', 1-2, Prosinečki 90'), a cijeli je stadion pljeskao jednoj od najjačih klupskih momčadi u povijesti.

Nogometnu slavu i popularnost, ulaskom u mondenski svijet nakon kasnijeg vjenčanja sa spice girl Victorijom (Posh), Beckham je višestruko uveličao i u prvim godinama 21. stoljeća postao svojevrsni zaštitni znak novog, »metro stila« za mušakrce koji brinu o sebi. Uslijedile su brojne promjene frizura i stylinga (na SP-u je patentirao frizuru koja podsjeća na friz Irokeza – beckhamovka), postao je zaštitnim znakom brojnih modnih kuća i novac od reklamnih ugovora golemo je nadvisio vrijednost profesionalnih nogometnih ugovora. Možda je i to bio jedan od glavnih razloga njegova sukoba s trenerom Fergusonom, kada je 2003. godine napustio klub za koji je debitirao u 17. godini (1992.) i potpisao za Real Madrid, postavši skupa s Ronaldom, Zidanom, Robertom Carlosom Figom, član udarne postave nezaboravnih »Los Galacticosa«.

U profesionalnoj karijeri je šest puta osvajao naslov prvaka u engleskom Premiershipu, dva je puta slavio u FA kupu i jednom u Ligi prvaka, dok je u Španjolskoj s Realom jednom bio prvak.

Sudjelovao je na 3 svjetska i 2 europska prvenstva kao član nogometne reprezentacije u kojoj je jedno vrijeme obnašao i dužnost kapetana momčadii za koju je odigrao više od 100 utakmica, a 2007. godine je za nevjerojatnih 250 milijuna dolara potpisao za američku momčad Los Angeles Galaxy (5 sezona) i postao najplaćenijim nogometašem svih vremena. Danas, u 35. godini života, na pozajmici nastupa za momčad Milana, ali je i dalje, gdje god se pojavi, uvijek u žiži javnosti. Te, 1999. godine, prilikom dolaska u Zagreb, vjerojatno ni u svojim najluđim snovima nije niti mogao pretpostaviti ovakav životni scenarij.

