Legende subotičkog ping ponga

Nezaboravna generacija šampiona

Prije nekoiliko godina Subotica je dobila suvremeni stolnotenisački trenažni centar i nakon desetljeća iščekivanja, svim poklonicima ping-ponga konačno se ostvarila davna želja za mogućnošću treninga u uvjetima dostojnim stvaranju velikih igrača i igračica. Opće poznati paradoks subotičke stolnotenisačke šampionske škole, koja je dala nekoliko svjetskih, europskih i državnih prvaka, ogleda se u činjenici kako su svi oni »stvoreni« u tzv. »golubarniku«, minijaturnim i posve neadekvatnim prostorijama u nekadašnjem Sokolskom domu, zgradi poznatijoj kao bivše kino »Jadran«. Fotografija je nastala 1975. godine, upravo u prostorijama STK-a »Spartak« u kojima danas posljednje dane, prije preseljenja u novu dvoranu (do završetka radova na postavljanju centralnoga grijanja), provode današnje generacije jednog od najtrofejnijih subotičkih klubova. Na njoj se nalaze, s lijeva na desno: Zoran Kalinić (1958.), Gyula Foldi (1954.), trener Todor Rakić (1941.), Bela Mesaroš (1952.) i Mirko Gavrilović (1956.), članovi »šampionske generacije« koja je ostvarila najveći uspjeh u povijesti kluba – osvajanje naslova prvaka sajamskih gradova. Zanimljivo je da je u trenutku fotografske zabilježbe ova momčad bila druga u tadašnjoj Jugoslaviji, iza zagrebačkog Vjesnika, nekad apsolutnog prvaka Europe s nezaboravnim triom - Šurbek, Stipančić i Čordaš.

STVARANJE ŠAMPIONA

Prema sjećanju Mirka Gavrilovića, danas trenera u STK-u Spartak, plod sjajnih rezultata ove generacije krio se u velikom entuzijazmu i svakodnevnom vrijednom treniranju.

»Trenirali smo svakoga dana dva puta, prije podne od 10 do12 i poslije podne od 17 do 20 i nikada nam nije bilo dosta igre. Do stvaranja ove nezaboravne generacije došlo je takoreći prirodnim odabirom, jer naša godišta ukazuju da pripadamo različitim generacijama i upravo nas je stolni tenis okupio. Dobra strana pojedinačnog sporta vidi se u činjenici kako ne može biti nepravde, jer zbilja najbolji imaju prigodu pokazati svoju kvalitetu i ostati u vrhu. Ipak, veliku zaslugu u stvaranju ove generacije ima naš trener Todor Rakić, koji je proteklih godina bio uz nas i znalački nas vodio na putu do velikih rezultata. Njegova je zasluga prepoznavanje sklonosti u nama prema obrambenoj igri i inzistiranju na defanzivi, zahvaljujući kojoj smo sva trojica (Kalinić, Mesaroš i ja) i postali pravi igrači. On je uspio ukomponirati našu individulanost, s obzirom da smo svi bili različite persone, u jednu zajedničku cjelinu koja je bila sposobna nositi se s najboljim europskim momčadima. U trenutku nastajanja ove fotografije, spomenute 1975. godine, lider naše momčadi je bio Bela Mesaroš i dugo vremena nam je bio uzor. S druge strane, tu je bio i Zoran Kalinić, rezultatski najuspješniji igrač našeg kluba, sportaš koji je izvanserijski talent, ljevoruki, 194 cm visok igrač, nadaren ne samo za stolni tenis nego i za mnoge druge sportove. I stoga postignuti rezultati, uz moje sudjelovanje u svim uspjesima kluba, zbilja su plod, ponavljam, prirodnog odabira«.

REKVIZITI

Iako su uvjeti za trening i rad bili minimalni, rekvizita za igru je ipak bilo, vrlo pristojno za ono vrijeme. Igralo se japanskim »Butterfly« reketima i »Nittaku« lopticama, gume su imale i kaučuka u sebi i trajale su po nekoliko mjeseci, dok su se mečevi igrali na švedskim »Stiga« stolovima od čistog drveta. Zanimljivo je istaknuti kako su vrijedni rezultati subotičkih stolnotenisača bili i adekvatno prepoznati od strane Saveza u obliku solidnih stipendija koje su omogućavale igračima maksimalan pristup sportu, ali i akademskoj naobrazbi.

NAJVEĆI REZULTAT

Osvajanje Kupa sajamskih gradova 1976/77. godine, rezultat je koji je na europskoj razini vjerojatno neponovljiv, jer su momčad činila tri igrača iz istoga grada, stasala u istoj stolnotenisačkoj školi. Sve druge momčadi, kako tada - tako i danas, sastavljene su od kombinacije odabira najboljih domaćih i inozemnih, profesionalnih igrača. Isti uspjeh je ponovljen i 1981. godine u Ateni, pobjedom protiv njemačke momčadi za koju su tada igrali Dragutin Šurbek i Johnny Hilton, tadašnji prvak Europe.