Čika Vargini momci

Čika Vargina momci


Najstariji nogometni klub na nekadašnjim prostorima zajedničke države, NK Bačka (osnovana 1901. godine) iz Subotice, sljedeće godine slavi vrijedan jubilej – 110. obljetnicu postojanja i djelovanja. Prilika je to da se osvježe sjećanja na pojedince koji su svojim radom u klubu pridonijeli njegovom razvijanju, »utkajući« često i cijeli svoj život uz stadion pokraj Somborske kapije.
Fotografija pred vama, snimljena u ljeto 1979. godine, prikazuje skupni
snimak triju mladih momčadi NK Bačke (mlađu juniorsku, stariju i mlađu pionirsku), skupa s njihovim
nogometnim tvorcem i trenerom Ladislavom Vargom, odnosno čika Vargom, kako su ga svi zvali.
Slučajno ili možda ne, Ladislav Varga (1921.-1987.) je u svojoj Bačkoj proveo punih 55 godina (došao u klub kao 11-godišnjak 1932. godine), što u jubilarnoj godini koja slijedi čini točno polovicu godina klupskog
postojanja. Isprva kao igrač koji je prošao sve starosne selekcije sve do prve momčadi, a potom kao
stručnjak i sportski pedagog koji je odlučio posvetiti se radu s najmlađim kategorijama, čika Varga je gotovo sve svoje slobodno vrijeme provodio uz nogometni travnjak neumorno skrbeći o nogometnoj budućnosti budućih prvotimaca.
Zanimljivo je spomenuti, i zašto ne i pohvaliti, kako je pod njegovim vodstvom 1950. godine u najstarijem
nogometnom klubu, koji se tada preimenovano zvao Zvezda, pokrenuta i prva pionirska nogometna škola u
tadašnjoj državi. notesu su se uvijek nalazila imena brojne talentirane djece koju je neumorno zvao na treninge Bačke, podučavajući ih tajnama nogometne igre, pravilnom odnosu prema sportu, ali i brojnim ljudskim kvalitetama neophodnim u svakodnevnom životu izvan sportskih borilišta.
Iako na prvi mah strog, ponajviše zbog čestih visokih tonova koje je znao koristiti u normalnoj komunikaciji,
ovaj vrsni sportski pedagog u biti je bio blag čovjek koji je volio djecu s kojom je dijelio nogometnu svakodnevicu. Osobito je bio naklonjen djeci slabijeg imovinskog stanja i uvijek se trudio osigurati im adekvatnu sportsku obuću (kopačke), kako njihov talent ne bio trpio. Opet, ukoliko bi neko dijete (igrač) dobilo od kluba kopačke, moralo se brižno odnositi prema njima i redovito ih čistiti i održavati. Ostat će upamćena zgoda kada je čika Varga upitao jednog svog malog nogometaša: »Je l’ mažeš,
sine?« (aludirajući na mazanje kopački imalinom), a ovaj mu kao iz topa odgovorio: »Mažem, čika Varga!«.
Starom liscu nije bilo teško odšetati se sljedećeg dana do dječakove kuće i provjeriti vjerodostojnost njegovih riječi, osobito jer je dan prije tijekom treninga kiša »lila kao iz kabla«.
Naravno, kopačke nisu bile očišćene, niti namazane, već su onako blatnjave od jučer bile ostavljene na suncu. Prodika koju mu je čika Varga očitao pred svima u svlačionici,i dan-danas se često spominje u prisjećanjima na pomalo davna vremena nogometne mladosti. Ipak, u svakom razgovoru, kada se povede priča o Bačkoj, nogometu, vremenu provedenom na igralištu pokraj Somborske kapije, neizostavno
se mora spomenuti i ime, točnije izvedeni nadimak nezaboravnog trenera najmlađih nogometnih
kategorija u najstarijem nogometnom klubu.
U spomen na čika Vargu svake godine se igra jak pionirski nogometni turnir, a povremene nastupe ima i veteranska momčad pod imenom »Čika Vargini momci«, koju čine bivši nogometaši stasali pod njegovim stručnim nadzorom. Ova fotografija na kojoj se nalaze tri generacije čika Vargine djece mala je prilika iskazivanja poštovanja prema velikom i nezaboravnom čovjeku kakav je bio Ladislav Varga.
Gornji red: Kurek, Čedo, Uzun,
Bobika st., Zaviša st., Širija, Gros,
Stojke, Pece, Kos, Mezei st., Alija,
Stanko
Srednji red: Čika Varga, Kinez, Zaviša
ml, Patak, Marina, Ličinar, Abraham,
Geber, Mesko, Bole, Zdravko,
Huđika, Jugo, Vlado, Mućak, Mezei
ml. i trener Palatinus
Donji red: Tehniko Kujundžić, Blaško,
Tihomir, Lazo, Tikvicki, Kajina, Popaj,Berbo, Stevo, Peja, Franc, Vojo,
Dražen, Orčo, Zmija i tehniko Vojnić.

Svi pobjednici ATP Umaga

2013 - Robredo

Španjolac Tommy Robredo, Talijan Fabio Fognini i Francuz Gael Mofils obilježili su 24. izdanje turnira. Fognini je u Umag stigao u vrhunskoj formi, nakon osvajanja prva dva turnira u karijeri, a na putu do finala u iznimno uzbudljivom meču svladao je i Monfilsa. Ipak, njegov niz od 13 uzastopnih pobjeda s uvjerljivih je 6:0, 6:3 prekinuo Robredo, odigravši gotovo savršen meč u finalu pred prepunim umaškim stadionom.

2012 - Čilić

Izdanje turnira u 2012. godini donijelo je i promjenu naslovnog sponzora turnira. Studena je svoje mjesto prepustila Vegeti  /23. ATP Vegeta Croatia Open Umag/. I odmah, uz promjenu imena, nakon više od 20 godina čekanja, Umag je ponovno dobio hrvatskog pobjednika.
Nakon Gorana Prpića, koji je to uspio u prvoj godini održavanja turnira, ove godine, to je pošlo za rukom hrvatskomnajboljem tenisaču Marinu Čiliću.

Pred prepunim stadionom u Stella Marisu pobjedio je u zaista lijepom meču Marcela Granollersa sa 6;4 6;2, stavivši točku na jednom predivnom tjednu teniskih, ali i svih drugih Umaških čarolija.

2011 - Dolgopolov 

Teško da je finale umaškog turnira 2011. godine moglo donjeti zanimljiviji i organizatoru idealniji meč. Sa jedne strane naš Marin Čilić, a sa druge strane mreže, nadolazeća zvijezda svjetskog tenisa ukrajinac Alexandr Dolgopolov. Nakon velike borbe, pred ponovno prepunim tribinama stadiona u Umagu, svoj prvi naslov osvojio je Ukrajinac, pobjedom u tri seta 6:4 3:6 6:3.Ono što je zanimljivo je svakako i nastup Marina Čilića (u paru sa Lovrom Zovkom) u finalu parova (izgubili od kombinacije Bolelli/Fognini), tako da je publika u Umagu 2011. po prvi put, gledala nhrvatskog  tenisača u oba finala.

2010 - Ferrero

Nakon što je na turniru 2009. godine u finalu izgubio od Nikolaja Davidenka, Juan Carlos Ferrero je 2010., u svom četvrtom pokušaju u Umagu, uspio otići korak dalje i osvojiti turnir. U finalnom dvoboju Španjolac je pobijedio talijanskog tenisača Potita Staracea sa 6:4 6:4.

2009 - Davydenko

Drugu godinu uzastopno, prvi nositelj osvaja turnir. Nakon Fernanda Verdasca 2008., to je ove godine pošlo za rukom i Nikolayu Davydenku. Po broju odigranih gemova, bilo je to najkraće umaško finale u povijesti (ne računajući Đokovićevu predaju dvoboja Wawrinki u finalu 2006 godine) - Davydenko je sa 6-3, 6-0 pobijedio Španjolca Juan Carlosa Ferrera.

Davidenko cijeli turnir nije izgubio ni set, a koliko je bio uvjerljiv govori i polufinalna pobjeda protiv Melzera sa čak 6-1, 6-1.Od naših tenisaca u glavnom je turniru nastupio Ivan Ljubičić ( u četvrtfinalu ga je svladao Melzer), te Ivan Dodig (dobio pozivnicu), no već u 1. kolu izgubio je glatko protiv Urugvajca Cuevasa.

2008 - Verdasco

U jednom od najduljih i najneizvjesnijih finala u umaškoj povijesti, prvi nositelj Verdasco svladao u tie-breaku trećeg seta Rusa Andrejeva. Naši samo sudjelovali: Karloviš, Beliš i Veiš ispali u prvom nastupu (Veiša je pobijedio nedavno preminuli Francuz Montcourt), Ljubičić predao Karanušiću u drugom kolu, da bi Karanušića potom izbacio Gonzales.

2007 - Moya

I peta pobjeda Carlosa Moye! U finalu svladao Rumunja Pavela. Prvi nositelj Novak Đoković u 1. kolu poražen od sunarodnjaka Troickog! Na startu su ispali i drugi nosilac Davidenko (od tada još relativno nepoznatog Francuza Simona) te treći nositelj, Ivan Ljubičić. 

2006 - Wawrinka

"Studena" postaje naslovni sponzor umaškoga turnira koji se sada zove "Studena Croatia Open Umag". Jedini finale Umaga koji nije završen: zbog iscrpljenosti Đoković je kod 6:6 u prvom setu predao dvoboj Švicarcu Wawrinki, koji je u drugom kolu uz mnogo muka svladao Čilića. Pozivnicu za turnir, Rasbereger je te godine uručio budućoj zvijezdi Argetincu Del Portu.

2005 - Coria

Wild card, uz velikog Brazilca Gustava Kuertena, dobio je i naš dvojac Saša Tuksar i golobradi Marin Čilić. Obojica su ispala u prvom kolu, za razliku od Novaka Đokovića koji je prvi put u Umagu prošao prvu prepreku, da bi ga u drugom kolu zaustavio Juan Carlos Ferrero.

2004 - Puerta

Carlos Moya dobiva titulu počasnog građanina grada Umaga, te odlikovanje hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića - Red Danice s likom Franje Bučara, za desetogodišnje nastupanje na turniru. Novak Đoković prošao kvalifikacije, u prvom kolu eliminirao ga je Volandri.

2003 - Moya

Četvrta pobjeda Moye. U finalu je u tri seta nadmašio Talijana Volandrija. Prethodilo je polufinale za sladokusce: Moya - Nadal. Čak šest naših igrača u glavnom ždrijebu: u 1. kolu ispali Krajan, Karanušić i Zovko, u drugom kolu ostala trojica - Karlović, Tuksar i Radić.

2002 - Moya

Treča pobjeda Moye. U finalu bolji od sunarodnjaka Ferrera. Zanimljivo da je Ferrer u turnir ušao kroz kvalifikacije i odmah u prvom kolu eliminirao 1. nositelja Nalbandiana. Naš Željko Krajan stigao do polufinala, nakon što je u 1/4 finala neočekivano svladao Ivana Ljubičića.

2001- Moya

Druga pobjeda Carlosa Moye u Umagu. U finalu svladao je Francuza Golmarda, prethodno, u polufinalu, Argentinca Davida Nalbandiana.
Odlučujućem dvoboju prisustvovala su trojica predsjednika: Slovenije, Kazahstana i Hrvatske.

2000 - Rios

Veliki Čileanac Marcello Rios osvajač je 11. Croatia Opena. U završnom susretu u tri je seta nadvisio prvog nositelja Argetinca Puertu. U glavnom ždrijebu našlo se čak 11 španjolaca. Ivan Ljubičić i opet ispao u drugom kolu - sa 6:4, 4:6, 6:4 svladao ga je kasniji finalist Puerta.

1999 - Norman

Thomas Muster postaje počasni građanin grada Umaga. Obaranje svjetskog rekorda u postavljanju šampanjskih čaša. Lani je Norman zapeo u finalu, ove godine otišao do kraja. Na putu do pobjede, šveđanin je nanizao Canasa, Moyu i Ljubičića! Nemalo iznenađenje bio je ulazak u finale Amerikanca Jeffa Taranga.

1998 - Ulichrach

Predsjednik Tuđman posljednji put na finalu. Te su godine nagrade uručili trećeplasirani nogometaši sa svjetskog prvenstva u Francuskoj, izbornik Ćiro Blažević i Davor Šuker. Kid's day je pretvoren u Kid's week. Niti jedan od prva četiri nositelja (Moya, Mantilla, Kučera, Kuerten), nije došao do polufinala...

1997 - Mantilla

Lani finalist, ove godine pobjednik: Felix Mantilla u završnici je svladao prvog nositelja Sergija Brugueru koji se "prošetao" do finala izgubivši u četiri dvoboja samo 13 gemova! U 1/4 finala čak 6 španjolaca, u polufinalu sva četvorica. Ivan Ljubičić, kao i lani, ispada u drugom kolu...

1996 - Moya

Prva pobjeda Carlosa Moye. Goran Prpić se službeno rastao od profesionalne karijere. Ivan Ljubičić je te godine ostvario svoju prvu pobjedu na touru. U Umagu je zaigrao s pozivnicom; u prvom kolu pobijedio ga je Gustavo Kuerten.

1995 - Muster

Treća Musterova pobjeda. Najdramatičniji finale Muster - Carlos Costa. Španjolac je vodio u finalu 6:3, 5:2, 40-15 i servirao...Goran Ivanišević i Zvonimir Boban odigrali su prijateljski meč. 

1994 - Berasategui

Nakon prošlogodišnjeg poraza u finalu od Mustera, Alberto Berasategui podignuo pobjednički pokal. U finalu je bio bolji od Slovaka Kučere 6:2, 6:4. U Umagu prvi put nastupio i veliki španjolac Emilio Sanchez.

1993 - Muster

Prvi dolazak predsjednika Tuđmana na završnicu turnira. Muster obranio naslov - Umag mu je bio jedan od čak 7 osvojenih turnira te godine (svi na zemlji), čime je oborio rekord šveđanina Willandera koji je 1983. osvojio 6 turnira. 

1992 - Muster

Prvi naslov Thomasa Mustera u Umagu. Te je godine ATP donirao novčani prilog za fondaciju "Spasite djecu Hrvatske". Nakon prva dva turnira koja su se igrala u svibnju, ove je godine turnir održan u zadnjem tjednu kolovoza.

1991 - Poljakov

Umag su posjetili generalni direktor ATP-a Mark Miles i direktor za Europu Pierre Darmon. Turnir je uživo pratio i Dražen Petrović. Bruno Orešar odigrao svoj zadnji meč na ATP turniru. Pobjednik Poljakov do naslova došao iz kvalifikacija - dosad jedini kvalifikant koji je pobijedio u Umagu.

1990 - Prpić

Prvi turnir: jedini put dva hrvatska igrača u finalu. Goran Prpić osvojio svoj jedini ATP turnir, svladavši u finalu Gorana Ivaniševića koji tad još nije imao 19 godina. Dolazak u Umag teniske legende Freda Perryja

Legende subotičkog ping ponga

Nezaboravna generacija šampiona

Prije nekoiliko godina Subotica je dobila suvremeni stolnotenisački trenažni centar i nakon desetljeća iščekivanja, svim poklonicima ping-ponga konačno se ostvarila davna želja za mogućnošću treninga u uvjetima dostojnim stvaranju velikih igrača i igračica. Opće poznati paradoks subotičke stolnotenisačke šampionske škole, koja je dala nekoliko svjetskih, europskih i državnih prvaka, ogleda se u činjenici kako su svi oni »stvoreni« u tzv. »golubarniku«, minijaturnim i posve neadekvatnim prostorijama u nekadašnjem Sokolskom domu, zgradi poznatijoj kao bivše kino »Jadran«. Fotografija je nastala 1975. godine, upravo u prostorijama STK-a »Spartak« u kojima danas posljednje dane, prije preseljenja u novu dvoranu (do završetka radova na postavljanju centralnoga grijanja), provode današnje generacije jednog od najtrofejnijih subotičkih klubova. Na njoj se nalaze, s lijeva na desno: Zoran Kalinić (1958.), Gyula Foldi (1954.), trener Todor Rakić (1941.), Bela Mesaroš (1952.) i Mirko Gavrilović (1956.), članovi »šampionske generacije« koja je ostvarila najveći uspjeh u povijesti kluba – osvajanje naslova prvaka sajamskih gradova. Zanimljivo je da je u trenutku fotografske zabilježbe ova momčad bila druga u tadašnjoj Jugoslaviji, iza zagrebačkog Vjesnika, nekad apsolutnog prvaka Europe s nezaboravnim triom - Šurbek, Stipančić i Čordaš.

STVARANJE ŠAMPIONA

Prema sjećanju Mirka Gavrilovića, danas trenera u STK-u Spartak, plod sjajnih rezultata ove generacije krio se u velikom entuzijazmu i svakodnevnom vrijednom treniranju.

»Trenirali smo svakoga dana dva puta, prije podne od 10 do12 i poslije podne od 17 do 20 i nikada nam nije bilo dosta igre. Do stvaranja ove nezaboravne generacije došlo je takoreći prirodnim odabirom, jer naša godišta ukazuju da pripadamo različitim generacijama i upravo nas je stolni tenis okupio. Dobra strana pojedinačnog sporta vidi se u činjenici kako ne može biti nepravde, jer zbilja najbolji imaju prigodu pokazati svoju kvalitetu i ostati u vrhu. Ipak, veliku zaslugu u stvaranju ove generacije ima naš trener Todor Rakić, koji je proteklih godina bio uz nas i znalački nas vodio na putu do velikih rezultata. Njegova je zasluga prepoznavanje sklonosti u nama prema obrambenoj igri i inzistiranju na defanzivi, zahvaljujući kojoj smo sva trojica (Kalinić, Mesaroš i ja) i postali pravi igrači. On je uspio ukomponirati našu individulanost, s obzirom da smo svi bili različite persone, u jednu zajedničku cjelinu koja je bila sposobna nositi se s najboljim europskim momčadima. U trenutku nastajanja ove fotografije, spomenute 1975. godine, lider naše momčadi je bio Bela Mesaroš i dugo vremena nam je bio uzor. S druge strane, tu je bio i Zoran Kalinić, rezultatski najuspješniji igrač našeg kluba, sportaš koji je izvanserijski talent, ljevoruki, 194 cm visok igrač, nadaren ne samo za stolni tenis nego i za mnoge druge sportove. I stoga postignuti rezultati, uz moje sudjelovanje u svim uspjesima kluba, zbilja su plod, ponavljam, prirodnog odabira«.

REKVIZITI

Iako su uvjeti za trening i rad bili minimalni, rekvizita za igru je ipak bilo, vrlo pristojno za ono vrijeme. Igralo se japanskim »Butterfly« reketima i »Nittaku« lopticama, gume su imale i kaučuka u sebi i trajale su po nekoliko mjeseci, dok su se mečevi igrali na švedskim »Stiga« stolovima od čistog drveta. Zanimljivo je istaknuti kako su vrijedni rezultati subotičkih stolnotenisača bili i adekvatno prepoznati od strane Saveza u obliku solidnih stipendija koje su omogućavale igračima maksimalan pristup sportu, ali i akademskoj naobrazbi.

NAJVEĆI REZULTAT

Osvajanje Kupa sajamskih gradova 1976/77. godine, rezultat je koji je na europskoj razini vjerojatno neponovljiv, jer su momčad činila tri igrača iz istoga grada, stasala u istoj stolnotenisačkoj školi. Sve druge momčadi, kako tada - tako i danas, sastavljene su od kombinacije odabira najboljih domaćih i inozemnih, profesionalnih igrača. Isti uspjeh je ponovljen i 1981. godine u Ateni, pobjedom protiv njemačke momčadi za koju su tada igrali Dragutin Šurbek i Johnny Hilton, tadašnji prvak Europe.  

Čika Vargini momci

Tradicionalni nogometni susret u znak sjećanja na Ladislava Vargu, našeg trenera. Protivnici Veterani Bačke, a kuriozitet ove utakmice ogleda se u činjenici kako su na terenu bili samo igrači najstarijeg kluba u državi.

Prijateljstvo nogometaša momčadi Čika Vargini momci (među najstarijima koji su bili registrirani za pionirsku ekipu 1974. godine) traje već više od 40 godina. I trajat će...

Čika Vargini momci

Gornji red: Kujundžić T., Francišković I, Kajinić I, Kalmar Z.,Virc R., Radakov I., Prćić D., 

donji red: Francišković D., Najdeski T., Romić M., Ciganović J., Kujundžić